“Sven je u Pakracu na istom mjestu kao i u Zagrebu, pa i Hrvatskoj. Nema ga! Osim nekolicine, kako kažete; kulturnjaka i ratnih prijatelja rijetko tko će ga se i sjetiti. To je užasna nepravda i prema njemu i prema svemu što je živio“, ističe Damir Špančić, prvi gradonačelnik Pakraca u slobodnoj Republici Hrvatskoj i dragovoljac Domovinskog rata u razgovoru za Hrvatsko slovo, a povod je otkrivanje biste velikom hrvatskom glumcu i hrvatskom branitelju Svenu Lasti, u Pakracu, 18. travnja 2021. godine.

Damir Špančić rođen je u Pakracu 19. ožujka 1961. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Sveučilištu u Zagrebu, FFK i stekao zvanje profesora fizičke kulture u kojemu je radio do Domovinskog rata u Pakracu. Dragovoljac je i invalid Domovinskog rata koji je proveo braneći svoj Pakrac. Godine 1993. stvara sa suprugom Dubravkom obitelj u kojoj imaju četvero djece. Obnašao je dužnosti načelnika, prvog gradonačelnika Pakraca, saborskog zastupnika i državnog tajnika. Umirovljen je 2016.godine, predsjednik je KPD “SLOGA” Pakrac, živi u Pakracu.

Poštovani gospodine Špančiću, povod našem razgovoru je obljetnica rođenja hrvatskog kazališnog i filmskog glumca, hrvatskog branitelja i jednog od simbola obrane Sunje SVENA LASTE, koji je rođen u Pakracu 18. travnja 1925. Ove godine na Lastin rođendan u Pakracu će biti otkrivena njegova bista. Čija je to inicijativa i organizacija? Tko je autor poprsja? Recite nam više o svečanosti. (Razgovor vodimo prije otkrivanja biste, a Hrvatsko slovo objavljujemo nakon tog događaja).

Damir Špančić:Inicijativa je Svenovih prijatelja; g. Žarka Potočnjaka, također rođenog u Pakracu, i dr. sc. Miroslava Međimorca, koji su prethodno kontaktirali prof. Stjepana Gračana, autora poprsja. Ideja je bila postaviti poprsje vani, negdje u gradu. No, taj trošak si na žalost nismo mogli priuštiti. S druge strane, izvrsna je ideja smjestiti poprsje upravo u Hrvatski dom „Dr. Franjo Tuđman“ koji je u vlasništvu naše udruge – Kulturno prosvjetnog društva „SLOGA“, u srbočetničkoj agresiji potpuno spaljen i razrušen, a unutar kojega se odvijaju gotovo svi programi u kulturi i koji ima jedinu dvoranu za scenske umjetnosti na području Pakraca i Lipika. Ovdje prolazi uistinu velik broj ljudi, osobito djece i mladih, uključenih u razne aktivnosti ili samo kao publika kina i kazališta. Time je to i logično rješenje. Prof. Gračan je poprsje Svenu Lasti izradio inicijativom pokojnog generala Slobodana Praljka za potrebe atrija Dramskog kazališta Gavella, kao i za Sunju, gdje je smješteno u centralnom parku. Mi smo primili na dar izvorni gipsani odljev koji je patiniran i uistinu smo zahvalni za iskazano dobročinstvo. Svečanost organiziramo u povodu dana rođenja Svena Laste, u nedjelju, 18. travnja s početkom u 11 sati. Program započinjemo sudjelovanjem na svetoj misi zadušnici za Svena i sve druge branitelje umjetnike. Nastavljamo, naravno uz poštivanje epidemioloških mjera, skromnim programom sjećanja unutar kojega će se naši članovi

osvrnuti na tri, recimo, životopisa Svena: kao oca, supruga i sina, zatim kao umjetnika glumca i konačno hrvatskog branitelja. Na svečanost smo pozvali spomenutu gospodu, kazališne kuće i udruge pri kojima je djelovao, naše članove upravnog odbora, gradonačelnicu. Na žalost, nije vrijeme unutar kojega možemo ovom događaju dati značaj koji Sven Lasta zaslužuje, ali vjerujem da ćemo u lokalnoj sredini postići željeni učinak i dati poruke koje je upravo Sven zagovarao, živio.

Sa sjetom i nostalgijom, s vremenskim odmakom, iz sadašnjega vremena pandemije, potresa i svega što nas je snašlo, prisjećamo se tog divnog vremena, plejade iznimnih ljudi, kulturnjaka, intelektualaca, koji su bili i hrvatski branitelji… Nedostaje nam taj duh zajedništva, borbenosti, pobjede, ljubavi…. Recite nam više o vezi Svena Laste i njegovog rodnog Pakraca, koliko se prije otkrivanja poprsja obilježavalo njegovo djelo, postoji li neko mjesto sjećanja, arhiv, muzej?

Damir Špančić: Ne. Nije. Sven je u Pakracu na istom mjestu kao i u Zagrebu, pa i Hrvatskoj. Nema ga! Osim nekolicine, kako kažete; kulturnjaka i ratnih prijatelja rijetko tko će ga se i sjetiti. To je užasna nepravda i prema njemu i prema svemu što je živio. Pakrac je nakon Domovinskog rata, zahvaljujući književniku, brigadiru Veljku Barbieriju koji je bio na našem ratištu, usudio bih se reći da je jedan od najzaslužnijih osoba za brzu i učinkovitu s uistinu malo žrtava provedenu akciju „Bljesak“, uživao programe u kulturi. Naš Barba se zajedno s nama trudio vratiti život u naš grad. I to ne bilo kakav već zdravi, hrvatski, kulturni. Pakrac, koliko god je malen, koliko god razrušen i možda pust, je oduvijek grad. Ima svoju urbanost, kulturu i osjećaj, a takvog ga se sjećaju svi koji su u njemu živjeli, što je i Barba, i Žarko, i Sven. Sven je s Pakracom prijeDomovinskog rata održavao neke rodbinske veze, nije dolazio često. Ako objektivno sagledamo gdje je i što radio, razumljivo je samo po sebi. Obitelj iz koje potječe njegova majka, unutar koje ima liječnika, profesora, liječnika, odvjetnika, umjetnika, još je jedna važna karika koja je i u doba bivše države održala Pakrac gradom. Morate znati, da ovdje život nije bio lak za Hrvate, općenito katolike i održati kulturu na razini koju smo mi uspijevali može se uistinu smatrati pothvatom. Iako smo kao domicilno hrvatsko stanovništvo imali, i imamo, uz Srbe značajni broj Čeha i najveća smo kontinentalna enklava Talijana, a tu su i pripadnici drugih manjina, a koji su za agresore u Domovinskom ratu bili u istom košu s nama. Nakon rata sve te plejade iznimnih ljudi primljene su od strane Pakračana toplo, žedno. Svi programi kulture, bilo izložbe, književne večeri, kazališne predstave ili samo druženja, bili su posjećeni do zadnjeg mjesta. A svi gosti dostupni i prijateljski raspoloženi. Iako sam u to vrijeme bio gradonačelnik, ne mogu se sjetiti tko je od njih primio honorar. Ako i je, to su bili troškovi goriva i obroka. Koristim priliku poručiti im: HVALA LJUDI! Ne samo da ste pomogli vratiti nam osmijeh na istraumatizirana lica već ste nas obogatili i pomogli nam vratiti nadu.

Slažete li se s kazališnim, ratnim i životnim kolegom Svena Laste, dr. sc. Miroslavom Međimorcem i naglascima: „Na žalost, glumačku veličinu i važnost Svena Laste, sjajnog kazališnog i filmskog glumca, pronicavog analitičara i kroničara hrvatskog kazališta, pisca nekoliko antologijskih pjesama iz Domovinskog rata, ali i velikog hrvatskog rodoljuba i branitelja – prekrio je zaborav i nepoštovanje, rijetki danas znaju da u temeljima hrvatskog kazališta stoje njegove antologijske uloge Krappa u Beckettovoj “Posljednjoj vrpci”, Alcesta u Molierovom “Mizantropu”, Gregora u Krležinom “U logoru”, Fjokle u Gogoljevoj “Ženidbi”, Maloga u Babajinom filmu “Mirisi, zlato i tamjan” i niz proslavljenih uloga na radiju, televiziji i filmu.“

Damir Špančić: Apsolutno! Tražeći članke o Svenu Lasti, da bismo se što bolje pripremili za svečanost, susreo sam se nekoliko puta s člancima dr. sc. Međimorca. No, na portalima koje samo neki od nas prate. Nisam kompetentan govoriti o ulogama, nisam stručan, ali kao gledatelj i filmova i predstava u kojima je Sven Lasta igrao, spomenut ću jezu, ono kad ti se koža naježi, mir i jasnoću, emociju koju je prenosio i s kojom se možeš poistovjetiti. Činilo se da je svaka uloga napisana po Svenu i za Svena, a ne da je on tumačio određene likove. Iako je danas i kazalište, osobito filmovi, produkcijski puno drugačije, nedostaje maske koju je on tako vješto davao. Fali „plesa“ glasom u istoj emociji… ili ja jednostavno postajem lošiji gledatelj. Put stvaralačkog rada Svena Laste u, i izvan kazališta ne zaslužuje zaborav.
Čovjek je studirao na dva studija, ne znam tko bi ga zamijenio u ekipi koja je stvorila Gavellu, tko bi kao predavač pomogao karijere stotinama studenata glume? Ono što je on učinio za scenski govor i glas odredilo je generacije glumaca, radijskih voditelja, raznih naratora!

Postumno objavljena mu je knjiga “Iz glumačkog kuta”, niz sjajnih opažanja i promišljanja o hrvatskom kazalištu (nap.: u nakladi Hrvatskoga slova, u Zagrebu 2000., a priredili su je Anina Lasta Budor i Ivan Jindra). Ipak iznad svega stoji ljudska veličina Svena Laste koji kao dragovoljac 1991. odlazi u Sunju i daje veliki doprinos obrani Sunje i Hrvatske. Možemo li to ispraviti i što mislite, zbog čega nam se događa da sjajni ljudi u svojim profesijama, iznimni, k tome angažirani intelektualci, budu zaboravljeni, zanemareni?

Na žalost, to je općepoznata i česta činjenica u našoj Hrvatskoj. U prilog tome mogu spomenuti upravo slučaj Mihajla Hrastova, branitelja Karlovca, koji po presudi suda mora platiti jednoj obitelji ubijenih četnika odštetu od 2,5 milijuna kuna, a s kamatama preko 12 milijuna kuna. Vjerujem da vaši čitatelji znaju o tom slučaju, o branitelju s koranskog mosta koji je činom obrane usmrtio četnike, od kojih obitelji jednoga mora platiti, spriječivši tako njihov proboj u Karlovac.

Damir Špančić: Spomenut ću velikog heroja obrane Hrvatske, našeg generala Slobodana Praljka, koji je radi nepravde Haškoga suda i kukavičluka naše politike bio prisiljen oduzeti si život na način koji nam je svima trebao dati domoljubnu životnu lekciju. Brzo smo mi to, onako opet kukavički i prešutno, zaboravili i ne usuđujemo se o njemu niti govoriti. Taj čin generala Praljka imao je za poruku: dragi prijatelji, promijeniti stav sluganske politike koja razara temelje naše države – vrijednosti Domovinskog rata. Slobodan Praljak bio je jedan od najboljih prijatelja Svena Laste, branitelj, redatelj, pjesnik. Obojica su bili domoljubi sa stajalištem, intelektualci i hrabri. Takvih se, a k tome ako su pravednici, sustav boji! Ne znam možemo li to ispraviti i jesmo li se umorili kolektivno? Rekao bih da nekolicina još nastoji zadržati tu pravednost i ostati

čovjekom u pravom smislu riječi. Možda je to najvažnije, važnije i od političke stranke, religije i koje sve pripadnosti; biti pravedan i pošten: reći hvala i bravo onima koji to istinski, kao Lasta i Praljak, zaslužuju!

I brat Svena Laste, dvije godine stariji, rodio se u Pakracu, gdje su njihovi privremeno boravili u učiteljskoj službi. Majka Svena Laste Vera Križ potjecala je iz stare čabranske obitelji i njezin je otac bio veliki župan modruško-riječki, u Čabru su imali veleposjed, te je Sven Lasta djetinjstvo provodio sretno i bezbrižno, vrludajući šumama i lovištima, kupajući se na izvoru hladne Čabranke. Otac mu se zvao Petar Lasta, podrijetlom Hrvat iz Mostara, visok i naočit čovjek, koji se tamo školovao a kasnije službovao u Pakracu i poslije došao na zagrebačku preparandiju kao profesor književnosti, g. 1936. dobio mjesto lektora u HNK, gdje je radio do 1939., kao dramaturg, a predavao je i kulturu govora na glumačkom tečaju pri HNK… i još puno toga… Dakle, Sven Lasta je potekao iz intelektualne obitelji i sredine… jeste li to znali, kada ste ga upoznali i na koji ste ga način doživjeli?

Damir Špančić: Svenov brat Fedor bio je liječnik i stipendist tadašnjeg SSSR-a koji je prognan 1948. (rezolucija Informbiroa) i više se nije vraćao. Od Svena su tražili da se odrekne brata. Ne zaboravimo da je Sven s ocem bio u partizanima kao antifašist, gdje je i započeo svoju glumačku karijeru te je slijedom okolnosti bio i u komunističkoj partiji. Sven se nije odrekao brata i istupio je iz partije. Pazite, razgovaramo o karakteru mladog čovjeka od tek 23 godine, koliko sada ima moj sin, iskaljenog u jednoj ideologiji kojoj se suprotstavio u najgore vrijeme njena postojanja. Pričamo o vremenu kada ste za jednu riječ mogli završiti u zatvoru, na Golom otoku. Nemam informaciju je li Sven ikada više susreo brata. Majka Vera, Pakračanka, kojom se po dolasku otac Petar oženio, također je bila učiteljica u građanskoj školi. S dva dječaka živjeli su u stanu nasuprot tadašnje utvrde, danas zgrade gradske uprave, a iz Pakraca u Zagreb su otišli kada je Svenu bilo 11 godina. Prezime obitelj Križ nestalo je iz Pakraca 2006. godine smrću gospođe Ljerke Križ u njenoj 103. godini. Inače je držala satove klavira i doprinijela odgoju generacija u pedagoškom i kulturnom smislu. Često je javnim prijevozom posjećivala kazališta i koncertne dvorane u Zagrebu. Kad sam već spomenuo Svenovo ratovanje u Drugom svjetskom ratu, hrabrost i karakter, istaknut ću još jednu činjenicu. Kao antifašist, pripadnik SKOJ-a, uhićen je u Zagrebu 1942. godine i osuđen na zatvor u Lepoglavi gdje je, opet naglašavam dob – sa samo sedamnaest godina, proveo osam mjeseci. Spasio ga je zagovorom, ni manje ni više, već kardinal Stepinac. Znao sam za obitelj Križ koja je imala kuću na početku moje ulice, kako dišu i tko su. Za Svena osobno ne mogu reći da sam ga poznavao. Jedina prilika je bila poslije Domovinskog rata, u svibnju 1996. godine kada smo punim srcem, ponosno, proslavljali prvu obljetnicu „Bljeska“. Došla je ekipa organizirana od strane našeg Barbe, pripremao se lovački paprikaš, pričalo se o ratu, o velebnim pobjedama, o jedinoj povijesnoj predaji četnika, a Sven je bio u ulozi skromnog branitelja kojega su u Sunji zvali Dida. Nije bilo intelektualnih razgovora, vodili su se razgovori srca.

Prvi glavni urednik i jedan od osnivača Hrvatskoga slova Dubravko Horvatić je u povodu 75. obljetnice rođenja Svena Laste u Hrvatskom slovu napisao: „Moram priznati da sam se prilično iznenadio, čuvši početkom Domovinskog rata da je 66-godišnji Sven Lasta hrvatski dragovoljac na prvoj crti obrane, na bojišnici u Sunji, koju su srpski odmetnici iz Hrvatske i njihova četnička braća iz Srbije, zajedno s JNA, stalno žestoko napadali. Vratio se u Zagreb u vrijeme tzv. primirja. I opet se uključio u kulturne tijekove glavnoga grada. Bio sam oduševljen njegovim interviewom pod naslovom „Znao sam da ćemo imati državu“, koji je početkom rujna 1995. u Hrvatskom slovu objavio Ivan Jindra, urednik kazališne rubrike. A bio sam još oduševljeniji kada mi je vazda pouzdani i požrtvovni Jindra priopćio da je Sven Lasta prihvatio da bude stalni kolumnist Hrvatskoga slova.… Sjećate li se tih tekstova i jeste li i Vi bili impresionirani time da je dramski umjetnik Sven Lasta u tim godinama postao hrvatski branitelj?

Damir Špančić: Sven je čovjek koji je radije šutio nego blebetao koješta. Tako se ponašao i s perom u ruci. Pisanje je jednostavno nastavak njegove borbe. Pustio je pušku i uzeo pero. To je trebalo biti moćnije oružje, u što baš na žalost nisam siguran. Ja sam sada šezdesetogodišnjak i tek sada vidim koliku je volju i tvrdoglavost morao imati Sven da se sa 66 godina, nakon velike traume – smrti nikad prežaljene supruge Višnje, dva infarkta i s dioptrijom pepeljare pridruži s „umjetničkom satnijom“ uz Praljka i Međimorca, obrani Hrvatske u Sunji. A opet, ljudi, taj osjećaj da jednostavno trebaš…! To dokazuje koliko je imao zdravu dušu, koliki je bio domoljub! Apsurd je bio što je bio snajperist. Svoj ratni put, nakon Sunje, nastavlja u Posavini gdje je i ranjavan. Valja spomenuti da je, u tom mirnodopskom vremenu, na poziv predsjednika Tuđmana jedno vrijeme radio u Odjelu za odlikovanja u Uredu predsjednika te je istovremeno glumio,

pisao. Šteta da se sam Sven nije odlučio početi pisati knjigu, a hvale vrijedno je da su njegove kolumne iz Hrvatskog slova objedinjene u knjigu „Iz glumačkog kuta“ koju valja listati povremeno, kao priručnik.

Pakrac je i Vaš grad, i te kako. Vezani ste uz njega svim mogućim nitima i silnicama. Od 1995. do 2004. ste bili gradonačelnikom… prijateljevali ste s dr. Šreterom, odlazili ste u čuvenu „Škorpiju“…. Kako je bilo u Pakracu u ratu, poslije rata i danas?

Damir Špančić: Osobno mi je čast prijateljstvo s dr. Šreterom koji je nažalost završio kao pravi hrvatski mučenik štiteći do kraja ideje mira, suprotstavljajući se ratu. Mnogima to ni danas nije jasno. Osobito jednom broju Srba koji i danas politički djeluju protiv osnovnih vrjednota ove države i ne mire se sa samostalnom, neovisnom, suverenom, slobodnom Hrvatskom. Svima je poznata razornost rata u Pakracu koji nosi neslavno drugo mjesto po razrušenosti. Manje je poznato da je u Pakracu prva povijesna pobjeda s predajom četnika i JNA u „Bljesku“ i da Pakrac cijeloga rata nije pao četnicima u ruke. Nesretna je činjenica, koja kazuje o zaluđenosti domaćih četnika, da je ovdje nastao i prvi četnički logor tijekom Domovinskog rata u RH, Bučje. Ondje je i dr. Ivan Šreter okončao svoj život, a njegove tjelesne ostatke, i mnogih drugih branitelja, još tražimo.

Pakrac povijesno, u kojemu je bila jedna od jačih utvrda u Slavoniji, u kojemu je prva kovnica novca u Hrvata spomenuta 1256. godine u sukobu dva biskupa oko podjele dobiti, što dokazuje da je i starija, imao je svoje Turke oko 150 godina i oslobođen je 1691. Ne želim vam držati sat povijesti već dotaknuti činjenicu koliko je ova kotlina

između Psunja i Papuka, s malom rječicom Pakrom, tek sat i koju minutu udaljena od Zagreba, s velikim prirodnim bogatstvom i blagom klimom, i tada nakon Osmanlija bila strateški važna pravoslavlju. Nakon Turaka ovdje je zatečeno Vlaha pravoslavaca, a posjed za gradnju crkve dobili su grkokatolici. Čitatelji, koji žele, doznat će o tome. Pouka je, a vodi nas posljedično do danas, da je 1705. u Pakracu ustoličena Pravoslavna eparhija, danas Slavonska. Njeni su čelnici i prije ovog rata vodili politiku netolerancije, nasilja.

Radili su to perfidno, govoreći jedno, čineći drugo. Čuli ste za izreku – kad te se nad stolom hvali, pogledaj pod stol. To je Pakrac osjećao prije rata, a, bome, platio i danak jer je kroz sve te vjekove ostao hrvatski. S ovim zaključujem da su svoju crkvu, dvor, povijesna blaga uništavali jednako surovo kao i katoličku, adventističku, baptističku. Apsurd je da se ona obnavlja sredstvima države koju ne vole.

U drugom dijelu Vašega pitanja, Škorpija. Legendarna Škorpija je interventni vod specijalne policije u Pakracu kojim je zapovijedao Miroslav Vacek, a pripadnik bio Jure Žuro, kasnije vlasnik istoimenog kafića u Pakracu. Taj interventni vod je mnogim civilima, a i nama malobrojnim braniteljima u samom gradu, spašavao živote. Jure je već 1992. otvorio istoimeni kafić i bivao domaćin u kafiću domoljublja, radosti, entuzijazma, planova, prijatelja. Teško je to danas objasniti riječima, osobito kad smijemo samo kratko sjesti s maskom na terasu. U to vrijeme Škorpija je bila i mjesto boravka svih kulturnjaka, umjetnika koji su dolazili u Pakrac, a njeno dvorište kuhinja, blagovaonica, tako i Svenu te 1996. Jure je svojim bićem njegovao kulturu sjećanja na branitelje, Hrvatsku. Kasnije je kafić dao u najam, a velika fotografija legendarnog interventnog voda nalazi se u istom Hrvatskom domu te će poprsje Svena Laste od nje

biti udaljeno tek desetak metara. U tom kafiću su vođeni i ozbiljni razgovori, diplomatske procjene. Spomenut ću istinu da su strani državljani prigodom posjeta RH dolazili u Zagreb, okupirani Vukovar, pa u Pakrac – često baš u Škorpiju te su tako njeni gosti davali svoj diplomatski doprinos. Tu nije bilo laži ni izmotavanja nego istinsko pravo hrvatsko domoljublje.

Veljko Barbieri je u svojoj knjizi „Tko je sa mnom palio kukuruz“ zapisao:“…u gradu na koji je samo tijekom jeseni 1991. palo oko 100.000 teških projektila, dakle sto puta više nego na opjevani Dubrovnik,, u Pakracu, u kojem je poginulo više od petsto ljudi, srušeno ili potpuno sravnjeno 78 posto kuća, mali rat, koji ništa ne odlučuje, tinja svaki dan.“ Svjedoci smo sada, uz sve ostale nevolje, posljedica abolicije ratnih zločinaca koji su ubijali po Hrvatskoj ili su pak sudjelovali u tzv. pobuni, a da sve bude još nevjerojatnije, sada hrvatski branitelji osobno trebaju plaćati vrtoglave iznose odštete? Tko će Pakracu i Republici Hrvatskoj i svim žrtvama i obiteljima koje su stradale u agresiji na Hrvatsku platiti odštetu?

Damir Špančić: Sva ona stajališta aktualnih politika, poslije predsjednika Tuđmana, nitko na to ni ne pomišlja. Ide se u smjeru: što je bilo, bilo je i zaboravlja se ne samo na te granate, na krvoprolića, zvjerstva, materijalne štete već i na činjenicu da smo, rekao sam već, mi ljudi s teškom ratnom traumom. Nije normalno, ni zvučno, ni vizualno, ni emotivno, ni fizički, mentalno… biti svaki dan, sat, u ratu koji smo mi prošli. To nije normalno ni mazohistima.

Bojim se da nitko nikada ne će platiti ratnu štetu, odnosno da nitko ništa niti ne traži. Formalno tražimo tijela nestalih. Ljutimo se na Hrvatsku ako nismo stekli pravo obnove

ni ne pomislivši pri tome da nam ta Hrvatska nije domove ni porušila. Kad spominjete abolirane vjerojatno aludirate na nedavni bombaški „pothvat“ u Pakracu kada je stradalo troje zaposlenika HEP-a. Odluka predsjednika Tuđmana, ne znamo sve njezine okolnosti, jest abolirati one koji NISU počinili ratni zločin. U redu. No, dogodilo se da su tisuće četnika bili samo ratni kuhari, a mi sami eto zaboravili smo pitati: „Je l’ možda koji od vas dečki počinio ratni zločin?“ A ako bi tko i ukazao na zločinca i pokušao dokazati počinjeni zločin, prošao bi loše ili još gore – NIKAKO. Čudi me da hrvatski generali, osim nekoliko časnih iznimaka, kao general Ivan Tolj, ujedno i književnik, te ratni ministar zdravstva, jedan od prvih suradnika predsjednika Tuđmana Andrija Hebrang, samo šute. Na taj način potiho podupiru sve ovo ništa i sve ovo svašta što danas trpe ne samo hrvatski branitelji nego svi hrvatski stradalnici Domovinskog rata. Pozivam, kao dragovoljac hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata, Hrvatski časnički zbor da podigne glavu i progovori protiv sve te nepravde, zauzme stav i suprotstavi se sluganskoj politici koja izjednačuje žrtve i agresora na povijesnu štetu hrvatskom narodu. Za taj potez trebao bi opet danas netko kao upravo Sven Lasta s hrabrim buntovnim iskorakom za pravdu, pod svaku cijenu.

Dakle, objavljeno je nekoliko knjiga o Pakracu u vrijeme obrambenog Domovinskog rata, a jedna od njih je i nezaboravna knjiga fotografija Tonija Hnojčika: „To sam radio u ratu, sine“; snimljen je izvrstan i pravi ratni film o ratnom događaju u Kusonjama kod Pakraca, film Kristijana Milića: „Broj 55“… Koliko je Domovinski rat inspirativan, koliko se održava sjećanje, osim o obljetnicama i koliko o njemu uče naša djeca i unuci?

Damir Špančić: Sama činjenica da u udžbenicima povijesti niti pola stranice teksta obrađuje nastavnu jedinicu o Domovinskom ratu, odgovara na Vaše pitanje ali i doprinosi izjednačavanju žrtve i agresora. Kao da je sramotno imati nekoga u rodu tko ima veze s Domovinskim ratom. Oni koji pričaju o ratu vuku razne loše epitete; biti hrvatski domoljub znači biti zaostao, ako nisi lijevo, nisi antifašist, već si ustaša, nikako ne možeš biti moderni intelektualac! Ubrzo će, čini se, nestati i to pola stranice. Lokalno – sve pohvale. U Pakracu djeluje Povijesno društvo s nekoliko iznimno vrijednih ljudi koji tiskaju Zbornike i školske priručnike. Udruge se trude s djecom i mladima provoditi razne njima zanimljive domoljubne programe.

Grad i Turistička zajednica surađuju, što je također stalo radi epidemije, s Memorijalnim centrom Vukovar u programu u kojemu svi hrvatski osmaši prođu u jednom danu Pakrac ili Vukovar ili Knin da doznaju više o Domovinskom ratu, ali i drugim povijesnim činjenicama. Rat kao rat jest inspirativan. Ljudi tu vrstu nasilja rado gledaju u filmovima. Koliko i što umjetnik želi reći je već malo diskutabilno, odnosno više – tko ga čuje. Drugi svjetski rat je iznjedrio Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića. Prije, i poslije domoljubna poezija velikana koje i danas recitiramo. Možda pjesnici ovog Domovinskog rata iako pišu, nemaju još svoju publiku, a velikani poput Svena laste svoje trgove i ulice po gradovima. Rat, može biti i gospodarski pokretač, (image / brand) no mislim da ni to do sada nismo iskoristili i ne znam zašto. Možda iz pijeteta žrtvama. Zaključit ću – nitko nama nije kriv, doli mi sami. Tko nama odobrava tiskanje udžbenika? Tko nam slaže kurikulum? A prošlo je vrijeme one uzrečice: „to se mora radi EU“.

No, vratimo se važnosti događaja i spomenika, biste Svena Laste, koji će sada i na taj način podsjećati građane Pakraca, kao i posjetitelje, na sveobuhvatno hrvatstvo, na intelektualnu angažiranost, veličinu duha, što bi trebala biti osobina svakog intelektualca. A kako je rekao Sven Lasta: „Kada dobijemo distancu, dogodit će nam se da ćemo moći sami o sebi pričati viceve“. Ili: „Francuska i Engleska mogu sebi priuštiti viceve na svoj račun, o svom plemstvu, parlamentu. Kod nas to nije normalno, bit će normalno kad tu našu državu više ništa ne bude moglo ugroziti. Onda možemo sebi dopustiti da govorimo o svojim manama. Slažete li se s time, ili mislite da moramo više govoriti o svojim manama.“ jer poznata je sintagma i u noj ima puno istine: hrvatska šutnja?

Damir Špančić: Svenove pretpostavke su se pomalo u ovih 25 godina pokazale i dokazale. Jer, kad jednom krenemo govoriti o našim manama, sami sebe osuđivati i ismijavati, međusobno optuživati, zaboravimo, samo tako, mi sami, da smo ranjeni, da smo se branili, da iako smo malobrojan narod, imamo pravo na slobodnu državu i vlastiti izbor civilizacije i da nas ne treba gurati po Balkanu, niti nam stavljati riječi u usta.

Ali, dok djeca crvene buržoazije vladaju, ništa ne će biti bolje, a sintagma hrvatske šutnje treba se smatrati nužnom!