SJEVERNOKOREJSKI PRISTUP Plenković i Vučić dva brata po ‘oružju

17.08.2020. 11:25:00

KIĆENJE TUĐIM PERJEM

HDZ je ukrao ‘Oluju’ onima koji su je iznijeli

Ekstremna desnica je baba roga kojom se plaše Hrvateki još od ’45. „Plenković je ‘Oluju’ spasio od desnice”, kaže naslov u Jutarnjem u stilu agitpropa iz pedesetih, te nam objašnjava: Vođa je „Oluju” stavio na svoje mjesto i otrijeznio „radikalnu desnicu”, „gurnuo je na margine”, udaljio Srbe u Hrvatskoj od Beograda (!) i pokrenuo „katarzu unutar HDZ-a!” Kao da je HDZ stranka s totalitarnom prošlošću kojoj treba katarza za razliku od možda SDSS-a? Istina, s kriminalnom jest, ali to nema veze s desnicom, ni stranačkom ni bilo kakvom drugom. Čak se spominje i da su „Srbi u Hrvatskoj” zbog Plenkovićeva državništva, „spremni redefinirati ‘Oluju’!”Kao da se ikad i igdje ratne gubitnike pitalo za to kako će definirati vlastiti poraz? Pa je li nekom uopće jasno da ako ćemo od hrvatskih Srba tražiti priznanje legitimnosti te akcije, to znači da je zapravo mi ne smatramo legitimnom? No, ono što je istina u čitavom tom moru besmislica koja, nas, starije ljude, neodoljivo podsjeća na komunističku propagandu – koja je uglavnom ipak bila suptilnija u svojoj borbi protiv „ekstremne desnice”, „hrvatskog nacionalizma”, i „buržoaskih elemenata” –  jedino je to da se Hrvatska približava Srbiji u pogledu razvoja kulta ličnosti. Na djelu je Vučićizacija Hrvatske – i hrvatskog medijskog prostora.  Proslava „Oluje” nije bila nikakav trijumf nad Srbijom u borbi za duše „naših” Srba, niti trijumf „razuma” nad povampirenim ustaštvom i hrvatskim nacionalizmom, niti „dominiranje” nad Pupovcem. To je tek predstava za HDZ-ovu i Pupovčevu domaću upotrebu, od koje će jedino oni imati koristi – uz slanje kopije u Bruxelles da i oni vide kako smo dragi, plemeniti, pametni i dobri. Patetični igrokaz za biračko tijelo. A ispod radara prolazi da medijski prostor u Hrvatskoj sve više nalikuje onom u Srbiji – pa čak i po pojavi plaćenih trolova, tzv. „sendvičara”, na društvenim mrežama i komentarima tekstova. HDZ nas je spašavao od Srba, spašavao je (nepostojeća u realnoj ekonomiji) radna mjesta milijardama iz proračuna (kao i SDP!), sad nas spašava od „ekstremne desnice”.  Spasi nas, Plenkoviću, od ljudi poput Orbana i Dude, čije su nas zemlje, koje su ’95. – dakle nakon rata, da se ne bismo vadili na to – imale kudikamo manje plaće i GDP po glavi stanovnika, prešišale za tri koplja i u kojima plaće već pet-šest godina rastu tempom od osam do deset posto godišnje. Mi ne želimo biti poput tih zatucanih homofobnih Poljaka ili primitivnih nacionalista Mađara koji imaju najviše stranih investicija dok od nas svi bježe. Ne, HDZ će nas valjda svrstati nas u red s antifašističkom, progresivnom i nesvrstanom Srbijom. Bar se to da iščitati iz novinskih naslova koji redom slave Plenkovića kao čovjeka koji je spasio Hrvatsku od „ekstremne desnice”. Sad će nas spašavati od čega točno? Vučića koji laje bez veze i nitko ga ne doživljava? Pupovca, koji ne bi bio nikakav spomena vrijedan čimbenik u državi da mu nije HDZ-a? Ne. Od stranih ulagača, čini se. I ozbiljnog ekonomskog rasta.



Photo: Marko Dimic/PIXSELL

SJEVERNOKOREJSKI PRISTUP

Plenković i Vučić dva brata po ‘oružju

HDZ bilježi velik rast popularnosti u anketama – i, što prolazi ispod radara, ekstremna ljevica s Radničkom frontom – a i mediji nisu nikad bili tako skloni HDZ-u. Uskoro će u Europi samo u Srbiji – gdje oporbe uopće nema – vladajuća stranka biti popularnija od HDZ-a, a i to je pitanje. U svijetu možda Brat Kim i nekoliko takvih. Ne smatram da postoji znak jednakosti između Vučića i Plenkovića, no sličnosti su sve veće. Potonji sve više postaje  mitteleuropski, kvazikatolički pandan balkanskog pseudopravoslavca Vučića. Obojica uživaju praktički nepodijeljenu podršku naroda, i vladaju potplaćivanjem medija i svih ostalih da lijepo pišu o njima. Hrvatski mediji sotoniziraju Vučićevu Srbiju, srpski Plenkovićevu Hrvatsku, ali jedni i drugi zagovaraju ekumenu i pomirenje, dok zapravo i jednima i drugima odgovara stanje napetosti. Razlike su vidljive, no kad bolje pogledate, uvidjet ćete sličnosti. Uvidjet ćete kako su obojica deklarativno „nacionalisti”, ali ne previše – tek za dlaku više (ili manje) od prosječnog birača u svojoj zemlji, Europejci u okvirima javnosti prihvatljivog, progresivni u okvirima zakona i običaja. Klasični makijavelistički političari, ukratko. Vučić ima Brnabićku kako bi pokazao da je multikulti i da poštuje manjine. Plenković ima Pupovca i Miloševića, svoje Srbe, jer je multikulti i poštuje manjine. I s te strane je priča o pomirenju čisti promašaj jer se sve hrvatske vlade od Tuđmana nadalje mire sa „svojim” privatnim Srbima, od čega koristi imaju samo te vlade, a Srbi na terenu, još manje Hrvati, nikakve.  U konačnici, jedni i drugi imaju svoju uhljebničku klijentelu kao birački aparat jer jedno izmišljeno radno mjesto u Cestama, Šumama ili Županiji obično nosi glasove uže i šire familije dotičnog, a HDZ se voli hvaliti i time da im je članstvo, naročito u provinciji, dobrim dijelom sastavljeno od liječnika, pravnika, uglednih poslovnih ljudi. Samo što prešućuju da to i nije čudno kad znamo da u takvim malim sredinama svačija karijera ovisi o članstvu u HDZ-u, kao nekoć  u partiji.  S te strane pomirenje je već odrađeno – idemo prema modelu Srbije jer se i kod nas vlast sve otvorenije koristi sustavnim medijskim difamacijama oporbe (desne naročito), sotoniziranjem svakog tko zaprijeti njihovoj svevlasti. Mislite da bi parking za 15 kuna bio problem da je Škoro ostao u HDZ-u? Ne bi ni da je 55 kuna! A žena Srpkinja? Pa tko bi se usudio napasti je u medijima! To što nije branio zemlju s puškom u ruci isto ne bi bio problem, jer nije ni Plenkoviću (kamoli Milanoviću, na njegovoj strani spektra to je samo plus).

STRASTI SE NISU SMIRILE

Nema preduvjeta za bilo kakvo mirenje

Pomirba i ekumena sve se više svode na ono o čemu sam prošlog tjedna pisao – „Đura će da ti oprosti što te je tukao”. Doduše, nije jasno tko bi se trebao miriti s kim – Hrvatska sa Srbijom, Hrvati sa Srbima, HDZ s Pupovcem?   Za ono prvo nema preduvjeta. Preduvjet mora biti bezuvjetno priznanje Srbije i njezine odgovornosti za rat, priznanje etničkog čišćenja u Hrvatskoj ’91-’95., i priznanje da Hrvatska nema ništa s bijegom Srba iz tzv. RSK. Zanimljivo je da u Srbiji postoje ljudi koji otvorenije govore o tome nego hrvatski političari. Tamo preko omražena Sonja Biserko, predsjednica tamošnjeg HHO-a, našla se na udaru zbog teksta Aleksandra Sekulovića koji je objavila, a u kojem se navodi:  „Bez obzira na to je li stradalih srpskih civila bilo 116, 681 ili 1205, to je u svakom slučaju žalosna činjenica, ali ne i zločin. Ta činjenica posljedica je zločina, tj. posljedica rata koji je sam po sebi zločin, a odgovornost za stradanje civila na bilo kojoj strani pada na onoga tko je započeo rat. Tko god započinje rat, zna da svaki rat neizbježno izaziva stradanje civila i da su civilne žrtve često brojnije od vojnih. Prema tome, onaj tko započinje rat, unaprijed zna da će njegovo stanovništvo stradati, ali se svejedno odlučuje za rat radi ostvarenja nekih političkih ciljeva. A neuspjeh u ostvarivanju tih ciljeva, gubitak rata i stradanje agresorovog civilnog stanovništva nisu nikada u povijesti bili definirani kao zločin suprotne strane”, napisao je Sekulović.  Možete li zamisliti da Plenković to izjavi tako izravno? Ili, dalje: „Nemoguće je da Srbija ne zna da ‘Oluja’ i ‘Bljesak’ predstavljaju, sa stajališta međunarodnog prava, legitimne vojne operacije radi oslobađanja državnog teritorija zaposjednutog od strane druge države uz pomoć pobunjenog lokalnog stanovništva. Cjelokupna međunarodna zajednica smatra te operacije legitimnim i u skladu s međunarodnim pravom”. On dalje navodi da Srbija pokušava izjednačiti krivnju i broj ratnih zločina, te popraviti svoj loš imidž blaćenjem Hrvatske i tjeranjem iste da se ispričava Srbiji. A s druge strane, imamo patrijarha Irineja koji „apelira na srpsko i hrvatsko državno vodstvo da učine sve da se iskorijeni mržnja i zavlada mir između dvaju naroda”, i da „srpski narodni prvaci, kao predstavnici naroda stradalog u genocidu”, ipak trebaju, „čuvajući dostojanstvo srpskog naroda”, prihvatiti svaku priliku koja može doprinijeti boljem životu srpskog naroda u Hrvatskoj. Dakle – Srbi su stradali u genocidu, ali, eto, prihvaćaju ruku pomirenja! Hvala, ne hvala – na tim temeljima ne gradi se trajan mir. Još manje na temelju onog što kaže Vučićeva premijerka, Ana Brnabić, skrivena iza „hrvatskog” porijekla i napredne lezbijske orijentacije, koja kaže: „Želimo pomirenje, mir. Ne tražimo od vas da se ispričavate, priznate genocid u Jasenovcu, ali želimo da nas pustite da tugujemo taj dan ili tih dana. Želimo pomirenje, ali ne i poniženje, na koje nećemo pristati.”

VELIKA NEPOZNANICA

Jesmo li zbilja ratovali s Miloradom Pupovcem?

Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Današnja Srbija je manje-više Mordor. Ona od nas i dalje – ona većinska i službena – očekuje da joj se zapravo ispričamo za to što su nas pokušali raseliti, pobiti, za to što su Srbija i Republika Srpska etnički očišćene od Hrvata. Da ne bude zabune, Srbe iz Hrvatske nitko nije potjerao – nisu ni došli u kontakt s Hrvatskom vojskom, a zašto su pobjegli, neka kažu sami. Uostalom, zar smo ih mogli ili trebali spriječiti u bijegu? Vratiti s granice? Pa to bi rezultiralo tisućama mrtvih! Nitko ne želi reći kako je Hrvatska mogla taj egzodus Srba spriječiti, osim tako da prizna okupaciju!

Dakle, pomirba sa Šešeljevom ekipom nosača pive u Srbiji nije moguća niti poželjna – za njih smo mi „vekovni neprijatelji vascelog srpstva, počev od ustaše Tita, preko ustaše Tuđmana, ustaše Račana, do ustaše Plenkovića”.  Druga ekipa s kojom bismo se eventualno trebali miriti su Pupovac i njegovo društvo. No bez obzira na ambivalentnost njegovih izjava – u jednoj ovog tjedna hvali Irineja, u drugoj pak pristaje otići u Škabrnju, što je priča za sebe – mi se s Pupovcem i Miloševićem, te SDSS-om u cjelini – nemamo što miriti.  Naime, ja mogu njihovo djelovanje smatrati granično petokolonaškim, ne slagati se s njima, ali oni nisu neprijateljska strana u ratu pa da bismo se s njima uopće imali što miriti. Oni su jednostavno jedna politička opcija u Hrvatskoj – specifična, manjinska, ali definitivno politička opcija – koja je legalna i legitimna. Pupovac može mene staviti na listu „neprijatelja srpskog naroda”, ali ja njega ne smatram neprijateljem države – štetočinom, eventualno, ali u državi u kojoj bar 30 posto Hrvata ne može prežaliti Jugoslaviju, tražiti neko pomirenje s Pupovcem, koji je od početka države njen integralni, iako ne baš željen i popularan dio – jednostavno je teška besmislica. Kako ćete se miriti s nekim s kim niste niti bili u ratu? I zašto bi? On je tek politički protivnik ili saveznik nekima, ali ne neprijatelj. Ostaju još Srbi u Hrvatskoj – a oni nisu homogena skupina. Neki su ratovali na našoj strani, neki su se držali po strani, neki su, naročito oko Vukovara, i danas teški četnici kakvi su oduvijek i bili. S prvima se nemamo što miriti niti za tim ima potrebe, s drugima još manje – oni moraju odbaciti velikosrpske snove, to nije pitanje pomirenja. A slavljenje Plenkovića kao čovjeka koji je pomirio Srbe i Hrvate definitivno je basna. Pa mirili su nas i Tuđman, i Sanader, i vjerojatno će i onaj idući koji će doći. Što se imamo posebno miriti, postoje zakoni, treba ih poštivati, to je sve. Dakle, neka Plenković objasni s kime se mi to uopće „mirimo?”

STRAHOTA ZABLUDA

Socijalisti na teži način otkrivaju kapitalizam

Branimir Bunjac nije prvi ljevičar koji je otkrio da se u kapitalizmu dobro živi. Upoznao sam u životu radikalnih ljevičara, crvenijih od majmunske stražnjice, koji su na kraju završili u zemljama poput Singapura, koji je praktički ultradesničarska diktatura s turbokapitalističkom ekonomijom, i dobro im je, ne jamraju više o socijalnoj pravdi kao što su jamrali u Hrvatskoj. Dapače, sad im je sve super tamo gdje jesu. On je, dakle, otišao u Irsku. Član Živog zida, najlijevije stranke u lijevoj našoj, do pojave paleokomunističke Radničke fronte. I oduševljen je plaćama i svime ostalim,  hvali se da zarađuje više nego kao saborski zastupnik u Hrvatskoj. Da, u Irskoj je kapitalizam, zato su plaće visoke. I da, sve su prodali strancima, što je još jedan razlog zašto su bogati – njihova je politika već pola stoljeća potpuno otvaranje prema stranom kapitalu i tržištu bez ikakvih rezervi i bez spašavanja „domaće proizvodnje”. Tako su od ne tako davno siromašne postali najbogatija europska država. Radeći manje-više sve suprotno od Hrvatske, svjesno rušeći domaće, tehnološki zaostale i nesposobne tvrtke, na račun Microsofta, Facebooka, svakog tko je htio doći i pokrenuti lukrativan posao. Jer, u konačnici, nije bitno čiji je novac uložen – bitno je da su tvrtke uspješne i da država uzme porez. Da su plaće visoke, jer se tako privlače stranci, ne oni sa splavova, nego oni s doktoratima iz STEM područja.  Irska je školski primjer uspjeha liberalnog kapitalizma Thatcherovskog tipa bez previše liberalizma koji se počeo probijati tek nedavno, kao posljedica (a ne uzrok!) bogatstva nacije. Hrvatska je školski primjer neuspjeha socijalističkih politika i nakon socijalizma. A kad te politike propadnu, svima je kriv u Hrvatskoj praktički nepostojeći „liberalni kapitalizam” – pa onda promotori takvih politika odu tamo gdje on stvarno postoji. Ne znam hoće li Bunjac shvatiti dubinu svojih ideoloških zabluda, ali za Hrvate sam prilično siguran da neće skoro. Mi smo takav narod, radije emigriramo u Irsku, nego da usvojimo politike koje su od nekoć najsiromašnije zemlje EU napravile najbogatiju. A one nisu nikakva tajna, i naravno uključuju maksimalno angažiranje brojne irske dijaspore, dok nama naša nije previše popularna. Mi se radije oslanjamo na vlastite snage, u stilu Kube, Venezuele, i ostalih propalih državnih eksperimenata.

GDJE JE NOVAC?

Furio raspolaže s pet milijuna talijanskih eura

Tako otprilike glasi pitanje koje rimska la Repubblica postavlja uvaženom hrvatskom etnobiznismenu Furiu Radinu. Vječnom zastupniku Talijana u Hrvatskoj, vlasniku jedne od najunosnijih sinekura na svijetu – sinekure manjinskog zastupnika u Hrvatskom saboru. Naime, svake se godine iz talijanskog državnog proračuna u Hrvatsku slijeva pet milijuna eura za „očuvanje talijanskog identiteta”. No, nitko ne kontrolira kako se taj novac troši, a troši ga Furio Radin. „Zastupnik talijanske nacionalne manjine, ujedno i potpredsjednik Sabora, Furio Radin i predsjednik Talijanske unije Maurizio Tremul, ponašaju se kao diktatori”, tvrdi bivša talijanska konzulica Maria Cristina Antonelli.  Optužen je i da je dva milijuna talijanskih poreznih eura utrošio na obnovu kaštela u Balama koji je kasnije dao u najam Hrvatskoj vojsci, i za druge slične situacije, koje mirišu na to da Italija daje novac koji se onda troši na stvari na kojima netko – zarađuje.  Ne želim sad ulaziti u istinitost optužbi, ali me zanima hoće li – i kada – Hrvatska pokrenuti pitanje kako jedan drugi vječni manjinski zastupnik, čija se udruga obilno financira iz proračuna RH, troši taj novac. Je li to namjenski za dobro te iste manjine ili u interesu spomenutog i klike oko njega? Ako mogu Talijani postaviti takvo pitanje, valjda možemo i mi? Iako, doduše, novac RH ne troši se posve bez kontrole – problem je da dodjeljivanje novca u osnovi kontrolira onaj tko ga i troši, a taj isti sudjeluje i u dodjeli tog novca.

Photo: Patrik Macek/PIXSELL

KORONA NEMA GRANICA

Zbog susjedova novca izlažemo se pandemiji

Svakog ljeta jedna je od tema medija nasilje nad Srbima koji su došli na odmor. Ove godine imamo zvezdaša koji je, po svoj prilici ni kriv ni dužan, pretučen zbog tetovaža (na stranu sad koliko je mudro ići s takvim tetovažama u zemlju u kojoj su to bili simboli neprijateljske strane). Imamo slučaj Srbina iz BiH, nekog Mrđe, nad kojim je „nasilje” provedeno u vidu puštanja Thompsona na 25. godišnjicu „Oluje”, na što mu je načelnik Bola na Braču vrlo primjereno odgovorio. Slučaj snimanja „Jugoslavenke” na Hvaru, kad je režiser u vili prijavio četiri osobe, a dovukao cijelu čergu, što je opet završilo izbacivanjem uz zaštitare, fizičko nasilje (optužbe su obostrane), i policiju.  No, mene tu ne zanima tko je kome što skrivio i ima li sve to i koliko veze s tim što su to gosti iz Srbije i BiH. Mene zanima kako su ti ljudi uopće došli na ljetovanje u Hrvatsku ako već imamo proglašenu zabranu ulaska iz tih zemalja, odnosno obaveznu dvotjednu karantenu? Naime, te su zemlje rasadnici virusa, zaraza tamo divlja – a time se izravno ugrožava turistička sezona. Unatoč mjerama, Hrvatska je dopustila, na ovaj ili onaj način, ulazak – prema HINA-i 16.000 državljana tih zemalja, ne računajući jednodnevne goste. Ukratko, Hrvatska nije potpuno zatvorila granice za turiste iz BiH i Srbije. Iako su proglašene mjere, ostavljene su velike „rupe” koje im omogućavaju ulaz.

Naime, te su zemlje rasadnici virusa, zaraza tamo divlja – a time se izravno ugrožava turistička sezona. Ukratko, Hrvatska očito nije potpuno – praktični nije uopće – zatvorila granice za turiste iz BIH i Srbije, iako su proglašene mjere ostavljene su velike “rupe” koje im omogućavaju ulaz. Neovisno radilo se o Švedskoj, o čemu sam također pisao, ili BIH, ne mogu razumjeti takav kockarski potez, naročito kad o broju oboljelih izravno ovisi turistička sezona. Jer takve stvari nanose veću štetu turizmu od “nacionalnih” incidenata koji već postaju nemila tradicija.

Izvor: Dnevno.hr/Foto:fah

Izvorni autor: Marcel Holjevac

Autor: