SLUČAJ LORA Hrvatskim braniteljima stižu ovrhe i zahtjevi za milijunskim odštetama

04.03.2021. 18:12:00

Agonija hrvatskih branitelja, optuženih u namještenom slučaju Lora, nastavlja se bez predaha. Stižu im ovrhe i zahtjevi za milijunskim odštetama.
Naime, država Hrvatska, točnije MORH, požurila je isplatiti pozamašne svote odštete onih koji se u slučaju Lora vode kao oštećeni. Ti oštećeni su u stvarnosti bili osumnjičeni srpski i crnogorski teroristi, a ne civili - kako ih se sad naziva. Isplaćene su odštete onih koji se u slučaju Lora vode oštete, a sudski postupak još nije gotov! MORH je potom putem Državnog odvjetništva Republike Hrvatske podnio tužbe protiv vlastitih hrvatskih vojnika, optuženih u slučaju Lora, i od njih tužbama i ovrhama traži da MORH-u osobno nadoknade ove isplaćene odštete obitelji osumnjičenih srpskih i crnogorskih terorista. Mada za to nema zakonske osnove i sudski postupak je još uvijek u tijeku. Radi se o milijunskim odštetama i hrvatskim braniteljima država Hrvatska prisilno uzima novac.

ŽRTVOVANI RADI POLITIKE
Sudska trakavica se i dalje vuče, neki od optuženih pripadnika 72. bojne Vojne policije Republike Hrvatske pravomoćno su osuđeni, drugi su u tijeku ponovljeni postupak, iz velikog sudskog špisa razvidno, upravo vrišti, da ovaj postupak vrvi nezakonitostima na štetu okrivljenika - hrvatskih vojnika i dragovoljaca. Kako je to najtočnije sažeo povjesničar Josip Jurčević u svojim feljtonima: „Splitska presuda za Loru jedna je od najsramotnijih u povijesti hrvatskog pravosuđa. Osam osoba radi radi politike žrtvovano je bez dokaza. Osuđeni su tek uz pomoć svjedoka - agresorskih vojnika i uz mentorstvo Srbije. “
Čak ni činjenično stanje nije kako treba utvrditi, nisu pozvani svjedoci „kapitalci“, poznato je i da su osumnjičeni srpski i crnogorski teroristi, koji su bili zatvoreni u Lori u inkriminirano vrijeme 1992., naknadno u sudskom spisu proglašeni civilima. Hrvatskim braniteljima sudi po zakonima koji nisu bili na snazi ​​u inkriminirano vrijeme, povrijeđena su im ljudska prava, pravo na obranu pred sudom, pravo na zakonito i pošteno suđenje. Otpočetka je tu upletena proizvedena ruka velikosrpske politike, kojoj mnogi hrvatski političari i mediji služe, neki namjerno, neki kao naivci i korisne budale. Očito je s političkog mjesta došla zapovijed da se optužnice moraju poštovati poto podići i „morate nekoga osuditi na hrvatskoj strani“, što se i dogodilo.
Budući da je spis Lora vrlo debeo, ovdje ćemo bliže podsjetiti dio slučaja Emilia Bungura, pripadnika 72. bojne Vojne policije Republike Hrvatske, koji je u inkriminiranom vremenu bio šef smjene u Lori. Na prvom suđenju on je oslobođen krivnje, a na drugom je osuđen. Kako je Bungur u to vrijeme bio nedostupan hrvatskom pravosuđu, naknadno je tražio obnovu postupka, što je odobreno, i sad je u tijeku ponovljeno suđenje.  
Međutim, to nije spriječeno Ministarstvo obrane Republike Hrvatske i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske koje su ga 2019. tužili su radi regresne naplate štete i od njega tražeći solidarno s još sedmoricom hrvatskih vojnika plati 736.151,42 kuna sa zaštitnim kamatama koje teku od 15. listopada 2008. . radi smrti Gojka Bulovića i 766.643,84 kune sa zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2008. radi smrti Nenada Kneževića. MORH je isplatio puno veće cifre, pa dolaze i novi zahtjevi za još više odšteta.
Bungur smatra da je tužbeni zahtjev nezakonit i nemoralan.

KRUPNE POGREŠKE DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA
Njegov odvjetnik Vinko Burazer u odgovoru na tužbu navodi čitav niz krupnih pogrešaka Državnog odvjetništva, među kojima su najzanimljivija: 1. Državno odvjetništvo ne poštuje Zakon o parničnom postupku; 2. Državno odvjetništvo ne može temeljiti regresni tužbeni zahtjev retroaktivnim primjenom Zakona o službi u Oružanim snagama RH, već na zakonu koji je bio na snazi ​​u to vrijeme nastanka štete 15. 6. 1992. Tužba je u suprotnosti sa Ženevskim konvencijama iz 1949. i Dopunskim protokolima kao što je suprotna i Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda koja također zabranjuje retroaktivnu primjenu zakona na građane i vojnike; 3.Tuženik Emilio Bungur dokazuje pred Županijskim sudom u Splitu da se u presuđenom kaznenom postupku ne radi uopće o kaznenom djelu ratnog zločina niti nekom drugom kažnjivom djelu. Sve je to utvrđeno pred vojnim sudom u Splitu tijekom 1992./3. Tuženik je podnio 28. 8. 2015. zahtjev za obnovu kaznenog postupka okončanog pravomoćnog presuda Županijskog suda u Splitu od 2. 3.2006. Obnova tog kaznenog postupka još uvijek traje.
Tuženici Emilio Bungur i Tomislav Duić osporavaju protupravne optužbe ŽDO u Splitu jer su optuženi na temelju lažnih činjenica i lažnih dokaza, a po zakonu koji nije bio na snazi ​​u inkriminiranom vremenu. Osuđeni su po OKZRH / 93, a navodni ratni zločin zbio se 15. 6. 1992. Dakle, sudi im se izvan ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.
Emilio Bungur također ističe kako je tužba za naknadu štete protuzakonita, poziva sud da se primijeni zakon koji je tada, 1992., bio na snazi, a to je bio Zakon o službi u oružanim snagama preuzet iz SFRJ, au kojem se navodi: „Odredbe ovog zakona o materijalnoj odgovornosti vojnih osoba ne primjenjuju se u ratnom stanju. “Riječ je o istom zakonu na koji se poziva Državno odvjetništvo, ali manipulirajući zakonom, ignorira njegovo poglavlje Odgovornost u ratnom stanju. Oružana agresija na Republiku Hrvatsku i obrana njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta nedvojbeno se mora podvesti pod ratno stanje.
Državno odvjetništvo RH tražilo je i brifiralo svjedoke iz redova agresorskih vojnika i terorista u Republici Srbiji i Republici Srpskoj. Odabiralo je kao svjedoke samo iz redova agresora. Premda je znao da su sa osumnjičenim teroristima bili zajedno pritvoreni i prebjezi i hrvatski vojnici. Državno odvjetništvo RH krivotvorilo je pravno-formalne činjenice koje je u potpunosti iskrivilo i lažno prikazalo materijalnu istinu.

PRIPADNICI SRPSKIH PARAVOJNIH POSTROJBI
Tijekom dokazanog stegovnog postupka od strane MORH-a, kao i kaznenog postupka pred Vojnim sudom u Splitu nije utvrđena povreda dužnosti od strane stražara Vojnog zatvora u Splitu povodom smrtnog stradavanja pritvorenika Vojnog suda u Splitu Nenada Kneževića i Gojka Bulovića nakon njihovog napada na stražare Anđelka Botića i Antu Gudića i bijega iz zatvora. Stoga MORH nije niti kaznio niti privremeno otpustio ovdje nezakonito tuženih 8 vojnih policajaca HV-a, tada pripadnika 72. bojne Vojne policije sa sjedištem u vojarni u Dračevcu.
Lažna je tvrdnja tužitelja u tužbi da je tuženik Emilio Bungur sudjelovao u usmrćenju Gojke Bulovića, te zbog toga nije mogao niti namjerno, a tako niti nepažnjom skriviti njegovu smrt. Ove činjenice su dokazane pred Županijskim sudom u Splitu, i to tijekom dva provedena kaznena postupka: oslobađajućom K-30/02, osuđujućom K-93/04, te sada u obnovi sjedinjenog kaznenog postupka K-Rz-12715.
Potrebno je istaknuti da je sad pokojni Gojko Bulović u Lori bio zakonski pritvoren po rješenju suca Vojnog suda u Splitu Boška Jurišića, a na zahtjev zamjenika vojnog tužitelja Mladena Bajića od 12. lipnja 1992. Tim rješenjem određen pritvor za 44 osumnjičenika i raspisana tjeralica radi sumnje da se radi o obavještajno-terorističkoj skupini na širem području grada Splita i južne Hrvatske sa određenim sumom da su počinili teška kaznena djela, a među ostalim i ubojstvo vozača splitske Dalme 1991. Kod Bulovića je prilikom uhićenja nađeno osobno dugo oružje. Za Kneževića svjedoci kažu da je kao vodič bio podmetnut u postrojbe HOS-a, te je hrvatske vojnike namjerno uputio u zasjedu. Knežević i Bulović su tada bili pritvoreni Vojnog suda u Splitu,
U inkrimirano vrijeme 14./15. lipnja 1992., tuženi Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić u smjeni 14-22 sata 14. lipnja 1992. nisu bili u vojnom zatvoru u Lori u vrijeme smrti Gojke Bulovića, oko 2 sata 15. lipnja 1992. Naime, oni su radili u smjeni od 14 do 22 sata 14. lipnja 1992. U toj smjeni oko 20 h netko je u vojnom zatvoru doveo uhićene pritvorenike po tjeralicima Vojnog suda u Splitu Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, koji su osumnjičeni i traženi radi oružane pobune i ratnih zločina terorizma, kao pripadnike srpskih paravojnih postrojbi, a ne kao civil. Knjiga dežurstva je uništena i pred sudom nije utvrđeno tko ih je doveo u Vojni zatvor, ne zna se kada su uhićeni i zbog čega i zbog čega, ne zna gdje su bili 13. i 14. lipnja 1992. do 20 h.
Vođa smjene Emilio Bungur odredio je da stražari Ante Gudić i Anđelko Botić smjeste Kneževića i Bulovića u sjevernom dijelu zatvora, gdje su bile slobodne četiri ćelije, jer nije bilo mjesta u južnom središnjem dijelu zatvora sa šest ćelija. Vojni disciplinski zatvor u Lori ima deset ćelija od ukupno 100 m2.
Knežević i Bulović ponijeli su u rukama medresu i posteljinu, a pomagao im je ratni zarobljenik Vladimir Žarković. U inkrimirano vrijeme, kada su u koloni napustili zgradu zatvora oko 20.30 h, Bulović je posrnuo, slučajno ili namjerno, i razbio kolonu, a Knežević je iskoristio iznenađenje stražara Gudića i Botića, te je jednim udarcem u potiljak oborio stražar Anđelka Botića koji je pao na pod te ga judo-zahvatom „kravata“ pokušavao ugušiti i oteti mu pištolje. Međutim, zarobljenik Žarković je stao galamiti i zvati u pomoć nadzornika, a ovdje tuženika Tonća Vrkića i vođa smjene Emilia Bungura. Kada su ovi istrčali iz dežurnih soba, Nenad Knežević je pustio stražaru Botića te se naglašava salto-preskokom bacio preko ogradnih žica od oko 180 cm i pobjegao, stražar Gudić, kao zadnji u koloni, neutralizirao je Gojka Bulovića, oborivši ga na tlo i držao ga na zemlji do dolaska Vrkića i Bungura. Dakle, ne radi se o srpskim civilima već o teroristima i diverzantima, koji su djelovali unutar HOS-a. Sudu su priloženi dokazi u obnovi postupka.
Dok su se stražari zatvora Botić i Vrkić dali u potjeru za bjeguncem, tuženi Emilio Bungur je pritvorenika Gojka Bulovića i zatvorenika Vladimira Žarkovića odveo u ćeliju i započeo alarmiranje zapovjedništva i dežurne osobe Ratne luke Lora u čijem krugu se nalazi Vojni zatvor i dežurnog Vojno-istražnog centra 72. bojne VP HV-a koji je tada 14. 6. 1992. bio u Dračevcu u Vojarni HV-a Sveti križ, sada u prostoru naslovnog suda, a ne u Lori kako tužitelj Mladen Bajić insinuira u optužnicama ŽDO u Splitu.
Nakon pola sata potrage doveden je oko 21 sat ranjeni Nenad Knežević sa službenim automobilom stražara Ratne luke Lora HRM koji su ga i uputili i uhvatili, te su ranjenog bjegunca istovarili pred vrata zatvora. Ti vojnici HRM nisu niti predlagani niti su saslušani pred sudom. U to vrijeme pristigli su upravnici zatvora tuženi Tomislav Duić, kojeg je od kuće dovezao tuženi Emilio Bungur sa službenim automobilom, te je pristigla i auto-patrola Vojne policije 72. bojne u sastavu: Miljenko Bajić, Josip Bikić, Davor Banić i Radovan Laušić koje je dežurni Vojne policije poslao radi hvatanja bjegunca. Kako je Knežević ranjen hicima iz pušaka stražara ratne luke Lora HRM, to je obilno krvario iz nogu i ruku i gubio svijest zbog gubitka krvi, pa je po naredbi upravnika zatvora tuženog Tomislava Duića sa kolima auto-patrola VP 72. bojne HV-a u sastavu Bajić,
U 22 h 14. 6. 1992. smjena stražara Vojnog zatvora u Lori u sastavu: Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić zajedno su sa automobilom ranjenog Botića napustili Vojni zatvor i Loru.
Njih su zamijenili u smjeni od 22 h do 6 h 14./15. 6. 1992. stražari Davor Perišić i Zlatko Sulejmanović sada Politeo. Oni su u 22 sata pregledali ćelije i ustanovili da su svi žive i zdravi, a to znači da je u 22 h Gojko Bulović bio živ, nije se žalio stražarima, tada su konačari puštani na toalet radi obavljanja nužde i pijenja vode, što je bio rutinski postupak kod zatvorenih smjena u osiguranju zatvora.
Međutim, u vrijeme prije smjene u 22 h, stražari Perišić - Sulejmanović zatekli su u krugu zatvora ekipu za očevid Vojnog suda u Splitu na čelu s istražnim sucem Boškom Jurišićem i zamjenikom Vojnog tužitelja Mladenom Bajićem. Očevid je obavljan zbog bijega i ranjavanja bjegunca Nenada Kneževića. Tijekom obavljanja sudskog očevida ova smjena je u ponovnom obilasku ćelije te noći oko 2 h 15. 6. 1992., zatekla u ćeliji Gojka Bulovića koji je teško disao, a kada su ga odveli do toaleta, on je prestao disati. U tri kaznena postupka sud nije utvrdio što se zbivalo sa tijelom pokojnog Gojka Bulovića jer stražari iz smjene Perišić-Sulejmanović se ne sjećaju, kao niti krim. djelatnici Vojne policije koji su bili na očevida, nema knjige dežurstva Vojnog zatvora, nema Knjige događaja 72. gojne VP HV.

ŠTO ZNA MLADEN BAJIĆ
Svih osam optuženika teretilo se prema „transkriptima“ dokaza koji sudu nisu predočeni jer više ne postoje. Međutim, u transkriptima nema ništa o Nenadu Kneževiću i Gojku Buloviću.
Svjedoci svojom šutnjom nastoje zaštititi istražnog suca Vojnog suda u Splitu Boška Jurišića i zamjenika Vojnog tužitelja u Splitu Mladena Bajića koji kao glavni svjedoci nisu do sada saslušani pred Županijskim sudom u Splitu. To je razlog što Županijski sud u Splitu donoseći protupravnu presudu K-93/04, nije utvrdio krivnju za svakog od osam optuženih već su kolektivno osuđeni, iako je to Vrhovni sud RH u ukinutoj presudi naredio da se u ponovljenom postupku utvrdi krivnja svakog optuženika, a od ŽDO u Splitu zatražen je ispravak optužnice kojom se krivotvori povijest Domovinskog rata. Takav ispravak kaznenog postupka nije izvršio u optužnici ŽDO tvrdeći i dalje da je HV ratovao s JNA u lipnju 1992., premda je 27. 4. 1992. proglašena SRJ kao federacija Republike Srbije i Republike Crne Gore, a JNA se ugasila i rasformirala de facto i de iure u travnju 1992. Laž je ostala u optužnici, a sud nije tražio niti je postupio po uputi VSRH u ukinutoj presudi.
Razvidno je, dakle, da su Mladen Bajić i Boško Jurišić u vrijeme smrti Gojka Bulovića bili u krugu Vojnog zatvora u Lori vršeći očevid, oni znaju da su tada, ovdje tuženici Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botića bili izvan zatvora na redovnom odmoru. Oni su proveli istragu povodom smrti pritvorenika vojnog suda u Splitu Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, a istražena je i disciplinska odgovornost stražara vojnog zatvora, ali tada 1992. i 1993. nije nađena njihova krivnja u bilo kojem obliku. Optuženici su u skladu sa zakonom obavili svoju dužnost 14./15. 6. 1992.
Vidimo i danas da umiru zatvorenici bilo svojom krivnjom bilo zbog bolesti koja se odmah ne zapaža.
Nu, sud je štitio nekog i lažno optužio osmoricu pripadnika VP HV koji su savjesno radili na poslovima osiguranja Vojnog zatvora u Lori u tijeku oružane agresije, zamračenja u čitavoj Hrvatskoj i okupacije ½ kopnenog teritorija RH.
Međunarodni Crveni križ u Topuskom objavio je u srpnju 1992., a UN u kolovozu 1992. da u RH nisu nađeni slučajevi ubijanja ili mučenja zatvorenika neprijateljskih vojnika.
Sukladno iznesenim procesnim i materijalnim činjenicama, razvidno je da tuženik Emilio Bungur nije kriv za smrt Gojka Bulovića, pritvorenika Vojnog suda u Splitu, osumnjičenog za oružanu pobunu i terorizam protiv RH, jer u to vrijeme nije bio na mjestu događaja.

OZNA i KOS
U svom feljtonu Lora, sveučilišni profesor Josip Jurčević  opisao je  osnove povijesnih značajki pravosudnog sustava u splitsko-dalmatinskoj regiji, kako bi omogućio razumijevanje složenosti korijena protupravnog i naizgled kontradiktornog postupanja pojedinih "splitskih" pravosudnih djelatnika.
Krajem Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću cjelokupni pravosudni sustav komunističke Jugoslavije bio je stavljen pod potpuni nadzor Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), kako bi se i na taj način osiguralo ostvarivanje revolucionarnih ciljeva totalitarnog režima. Ključnu ulogu u tome je imala svemoćna obavještajno-kontraobavještajna služba „Odjeljenje zaštite naroda" (OZN-a). O tome najzornije svjedoče brojne tadašnje presude jugoslavenskih vojnih i „narodnih" sudova te tzv. „sudova za zaštitu nacionalne časti", koji su presude donosili prema izravnim nalozima OZN-e, kojoj je načelnik bio član Politbiroa KPJ Aleksandar Ranković, a njemu je jedini nadređeni bio Josip Broz Tito.
Tako je i pravosuđe u splitsko-dalmatinskoj regiji već od kraja 1944. bilo pod nadzorom OZN-e. Uskoro, 1946. g., OZNA-a je podijeljena na civilni dio (Uprava državne bezbjednosti – UDB-a) i vojni dio (Kontraobavještajna služba – KOS), te je podijeljen i utjecaj tih službi na pravosudni sustav; UDB-a je uglavnom brinula o sucima i sudovima, a KOS o javnom tužiteljstvu. Sukladno tome, glavni pravosudni kadrovici na širem splitskom području desetljećima su bile dvije osobe, preko kojih su djelovale obavještajne službe.
U splitskom tužiteljstvu je ključna osoba i kadrovik bio javni tužitelj Ljubo Pervan, a u sudstvu je ključna osoba i kadrovik bio vojni sudac Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) – Aleksa Bilan, koji se istakao i kao predsjednik vojnog sudskog vijeća koje je 1972. u Sarajevu na smrt osudilo četvoricu pripadnika skupine Hrvatski Feniks, uključujući i Ludviga Pavlovića, kojem je kazna preinačena u 20 godina zatvora.
Kako dalje piše Jurčević, pravosudni kadrovi iz „tvornice" Lj. Pervana i A. Bilana su na splitskom području upravljali pravosudnim sustavom i sudskim procesima, kako u razdoblju raspada totalitarne komunističke Jugoslavije, tako i u razdobljima nastanka i daljnjeg razvoja samostalne demokratske države Republike Hrvatske. U tom kontekstu nikako nije zanemariva ni činjenica da je Mladen Bajić (jedno vrijeme glavni državni odvjetnik RH, a početkom 1990-ih zamjenik vojnog tužitelja u Splitu) potekao unutar toga jugoslavenskog obavještajnog kruga.
Isto tako je znakovito, da je Bajić za svojega nasljednika u Splitu odabrao Michelea Squiccimarra posinka Bogdana Petrovića jugoslavenskog oficira i vojnog liječnika u Vojnoj bolnici JNA u Splitu. O svemu tome u više navrata su u proteklih godina povremeno pisali pojedini hrvatski mediji, uključujući i Hrvatski list.
Squiccimarro je od Bajića preuzeo tužiteljsku (državno odvjetničku) brigu o slučaju Lora, tj. nastavku procesa u kojem su se događale gotovo nevjerojatne manipulacije, nelogičnosti i kontradiktornosti. Nadalje, usput je zanimljivo navesti da je jedna od zamjenica Squiccimarra, Marina Matušan (također kći vojnog lječnika iz Vojne bolnice JNA u Splitu) oslobodila pravne odgovornosti ubojice Ambroza Andrića i Pave Vegara (vođe skupine Hrvatski Feniks) koji su likvidirani u Trnbusima u srpnju 1972. godine. I o ovome je nedavno detaljno pisao Hrvatski list.
U Hrvatskoj nije bilo lustracije, te kadar OZN-e i KOS-a dirigira i drma pravosuđem i dalje, pa dolazi do ovakvih slučajeva poput Lore i mnogih drugih. Hrvatska država naplaćuje štetu od vlastitih hrvatskih vojnika, koji su domovinu branili. A ratna se odšteta ne traži od srpskih i crnogorskih agresora.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge hrvatskih branitelja RH / Portal Dnevnih novosti.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izvorni autor: Andreja Kasanić, Dražen Šemovčan Šeki/Foto: fah

Autor: