ŠOKANTNA ANALIZA Dvojica uglednih eksperata odlučila reći ono što rijetko tko želi čuti: ‘NATO pruža lažnu nadu, Ukrajina nema šanse‘

Eksperti oštro kritiziraju stav, djelovanje i ponašanje NATO-a kada je ukrajinska kriza u pitanju

Prošlog je tjedna u Washingtonu održan trodnevni summit NATO saveza. U fokusu rasprava bila je Ukrajina i pomoć zapadnih partnera toj žrtvi ruske agresije, ali i europska sigurnost uopće. Na summitu je, barem kako je rečeno, dogovorena isporuka velikog broja suvremenih zapadnih sustava protuzračne obrane Ukrajini, najava skorog dolaska prvih borbenih zrakoplova koji su već "na putu", kako je rekao američki državni tajnik Antony Blinken.

NATO je objavio i priopćenje u kojem se navodi da će zapadni vojni savez nastaviti podupirati Ukrajinu "na njezinu nepovratnom putu prema punoj euroatlantskoj integraciji, uključujući članstvo u NATO-u". Rečeno je da će Ukrajini biti upućen poziv da se pridruži kada se saveznici slože s tim i kada se ispune uvjeti. "Nije pitanje hoće li, nego kada", rekao je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg. Uglavnom, Kijevu je poručeno da mu NATO čvrsto i nepokolebljivo drži leđa.

No, utjecajni Politico, pak, u četvrtak donosi članak koji potpisuju Christopher McCallion i Benjamin H. Friedman iz američkog think tanka Defense Priorities - koji, inače, zagovara suzdržaniju vanjsku politiku SAD-a - gdje autori oštro kritiziraju stav, djelovanje i ponašanje NATO-a kada je ukrajinska kriza u pitanju.

Štoviše, autori donose zaključke za koje bi im netko možda mogao zamjeriti da u dijelovima neodoljivo podsjećaju na argumente mađarskog premijera Viktora Orbana, a koji često samo ponavlja stavove Vladimira Putina, koji mir prihvaća isključivo pod ruskim uvjetima i utemeljen s obzirom na "novu realnost na terenu", dok bi netko možda ocijenio kako se radi o trijeznoj analizi i uvjerljivim argumentima utemeljenim na realnom stanju stvari. Neki od njih su da Ukrajina ne može pobijediti u ratu s Rusijom na način da povrati sve svoje teritorije, da joj NATO u krajnjoj liniji u tome neće pomoći te da se, valjda, treba pomiriti s time i početi razmišljati o pregovorima s Moskvom.

Odmah na početku analize, autori navode da su čelnici zemalja članica NATO-a na summitu u Washingtonu Ukrajini servirali novu rundu lažne nade u njezinu ratu protiv Rusije, što je, kako ističu, još gore nego ne učiniti ništa. Bilo vojnom predanošću ili pojačanom potporom, kako ocjenjuju, pretenzija da bi NATO u ovom trenutku ili nešto kasnije mogao osigurati pobjedu Ukrajine, potiče čelnike zemalja članica da odgode suočavanje s vlastitim teškim okolnostima. Štoviše, to prijeti daljnjim ugrožavanjem članica NATO-a bez jamstva sigurnosti.

‘NATO udvostručuje ulog‘

Ova, kako je nazivaju, šarada, nije ništa novo, ali sada je posebno loše vrijeme. Nakon neuspjeha ukrajinske ljetne protuofenzive prošle godine, polako se počelo shvaćati da Ukrajinci ne mogu povratiti veći dio njezina teritorija. Čak i s priljevom teškog zapadnog naoružanja, navode autori, Kijev se može boriti da zadrži ono što trenutačno ima, što je okolnost koja sugerira da bi trebao započeti s razmatranjem pregovora s Moskvom o okončanju ili barem zamrzavanju sukoba primirjem već sada, prije nego što se situacija na bojnom polju pogorša i prostor za pregovore dodatno suzi.

No, umjesto toga, Washington i europske prijestolnice udvostručuju ulog - barem retorički - nastavljajući s tvrdnjama da će se Ukrajina jednog dana pridružiti NATO-u. Nakon što su tematizirali nekakav nejasni "most" do konačnog članstva Ukrajine prije summita, tijekom okupljanja čelnici NATO-a ustvrdili su da je Ukrajina na "nepovratnom putu" prema ulasku. Nedavno je SAD također potpisao 10-godišnji sigurnosni pakt s Kijevom i odobrio korištenje američkog oružja ukrajinskim snagama za gađanje ciljeva na ruskom teritoriju. U međuvremenu, uz potporu čelnika Baltičkih zemalja, francuski predsjednik Emmanuel Macron predložio je slanje kopnenih snaga NATO-a u Ukrajinu, dok je predsjednik Združenog stožera američkih snaga implicirao da je raspoređivanje NATO-ovih instruktora u Ukrajini neizbježno.

No, stav je dvojice autora da bi primanje Ukrajine u NATO, bilo sada ili ikada, bilo ludost. Kako navode, svaki mogući scenarij pridruživanja Ukrajine predstavlja nerješivu dilemu - ona ne može biti primljena u zapadni vojni savez dok je u ratu s Rusijom, što je najvažniji čimbenik jer bi tako nešto istog trenutka NATO i Rusiju dovelo u stanje nuklearne krize.

Također, bilo kakva predanost obrani Ukrajine u budućnosti ne bi bilo vjerodostojno sredstvo odvraćanja. Pokrovitelj saveza, Sjedinjene Države, već su jasno pokazale da se neće boriti i riskirati nuklearni rat zbog Ukrajine, čak i kada je opstanak te zemlje u pitanju, budući da SAD nemaju vitalni interes da to čine, što je, kako podsjećaju autori, bivši američki predsjednik Barack Obama izričito iznio 2016. godine.

Volodimir Zelenski i ukrajinski vojnici

 Foto: Ukrainian Presidential Press Off/Zuma Press 

Stoga su obećanja Zapada, kako smatraju autori, prazna priča, a članstvo Ukrajine u NATO-u trenutačno se ne razmatra. Macronov prijedlog, ocjenjuju, djeluje prilično neozbiljno, a pakt SAD-a je u biti simboličan. Ipak, kako napominju, čak i lažna obećanja mogu donijeti stvarnu opasnost, a ona se može pojaviti u više oblika.

‘I Ukrajinci žele promjenu‘

Kao prvo, svaka perspektiva članstva Ukrajine u NATO-u, koliko god dubiozna bila, u sebi sadržava ključni uzrok rata, što daje Rusiji poticaj da produži sukob kako bi spriječila pristupanje Ukrajine zapadnom vojnom savezu. Kao i s nacrtima ugovora koje je Rusija podnijela u prosincu 2021. i pregovorima u Istanbulu vođenim u ožujku i travnju 2022., svaka će rezolucija neizbježno biti uvjetovana zahtjevom da se Ukrajina odustane od članstva u NATO-u. Kao drugo, lažna obećanja potiču lažnu nadu, koja će samo motivirati Ukrajinu da nastavi slijediti svoju neuspješnu strategiju da povrati sav teritorij koji je izgubila i izbjegne pregovore s Moskvom.

Trenutačno je, navode autori, vjerojatno najbolja opcija za Ukrajinu ukopati se i izabrati obrambenu strategiju, dok istodobno pokreće mirovne pregovore ili barem pregovore o primirju. Zapadna pomoć može pomoći Kijevu da zadrži svoje linije i neko vrijeme napada ruske mete, ali ne može nadomjestiti krajnji ukrajinski nedostatak ljudstva, osobito dok se industrijska baza Zapada i sama nalazi pod pritiskom da isporuči dovoljno vatrene moći kako bi parirala ruskoj. Nastavak rata obećava samo daljnje iscrpljivanje ukrajinskih snaga i eventualnu mogućnost ili držanja linija ili političkog kolapsa.

S druge strane, moglo bi se pokazati da Rusija nije spremna prihvatiti čak ni primirje uz zadržavanje teritorijalnog statusa quo, a uspješni pregovori mogli bi trajati godinama. No, ono čemu retorika NATO-a pomaže da se odgodi nije siguran mir, već sami prvi koraci prema njemu, kako smatraju dvojica autora. A to zahtijeva u najmanju ruku politički pomak prema prihvaćanju toga da rat neće završiti potpunom pravdom za Ukrajinu i da će Rusija vratiti sve što je uzela.

Autori smatraju da nije ni sama Ukrajina toliko monolitna, odnosno nepopustljiva po pitanju zahtjeva za povrat svih teritorija pod svaku cijenu. Sve veći broj Ukrajinaca, procjenjuju autori, sigurno bi želio da se stvari promijene i prestanu žrtvovati životi na sve nedostižnije ciljeve. S druge strane, lažna zapadnjačka obećanja podržavaju drugu, manje praktičnu alternativu.

Osim toga, iako cijenu lažne nade uglavnom plaća Ukrajina, ona također povećava rizik za Amerikance i druge članice NATO-a jer što se rat duže razvlači, to je veća opasnost od eskalacije, a to se već jasno vidi po tome što SAD šalju sve više dalekometnog oružja u Ukrajinu i dozvoljavaju njegovo korištenje za napade na ciljeve u samoj Rusiji.

Pitanje nuklearne eskalacije

Posljednjih tjedana Ukrajina je već uporabila vlastite domaće sposobnosti za napad na ruske radarske postaje za rano upozorenje u slučaju američkog nuklearnog napada. Prošlog mjeseca je streljivo iz ukrajinskog projektila koji su isporučile SAD palo na civile na plaži u Sevastopolju na Krimu, vjerojatno nakon što je projektil presrela ruska protuzračna obrana.

Ovi događaji, ističu autori, izazivaju veliku zabrinutost. Napadi na sustave ranog upozoravanja u Rusiji izazivaju nepovjerenje u vlastitu sposobnost da se odgovori u slučaju početnog nuklearnog udara iz SAD-a, čime se povećava rizik Rusiji uporabi nuklearno oružje. Ipak, vjerojatniji ishod je da će Moskva odgovoriti na napade na svom tlu u kojima se koristi američko oružje pronalaženjem načina da izravno gađa SAD ili one koje im pomažu. Ukrajinski napadi u Rusiji također postavljaju pitanja o tome mogu li SAD spriječiti Kijev da ih uvuče u izravni sukob dok situacija postaje sve gora.

Analitičari koji sebe vide kao podržavatelje Ukrajine, navode dalje McCallion i Friedman, često inzistiraju na tome da Zapad ne smije pokleknuti pred ruskom "nuklearnom ucjenom" jer eskalacija u nuklearni rat nije vjerojatna. No, točan naziv za "nuklearnu ucjenu" je "nuklearno odvraćanje" i ona, ističu, ne zahtijeva jamstvo da će se katastrofa dogoditi, već samo strah da bi se mogla dogoditi. Autori zaključuju kako se čini da ti komentatori vjeruju da sposobnost SAD-a i Zapada da odvrate Rusiju znači da ne treba brinuti od samog ruskog odvraćanja, odnosno da ne shvaćaju da je rizik od sukoba na obje strane.

Radi se, kako oštro ocjenjuju, o poremećenoj logici u svim okolnostima, ali posebno u slučaju Ukrajine, gdje ravnoteža odlučnosti između SAD-a i Rusije u velikoj većini preteže u korist Kremlja, dok rizik od nuklearnog rata možda jest mali, ali njegove apokaliptične posljedice zahtijevaju trud da rizik mali i ostane.

Bez obzira na sve, NATO je, kako ocjenjuju, nastavio sa svojom neodgovornom politikom prema Ukrajini, pružajući lažnu nadu, čineći mir manje vjerojatnim, a rat opasnijim. Neka druga vrsta summita, prožeta realizmom, dovela bi do priznanja da Ukrajina ne može pobijediti u onom smislu kako je sama definirala pobjedu i da je NATO neće braniti. To bi, zaključuju McCallion i Friedman u analizi za Politico, bio put prema boljim izgledima za razuman mir u Ukrajini, a o pojačanoj sigurnosti za NATO da se i ne govori.