Srbi su Slovence lako pustili da napuste SFRJ: Držali su Beograd u ‘financijskoj šaci’

NAJKRAĆI RAT

Paralelno s padom komunizma u Istočnoj Europi krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, Jugoslavija je prolazila kroz razdoblje intenzivne političke i ekonomske krize. Pojavile su se brojne političke stranke koje su s jedne strane zagovarale potpunu neovisnost republika, a s druge strane veća ovlaštenja za pojedine republike unutar federacije.

Do 1991. godine raspad nekadašnje države već se dao naslutiti, a prva od šest republika koja je formalno napustila Jugoslaviju bila je Slovenija, koja je proglasila neovisnost 25. lipnja 1991. godine. Dva dana nakon proglašenja neovisnosti u Sloveniji izbili su kratkotrajni sukobi od 27. lipnja do 6. srpnja koji se nazivaju Desetodnevnim ratom u kojemu su mjesne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, ušle u sukob s malom slovenskom Teritorijalnom obranom (TO) kako bi spriječile neovisnost te republike.

Da će se Slovenija odcijepiti od Jugoslavije, bilo je sasvim jasno još u siječnju 1990. godine, kada su tamošnji komunisti potpuno “zamrzli” odnose s ostatkom zemlje. Ova zemlja također je imala koristi od složene financijske sheme iz travnja 1991. s jamstvom Narodne banke Jugoslavije u Beogradu. Zbog toga je jugoslavenski dinar izgubio gotovo 50 posto svoje vrijednosti, međutim Slovenija je osigurala znatne pričuve u stranoj valuti, koja joj je financirala prijelaz u neovisnost. Prema nekim izvorima, pregovori Ljubljane i Beograda oko povratka dijela tih fondova pomogli su u stvaranju neovisnosti Slovenije. Iste godine JNA je pokušala razoružati slovensku TO, no uspjela je pokupiti od 40 do 60 posto oružja, a taj je čimbenik kasnije znatno pridonio uspjehu slovenske obrane.

Tijek rata

JNA je 26. i 27. lipnja krenula preuzeti granične prijelaze s Italijom, Austrijom i slovenskom granicom s Mađarskom ‘radi uspostavljanja normalnog graničnog režima i zaštite integriteta zemlje’. Tako su 26. lipnja u rano poslijepodne jedinice 13. korpusa JNA krenule su iz vojarne u Ilirskoj Bistrici prema talijansko-slovenskoj granici. General Marjan Čad u akciju je krenuo s 350 vojnika, 11 tenkova, pet oklopnih transportera i šest protuoklopnih oruđa bez odobrenja generala Konrada Kolšeka, tada zapovjednika 5. armijske oblasti. Međutim, odobrenje iz Beograda nije stizalo, zbog čega je vojska bila suzdržana.

Taktički, slovenski TO odsjekao je JNA od njezinih izvora i vojarni. U nedostatku topništva, JNA se nije dobro snalazila tako da su slovenske TO odsjekle kolone vozila i podigli prepreke kako bi spriječili daljnju invaziju. Političari u Ljubljani računali su s tim da JNA neće htjeti rat na dugo razdoblje, što se pokazalo točnim. Beograd je htio usmjeriti svoje snage protiv Hrvatske, te se nije htio boriti na dvjema bojišnicama.

Do ponoći 27. lipnja JNA je zauzela sve granične prijelaze na talijansko-slovenskoj granici, skoro sve prijelaze na austrijskoj granici i nove prijelaze uspostavljene duž slovenske granice s Hrvatskom. Sljedećih dana TO Republike Slovenije zauzima sve granične prijelaze i potpuno uništava i razbija jedinice JNA. Uništen je 31 tenk, 2 helikoptera, 230 borbenih vozila, bez većih gubitaka Teritorijalne obrane. Nakon deset dana sporadičnih sukoba u kojima je stradalo oko 75 ljudi, a više od 300 je povrijeđeno, JNA se povukla iz Slovenije.

Početak kraja SFRJ

Milan Kučan, prvi predsjednik neovisne Slovenije, nekoliko destljeća kasnije u razgovoru za BBC pojasnio je tadašnje događaje koji su doveli do izlaska Slovenaca iz SFRJ.  ‘Početak kraja Jugoslavije bio je 14. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) u Beogradu – ona velika hala, naš odlazak, aplauz koji je uslijedio i nerazumijevanje da kraj SKJ znači i kraj Jugoslavije’, pojasnio je Kučan.

‘Kada je postalo jasno da reforme nisu prihvaćene od većine, morali smo razmišljati o alternativama – o vlastitoj zemlji u kojoj bismo mogli ostvariti ciljeve koje nismo mogli ostvariti u Jugoslaviji. O tome smo razgovarali samo s Hrvatima, jer u drugim republikama nismo naišli ni na odgovor na našu inicijativu za mirno razdruživanje.”

Kučan je uvjeren da je jedna diplomatska posjeta tijekom 1991. godine promijenila percepciju u Europi.

‘Prijelomna točka bila je posjeta njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa-Dietricha Genschera Beogradu i njegova želja da dođe u Sloveniju i čuje našu istinu. Trebao je doći na aerodrom u Ljubljanu, ali je on već tada bio bombardiran, pa je sletio u austrijski Celovec (Klagenfurt). Njegovi savjetnici su mu rekli da ne ide u Ljubljanu jer se rat već odvijao, što ga je potpuno zaprepastilo i preokrenulo prema priznanju Slovenije’, smatra Kučan.

Slovenija je 25. lipnja 1991. službeno proglasila neovisnost, provodeći odluku donesenu na referendumu u prosincu 1990. za čiju realizaciju je bio ostavljen rok od šest mjeseci. Od trenutka kada je postalo jasno da je osamostaljenje alternativa, računali smo na mogućnost da to vojska pokuša spriječiti oružjem, pa su počele pripreme da se suprotstavimo. Manje-više spremno smo dočekali agresiju vojske koja se dogodila u noći nakon proglašenja neovisnosti. Za nas agresija nije bila iznenađenje, možda smo se samo iznenadili jer je došla kao čestitka’, zaključuje u razgovoru za BBC Milan Kučan.

Izvor: Dnevno.hr