Novi val ogorčenja među hrvatskim braniteljima ponovno je otvorio staru, ali nikada razriješenu ranu – pitanje može li mjesto stradanja postati pozornica zabave. Povod je najavljeni koncert Crvena jabuka i njihovog frontmena Dražen Žerić Žera u novosadskoj dvorani SPENS, prostoru koji brojni bivši logoraši pamte kao simbol patnje iz 1991. godine.

Mjesto boli ili pozornica zabave?

Za Zlatko Panković, bivšeg zatočenika srpskih logora, dileme nema. SPENS nije i ne može biti “još jedna koncertna dvorana”. To je, kako tvrdi, mjesto gdje su ljudi ponižavani, zlostavljani i gdje su mnogi prošli kroz traumatična iskustva koja traju cijeli život.

Njegov javni apel prema Žeri i bendu nije napad na glazbu, nego – kako naglašava – vapaj za minimumom pijeteta. U pozadini nije ideologija, nego pitanje elementarne ljudske empatije: može li se pjevati tamo gdje su drugi vapili za život?

Presedan koji je pokrenuo lavinu

Ova priča ne počinje s Crvenom jabukom. Odluka Tony Cetinski da otkaže svoj koncert u SPENS-u, nakon pritiska branitelja i logoraša, otvorila je prostor za širu raspravu. Time je, po mnogima, povučena jasna linija između zabave i odgovornosti.

No, istovremeno je pokazano i drugo lice estrade – dok jedni odustaju, drugi nastavljaju kao da se ništa ne događa. Upravo ta razlika dodatno produbljuje podjele i postavlja neugodno pitanje: postoji li uopće zajednički standard kada je riječ o poštivanju žrtve?

Žera: “Ne treba mrziti” – ali je li to dovoljno?

Žerin stav kako “ne treba nikoga mrziti” na prvi pogled zvuči razumno i pomirljivo. Međutim, problem nije u mržnji – nego u sjećanju.

Nitko ne traži zabrane, niti brisanje glazbe ili umjetnosti. Ono što branitelji traže jest minimum senzibiliteta prema mjestima koja nose težinu povijesti. Jer nije svaka dvorana ista – neke su, htjeli mi to priznati ili ne, obilježene krvlju i traumom.

Relativizacija takvih mjesta pod krinkom “normalizacije” za mnoge predstavlja novu vrstu nepravde – onu koja briše granicu između žrtve i zaborava.

Gdje završava zabava, a počinje odgovornost?

Ovaj slučaj otvara šire pitanje koje nadilazi jedan koncert: može li društvo koje ne poštuje vlastite rane uopće govoriti o pomirenju?

Ako se mjesta stradanja pretvaraju u prostore zabave bez ikakvog konteksta, bez obilježja i bez priznanja onoga što se tamo dogodilo – tada ne govorimo o pomirenju, nego o potiskivanju.

Poruka koja nadilazi koncert

Apel Zlatko Panković nije usmjeren samo prema Dražen Žerić Žera. On je upućen svima – javnosti, organizatorima, političarima i društvu u cjelini.

Jer pitanje SPENS-a nije pitanje jedne večeri i jednog koncerta.

To je pitanje odnosa prema istini.

I pitanje – koliko smo kao društvo spremni braniti dostojanstvo onih koji su za tu istinu platili najvišu cijenu.