Sramota društva: Heroj Domovinskog rata preživljava na vreći starog kruha

Trebalo mi je malo vremena da se smirim kako bih mogao napisati ovu objavu.
Možda je malo duža za čitanje, ali smatram da vrijedi pažnje jer me ovaj događaj itekako potresao.

Naime, 3. listopada 2025., odazvao sam se pozivu Ministarstva hrvatskih branitelja na redoviti sistematski pregled.
U holu KBC-a Osijek okupili smo se čekajući koordinatora koji će nas povesti na zakazane preglede. U jednom trenutku prilazi nam čovjek, jedva hodajući, sav u dronjcima, s nezavezanom obućom i s nekakvom vrećicom u ruci. Nešto nam je progunđao.

Isprva sam pomislio da je riječ o beskućniku ili slično. Nismo razumjeli što je rekao, pa sam ga upitao što želi.
Pitao nas je: „Je li ovo grupa za sistematski pregled?“
Potvrdili smo mu da jest, a on je rekao da je na pravom mjestu. Pogledali smo se međusobno, svi zapitani tko je taj čovjek i što se s njim događa.

Nakon kraćeg čekanja pozvani smo da uđemo u prostoriju kako bismo ispunili obrasce.
Naravno, ušao je i taj čovjek, teturajući i s velikim problemima pri hodu. Prihvatio sam ga i posjeo na stolicu. Službenik koji nas je trebao provesti po bolničkim odjelima rekao mu je da bi možda bilo bolje da dođe neki drugi dan, očito uvjeren da je čovjek pijan.

Odmah sam reagirao i rekao tom službeniku da čovjek nije pijan, nego mu očito treba pomoć. Pomalo nevoljko službenik mu je ipak ispisao obrazac te smo krenuli na vađenje krvi.
Taj je čovjek jedva sišao u podrum kako bi započeo pretrage, a službenik je ponovno inzistirao da ode kući i dođe drugi put.
Povisio sam ton i rekao da ga ne tjera kući jer NIJE ni pijan ni drogiran.

Ostali smo uz tog čovjeka i pomagali mu.
Nakon vađenja krvi otišli smo na radiologiju na daljnje pretrage. U pauzi između pretraga upitao sam ga otvoreno:
„Piješ li ti?“
Odgovorio je: „NE, nikada nisam pio.“

Svi smo bili šokirani i zanijemili.
Pitao sam ga zašto tako hoda i kada je zadnji put bio kod liječnika.
Rekao je da je operirao koljeno i da ima problema s nogama, a kod liječnika nije bio gotovo 30 godina.

Pitao sam ga odakle je – odgovorio je da je iz Donjeg Miholjca i da mu je ime Veljko.
Upitao sam ga od čega živi i zašto tako loše izgleda – ne da bih mu se rugao, već zato što sam imao osjećaj da je riječ o onom dijelu branitelja koji je svoj posao pošteno odradio, a onda ostavljen na marginama društva.

Bio sam u pravu.
Čovjek je hrvatski branitelj, dragovoljac s 1.300 dana u borbenom sektoru u 3. gardijskoj brigadi, kao vozač tenka.
Služeći bivšu JNA u Bjelovaru, 1991. godine uspio je pobjeći iz JNA, i to prije nego što je onaj major JNA digao u zrak skladište streljiva. Tada je prešao u Hrvatsku vojsku.

Pitao sam ga od čega živi.
Rekao je da prima 200 eura kao nezaposleni branitelj.
Bilo mi je to čudno, ali detalje nisam znao.

Pitali smo ga kako uspijeva s tim novcem.
Odgovorio je: 100 eura ode na režije, a ostalo na hranu.
Na pitanje što može kupiti za taj iznos, rekao je da u pekari kupi vreću starog kruha za 3 eura i to jede. Ponekad kupi tjesteninu i krumpire – i to mu je gotovo sva prehrana.

Dodao je: „Ne možete vjerovati koliko čovjeku malo treba da se najede.“
To nas je sve prestrašilo i zgrozilo.

Nakon daljnjih pretraga imali smo pauzu i mogli nešto pojesti.
Otišao sam u pekaru kupiti kiflu, a njemu sam kupio pizzu i malu bocu mineralne vode.
Kad sam mu donio, rekao je: „Hvala, ovo ću imati i za sutra.“

U nastavku razgovora doznali smo da je čovjek itekako naočit, govori smireno i razumno, pa je očito i inteligentan.
Pitao sam ga je li pokušavao raditi – rekao je da jest, dok mu je zdravlje dopuštalo.
Radio je pomoćne poslove, a za to bi mu dali ili malo hrane ili 5 eura, a često mu ne bi platili ništa.

Veljko je imao suprugu i ima dvoje djece – sada živi sa sinom, koji je također nezaposlen, dok kći živi s majkom.
S nevjericom smo ga slušali, a svi smo bili uvjereni da ne laže, nego da je zaista tako.

Sve nas je dobrano potresao i otvorio nam oči.
Uputili smo ga da potraži pomoć – zdravstvenu i socijalnu – za koju on nije ni znao da mu pripada.

Nadam se da će potražiti pomoć i da će mu se život popraviti, da će imati život dostojan čovjeka.
Obećao sam sebi da ću ga potražiti kroz neko vrijeme u Donjem Miholjcu (nije to velik grad) da vidim je li nešto poduzeo.
Ako nije, odvest ću ga osobno u Ministarstvo hrvatskih branitelja da ga zbrinu – prvenstveno zdravstveno i psihološki, jer mu je to očito potrebno.

Ako netko poznaje tog čovjeka, Veljka iz Donjeg Miholjca, bio bih zahvalan da mi proslijedi njegovu adresu.

Sve ovo pišem jer sam šokiran, a čovjeku je doista potrebna pomoć.

Anđelko Šimić