ŠOK U DUBROVNIKU NA SV. NIKOLU! Najkrvaviji napad na grad: Najmlađi branitelj opisao bitku

Na današnji dan, 6. prosinca 1991. u ranim jutarnjim satima započeo je sveopći napad na Dubrovnik. Agresorska vatra na grad trajala je od rane zore, a najžešći napadi bili su usmjereni na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ iznad grada, s kojeg se Dubrovnik vidi i prostire kao na pladnju. Osim toga, pod teškom paljbom bila je i povijesna jezgra, hotel Belvedere te naselja Nuncijata i Sustjepan.

Iako se oni koji su branili Grad sjećaju i gorih dana, kada su se pokušavali oduprijeti napadima srpsko-crnogorske vojske, ujutro, na blagdan svetog Nikole, Dubrovnik je pretrpio jedan od najžešćih napada u svojoj povijesti. Taj 6.prosinac ostao je u vrlo živom sjećanju kao dan kada je Dubrovnik gorio, ali i dan kada je živote izgubilo 19 civila i branitelja, a ranjeno je njih 60.

Tako ga se, danas, točno 30 godina nakon, živo sjeća i Robert Curić, najmlađi dubrovački branitelj, koji je sa samo 19 godina uzeo pušku u ruke i otišao braniti svoj grad. On se prisjetio i za Dnevno ispričao kako je izgledao taj ‘crni petak’ dubrovački kroz oči 19-godišnjeg mladića koji je u obrani sudjelovao kao pripadnik Specijalne policije. Nije imao, kako kaže, nikakvu obuku, sve je u hodu učio, a stariji su mu pokazivali.

Neprijatelj na 30 metara

“U ranim jutarnjim satima 6. prosinca započeo je napad na Dubrovnik. Dobio sam hitan poziv te sam pošao u bazu gdje su bili i svi ostali iz moje jedinice. Stigla je obavijest od zapovjedništva da je Dubrovnik napadnut. Tukli su topovima, pješadijom, iz zraka te topovnjačama s mora. Budući sam bio pripadnik specijalne policije, naš je zadatak bio da se penjemo na Srđ, jer su vojnici koji su bili tamo bili izloženi velikim napadima”, prisjeća se Robert Curić.

Dok je agresor iz svih raspoloživih sredstava napadao, malobrojni dubrovački branitelji povukli su se u unutrašnjost tvrđave Imperijal, a neprijatelj je zauzeo istočno krilo te izbio na gornju terasu tvrđave. Nekolicina branitelja u tvrđavi Imperijal u jednom je trenutku zatražila od branitelja iz grada da se vatra otvori baš po tvrđavi, na čiji su gornji dio već kročili daleko brojniji pripadnici agresorske vojske. Bio je  to učinkovit odgovor jer je agresor uz velike gubitke uskoro bio prisiljen povući se.

“Neprijateljski tenkovi prišli su samoj tvrđavi, 30-ak metara od ulaza u nju, kad je jedan od branitelja uspio pogoditi kupolu tenka te ga tako onesposobiti. Istovremeno, iznad naselja Nuncijata, kako bi spriječili pokušaj branitelja da krenu u pomoć braniteljima na Srđu, s utvrde Strinčjera neprijatelj je otvorio minobacačku i mitraljesku paljbu po Nuncijati. Branitelji su uzvratili paljbu i izgubili dvojicu svojih vojnika, a neprijateljska vojska se povukla sa Strinčjere unatoč pojačanju od deset vojnika”, prepričava Curić.

Specijalna policija penjala se brdom kako bi iznenadili neprijatelja

Međutim, iscrpljeni branitelji zatražili su od zapovjednika obrane Dubrovnika Nojka Marinovića da izda zapovijed topništvu obrane da udara po tvrđavi u kojoj se oni nalaze, no ovaj nevjerojatan manevar, upotpunile su dvije skupine pripadnika Specijalne policije, koje su se krenule jedna za drugom, pješice penjati na Srđ prema tvrđavi, ne bi li iznenadili neprijateljsku vojsku, dok su istovremeno naši topovi tukli po tvrđavi.

Kako navodi Curić, prva grupa, sastavljena od šestorice ljudi, izbila je pod samu tvrđavu i minom uništila neprijateljsko uporište. Istovremeno, topništvo obrane udarilo je po tvrđavi, a branitelji su zapjevali ‘Zovi, samo zovi’ i posljednjim snagama odbili neprijatelja od utvrde. Tada se konačno, nakon gubitaka u ljudstvu, ali i tehnici, neprijatelj počeo povlačiti.

U drugoj grupi Specijalne policije koja se popela na Srđ bio je i on sam, koji se prisjetio kako je to izgledalo.

Jedan od najgorih dana: Poginulo 19 branitelja, 60 ljudi ranjeno

No, iako se glavna bitka vodila na Srđu iznad grada, cijeli grad, a osobito stara gradska jezgra, bili su pod jakim topničkim napadom. Više od 1000 granata bačeno je na nju, a oštećeno je više od 45o zgrada i civilnih objekata. Poginulo je 19 branitelja i civila, a više od 60 ljudi je ranjeno.

“Grad je granatiran cijeli dan, apsolutno sve, od stare gradske jezgre do ostalih dijelova. Velike su se borbe, osim na Srđu, vodile i u Sustjepanu te na Belvedereu gdje su također moji suborci odolijevali četničkim napadima uz hrabrost i veliko srce. To nije jedini dan kada su se vodile borbe za Dubrovnik, ali je bio jedan od najgorih”, iskren je Curić, koji je ispričao i događaj koji mu se tog dana najviše urezao u sjećanje te ga najviše pogodio.

Tog zlokobnog petka, prioritet pri gašenju bili su Grad i ‘Libertas’; Grad zbog svoje povijesne vrijednosti, ali i uskih ulica i konstrukcija zgrada zbog kojih svaki požar može biti katastrofalan, a ‘Libertas’ zbog velikog broja prognanika zatočenih u zdanju čiji je vrh gorio, pisao je tada Dubrovački vjesnik.

Usprkos eksplozijama koje su ih pratile cijelim putem i granatama koje su padale, vatrogasci su se hrabro suočili s vatrenom stihijom. Prema pisanju tadašnjeg Dubrovačkog vjesnika, gorio je dograđeni dio hotela, ulaz, recepcija, a plamen je prodirao i iz salona namještaja i restorana koji se nalaze kat niže. Plamen se brzo proširio jer je neprijatelj hotel, kao i mnoge druge ciljeve tog crnog petka, gađao i zapaljivim fosfornim bombama.

Curić pronašao poginule vatrogasce

Prognanici smješteni na nižim katovima nisu mogli iz hotela, dok je gornji ulaz gorio, a pred donji su padale bombe. Prognanici su čekali u skloništu pod strepnjom da će plamen svakog trena doprijeti do njih. Vatrogasci su gaseći plamen uspijevali spriječiti vatru da napreduje prema nižim katovima. No, tada je doletjela još jedna bomba. Prognanici su spašeni iz hotela, a trojica vatrogasaca dala su svoje živote, a njihova tijela pronašao je upravo Curić s kolegama.

“U sjećanje mi se najviše urezalo kad sam tog jutra prije samog uspona na Srđ dobio zadatak da gađamo topničke brodove, koji su bili vrlo blizu kopna, mitraljezima i raketnim bacačima. Naše naoružanje nije bilo toliko moćno da bi pogodilo brodove, pa smo se povukli prema bazi, a na putu smo ugledali poginule vatrogasce koji su prije toga gasili požar na hotelu Libertas, današnjem Rixosu, u kojem su bili prognanici. Svo to vrijeme napadi su bili užasno velikog inteziteta, doslovno smo izbjegavali granate u vožnji. Dojavili smo ratnoj bolnici sv. Vlaho da smo pronašli tijela”, prepričao je Curić.

Jedna od najvećih bitaka Domovinskog rata

Predvečer je konačno napad utihnuo, a granate su prestale padati. Vatrogasci su izašli na teren i krenuli sa sanacijom, a pomagali su im i brojni građani koji su kantama vode gasili grad u plamenu. Koristilo se sve što je moglo poslužiti, a toga u teškim uvjetima nije bilo napretek.

No, bitka za Srđ smatra se jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Tog su crnog petka, na svetog Nikolu branitelji uspjeli odbiti sve napade agresora.

“Moji suborci su bili izuzetno hrabri, velikog srca u svim akcijama u kojima su sudjelovali diljem Hrvatske, pa tako i 6. prosinca i svih ostalih dana rata u Dubrovniku. Gledam na to s ponosom, ali  i s mišlju da se to nikad više ne ponovi. Svake godine se na ovaj datum sastanemo, odemo na Srđ, družimo se i istodobno se prisjećamo ratnih dana”, kazao je Robert Curić koji će i danas obilježiti ovaj dan sa svojim suborcima.

“Sve bih ponovio”

Nakon rata, Curić je 1994. godine otišao na brod kao pomorac te se odlučio iskrcati u Americi.

“Iskrcao sam se na Floridi i ostao od 94′ do 98′ živjeti u South Beachu. Sve sam imao tamo, ali sve sam ostavio i vratio se mojem domu i Gradu, u kojem sam nakon toga ostao i oženio se, dobio kćer koja danas ima 21 godinu i treća je godina na fakultetu”, kaže Curić koji nema nikakvu braniteljsku mirovinu, niti beneficije, unatoč svemu što je prošao braneći Dubrovnik kao najmlađi branitelj.

“Danas sam bez mirovine ili beneficija, ali opet bih sve učinio isto. Dok sam zdrav i sposoban mirovina mi ne treba”, zaključuje Robert Curić svoje prisjećanje na kobni petak, 6. prosinca 1991.

Šačica dubrovačkih branitelja tog je dana nadjačala daleko nadmoćnijeg agresora. Iako je službena brojka 163 branitelja koji su branili Dubrovnik, Curić, ali i još neki branitelji tvrde kako taj broj nije bio veći od 100. Ipak, dogodine je, 1992., osnovana 163. brigada HV-a.

Od početka napada, živote izgubilo više od 300 branitelja i civila

Od početka napada, koji se smatra jednim od najvećih zločina nad svjetskim kulturnim naslijeđem, Dubrovnik je bio u potpunoj blokadi – bez struje, vode i telefonskih veza, a ama­terske radio-stanice bile su jedina veza sa svijetom. Nastava je u školama prekinuta, a uveden je i policijski sat u vremenu od 21 do 5 sati ujutro.

Tijekom cjelokupne agresije na Dubrovnik i jug Hrvatske poginulo je više od 300 branitelja i civila, više od 30 tisuća ljudi moralo je napustiti svoje domove, a zarobljeno je 336 osoba koje su odvedene u srbijanske i crnogorske logore, a o težini napada govori i činjenica da je samo u prvom tjednu listopada ranjeno 100 dubrovačkih branitelja i građana, od kojih je 27 poginulo.