Dani srpske kulture i reakcija u Zagrebu: kada povijest još uvijek diše u današnjici

U središtu Zagreba, u utorak navečer, dogodio se incident koji je, prema mnogim medijima, “uzdrmao javnost”: skupina od pedesetak maskiranih muškaraca okupila se ispred Srpskog kulturnog centra u Preradovićevoj ulici, dok se unutra održavala izložba u sklopu manifestacije Dani srpske kulture.

Dok jedni tvrde da je riječ o napadu i prijetnji slobodi izražavanja, drugi u tom događaju vide reakciju – možda neprimjerenu, ali nipošto iznenađujuću – na dugotrajne provokacije i nerazumijevanje hrvatskih rana koje još nisu zacijelile.

Događaj i medijska percepcija

Prema dostupnim informacijama, okupljeni su pjevali domoljubne pjesme i prosvjedovali protiv održavanja manifestacije. Zabilježeni su i verbalni ispadi prema novinarima, što je, očekivano, izazvalo oštru reakciju redakcija i društvenih mreža. Policija je ubrzo intervenirala, a događaj je priveden kraju bez većih sukoba.

Međutim, reakcije dijela medija ponovno su pokazale koliko se u Hrvatskoj lako zapali iskra podjela. U nekim su naslovima prosvjednici opisani kao “fašisti” i “desničarski ekstremisti”, dok je gotovo izostala analiza zašto do ovakvih situacija dolazi i što ih izaziva.

Kontekst koji se prešućuje

Vrijeme održavanja manifestacije nije beznačajno – Hrvatska u studenome obilježava dane sjećanja na Vukovar i Škabrnju, dvije najveće rane Domovinskog rata, koje simboliziraju stradanje, žrtvu i otpor. Upravo tada organizirati manifestacije pod nazivom Dani srpske kulture, u trenutku kad se narod prisjeća razaranja koje je došlo s te strane, ne može proći bez emocija.

Nije riječ o negiranju prava na kulturne događaje, nego o neprimjerenom odabiru trenutka i nedostatku senzibiliteta. U Hrvatskoj postoji prostor za sve kulture, ali postoji i vrijeme kad se mora zastati i pokazati poštovanje prema žrtvi. To je osnovni temelj suživota.

Između pijeteta i provokacije

Incident u Zagrebu, kao i raniji slučajevi u Splitu i Ogulinu, gdje su pojedini programi Dana srpske kulture otkazani zbog tenzija, pokazuje da još uvijek nismo dosegli razinu međusobnog povjerenja i razumijevanja.
Zamaskirana skupina mladih koji su sinoć izašli na ulicu nije nastala “iz vedra neba” – to su generacije koje su odrasle u sjeni rata, među roditeljima koji su izgubili prijatelje, domove i dio života u borbi protiv agresije. Njihovo ponašanje ne treba opravdavati, ali treba razumjeti što ga hrani: osjećaj da se u vlastitoj zemlji često prešućuje istina o Domovinskom ratu i žrtvama, dok se istodobno pruža medijski prostor onima koji relativiziraju agresiju.

Odgovornost svih strana

Zato odgovornost nije samo na pojedincima koji su sinoć prešli granicu pristojnosti, već i na onima koji programiraju kulturne manifestacije bez osjećaja za trenutak i kontekst.
Također, mediji imaju dužnost smirivati javnost, ne raspirivati tenzije. Pretvarati svaku reakciju u “povratak ustaštva” ne doprinosi ni miru ni dijalogu, već dodatno cementira podjele koje Hrvatska pokušava nadvladati već tri desetljeća.

Mir ne znači zaborav

Incident u Preradovićevoj ulici još jednom je podsjetio koliko je krhka ravnoteža između slobode izražavanja i poštovanja prema žrtvama rata. Hrvatska ima pravo i obvezu čuvati sjećanje na Vukovar, Škabrnju i sve poginule – dostojanstveno, ali i odlučno.

Mir ne znači zaborav, kao što ni pijetet ne znači neprijateljstvo. No, da bismo to razumjeli, potrebno je više odgovornosti – od organizatora, od političara, od medija i od svih nas koji želimo da Hrvatska bude zemlja koja pamti, ali ide naprijed bez provokacija i bez senzacionalizma.

Stalne političke i “kulturne” provokacije potpiruju stare rane – dok Hrvatska tuguje za svojim žrtvama, strpljenje naroda dovedeno je do krajnjih granica

U hrvatskom društvu već se godinama provlači isti obrazac – stalne, često prikrivene i podmukle rasprave koje dolaze iz redova lijevo orijentiranih političara te pojedinih predstavnika srpske nacionalne manjine. Kroz razne manifestacije, izjave i „kulturne“ događaje, tijekom cijele godine provlače se poruke koje mnogi Hrvati doživljavaju kao provokacije i pokušaje relativizacije Domovinskog rata. Takvo ponašanje postalo je sve teže ignorirati, osobito u danima kada Hrvatska oplakuje svoje žrtve i sahranjuje posmrtne ostatke branitelja smaknutih na Ovčari – simbola najveće patnje i stradanja. U takvom ozračju, nije iznenađujuće da su emocije proključale i da je dio građana reagirao burno. Jer nakon niza prešućenih ili ignoriranih provokacija, granica strpljenja naroda koji je toliko propatio – jednostavno je prijeđena.