Srbi su u većini pupčanom vrpcom vezani za "Veliku Srbiju"; i dok je tako, nema ozdravljenja nacije, koliko god studenti hodali

Kod naših istočnih susjeda ništa novo. Bura u čaši vode. Poslije više od tri mjeseca uličnih prosvjeda diljem Srbije i Vojvodine i stotina kilometara "putešestvija" (traktorima, automobilima, biciklima, motociklima, pa i pješice) - od Novog Sada do Kragujevca, Niša, Kraljeva, Sr. Mitrovice, Čačka i brojnih drugih destinacija, studenti koji su se odlučili na blokadu, uspjeli su u Beogradu okupiti nekoliko stotina tisuća ljudi. Povod za ove akcije blokada prometnica i masovne prosvjede bio je pad nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu (1. studenoga prošle godine) što je uzrokovalo smrt 15 osoba.  Uz ultimativne zahtjeve za kažnjavanje odgovornih za ovaj incident, uskoro je uslijedilo isticanje ciljeva: borba za "pravnu državu", "slobodu", "demokratiju", "zdravo društvo", "funkcioniranje institucija", suzbijanje korupcije, kriminala, nepotizma. No, sve je to teklo bez formalnog organiziranja unutar mase prosvjednika i bez isticanja političkih ciljeva, s oštrim odmakom od svake politizacije, pa i od opozicijskih lidera i njihovih stranaka. Ova koncepcija (u kojoj ne postoji nikakav organizacijski odbor niti političko usmjerenje) ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Prije svega, kod mase prosvjednika koja djeluje bez formalno ustrojenog organizacijskog tijela i istaknutih lidera (barem prividno na temelju "spontanosti") gotovo je nemoguće identificirati glavne pokretače koje bi se moglo izdvojiti i neutralizirati, dok je odmak od politike i opozicijskih stranaka i pokreta brana za njihovo svrstavanje u bilo koji "tabor" na političkoj i javnoj sceni - i to su prednosti ovakvog koncepta "pobune"; nedostaci su svakako nedovoljno konkretiziran i artikuliran program i manjak čvrste organizacije i operacionalizacije djelovanja koje se u konačnici svodi na uopćene zahtjeve koje je nemoguće ostvariti bez konkretnih, dubinskih i sustavnih političkih promjena.

 No, ostavimo li po strani nastojanja srbijanskih prosvjednika (studenata i ostalih građana) da na apolitičan način ostvare konkretne političke ciljeve (što je samo po sebi nespojivo i predstavlja oksimoron), ne može se ne zapaziti kako posve nejasna i njihova generalna orijentacija. Naime, u stotinama prosvjednih okupljanja diljem Srbije i Vojvodine (u protekla tri i pol mjeseca) svjedočimo isticanju "svetosavskih" zastava, srbijanskih (državnih) i srpsko-pravoslavnih zastava, četničkih zastava, a nađe se i pokoja grčka ili ruska, na kapama se osim srpskih trobojnica ne rijetko nose i kokarde, dominiraju slike sv. Save, Karađorđa, Vuka Stefanovića Karadžića, kliče se u slavu "nebeskog srpskog naroda", uzvikuje: "Kosovo je srce Srbije" itd., itd. I nigdje nijedne jedine zastave Europske unije, pa čak ni slike Zorana Đinđića (iako se tri dana prije najmasovnijeg skupa u Beogradu navršilo 22 godine od njegova ubojstva) - štoviše, uoči same obljetnice zločina nad ovim čovjekom, prvim demokratski izabranim premijerom Srbije, u Pionirski park neposredno u blizini zgrade Predsjedništva Republike Srbije, uz blagoslov samoga predsjednika države, dovode se veterani zločinačke JSO (ili "Crvenih beretki") zapamćeni po zvjerstvima u ratovima tijekom 90-ih godina, suborci ubojica osuđenih za likvidacije Đinđića i Ivana Stambolića.

Puna usta "mira", a toljage u rukama (Vučić i vučićevci)

(Adresa slike)

 Studenti-prosvjednici zorno su pokazali kako su i sami u većini opijeni nacionalnim sentimentom. Upinjali su se iz petnih žila dokazati svoj "patriotizam" (ne bi li opovrgnuli tvrdnje režima kako provode "obojenu revoluciju" - po instrukcijama i kao "plaćenici Zapada"), pa se svako malo pjevala himna Srbije ili kakva druga domoljubna pjesma, dok su "Srbija" i "Kosovo" bile najčešće izgovarane riječi. "Svetosavska" usmjerenost mladeži koja je krenula u "stvaranje moderne Srbije" bila je uočljiva na svakom koraku - iako se SPC držala poprilično rezervirano i ni jednog trena im nije pružila potporu. Kakvu to "budućnost" žele ako su do guše uronjeni u mitsku prošlost? Može li se u 21. stoljeće s guslarskim mentalitetom?

 Šarena karavana prolazila je tjednima Srbijom, skupovi su se nizali jedan za drugim, pravili se performansi, čitali lirski sastavi i poezija, vikalo, skandiralo, klicalo i uzdisalo, neki su najavljivali i kraj Vučićeve vladavine…i na kraju na "glavnom" saboru u Beogradu NIŠTA. Nekoliko sati nakon što je službeno otpočeo program na "najvećem skupu u istoriji Srbije" (usput rečeno, ova konstatacija je potpuno netočna, jer Slobodan Milošević je u dva navrata - na beogradskom Ušću - 19. studenoga 1988. godine - i na Gazimestanu - 28. lipnja 1989. godine - okupio više od pola milijuna ljudi, a prema nekim procjenama i tvrdnjama i više od milijun na svakome od tih mitinga), redari su poslije provokacija Vučićević pristaša iz Pionirskog parka (koji su na njih počeli bacati boce i kamenje) poskidali svoje žute prsluke i pozvali okupljene da se u miru raziđu. Tako je okončan najveći od svih dosadašnjih mitinga u protekla tri mjeseca, a da nitko nije znao što mu je bio cilj i kakva je bila svrha okupljanja.

 Iste večeri, u 22:00 sati, naciji se obratio predsjednik Vučić i pohvalio sve one "koji nisu hteli nasilje na ulicama Beograda", uz konstataciju da su zajedno "sačuvali Srbiju". Propaganda kojom su on i njegova režimska mašinerija danima prije skupa plašili građane predviđajući "eskalaciju nasilja" i "pokušaj državnog udara" (za što su unaprijed okrivili studente-prosvjednike), nedvojbeno je postigla svoj učinak. Ne samo da nije bilo nikakvih naznaka nasilnog obaranja vlasti - nego nitko nije ni spomenuo ostavke predsjednika i njegovih suradnika, jednako kao i na svim drugim okupljanjima prije ovog beogradskog.

 Nije teško predvidjeti što slijedi. Vučić će sad nastojati (preko tajnih službi i policije) disciplinirati svoje "stado", odnosno identificirati što više onih koji su uočeni kao pokretači nemira i "skrojiti" im optužnice. Na meti će naročito biti profesori, dekani i rektor Sveučilišta u Beogradu, Vladan Đokić (kojeg je već okarakterizirao kao "antidržavnog elementa povezanog sa stranim službama na Zapadu"), a potom i svi drugi za koje se utvrdi da su imali utjecaja na studente, učenike i građane i poticali ih na neposluh i otpor. Za sve što se dogodilo u Beogradu (15. ožujka), pa i one izgrede koje su smišljeno uzrokovali Vučićevi eksponenti ("studenti koji hoće da uče" i paravojska sastavljena od kriminalaca i ubojica) iz tabora u Pionirskom parku, bit će kriva ona druga strana: Bez ikakve sumnje, pljuštat će prekršajne i kaznene prijave, uz diskretne i rafinirane pritiske na aktere studentskih okupljanja i članove obitelji, kako bi se razbila njihova kompaktnost i smanjila masa onih koji će ubuduće izlaziti na ulice i trgove. Tko će u tom maratonu na kraju slaviti pobjedu, pokazat će vrijeme.

 Sve dok ne izgubi potporu policije, vojske, tajnih službi (pogotovu BIA-e) i Rusije, Vučić će zadržati svoju poziciju. A što se Srbije tiče, ona je još uvijek čvrsto vezana za svoje mitove, "majčicu" Rusiju i velikodržavnu - velikosrpsku ideologiju i tu već stoljećima nikakve promjene nema. Srbija nema alternativu, pogotovu ne onu demokratsku - jer naslijeđe "zadrugarskog", autoritarnog i autokratskog modela vladanja u kojem nacionalni "Vođa" zauzima glavno mjesto u državi i društvu prevladava u svijesti običnih ljudi, pa i značajnog dijela intelektualne elite, a o crkvenoj da i ne govorimo.

 U budućnost se ne može s mentalitetom srednjeg vijeka i uvjerenjem o "izabranosti" vlastite nacije, niti se uz takav narativ može korespondirati s civiliziranim svijetom i biti njegovim dijelom. Srbija će prvi korak ka ozdravljenju vlastitog društva napraviti onda kad to shvati i kad se o ovim činjenicama javno progovori. Hodanje od sela do sela, od grada do grada i masovna okupljanja na trgovima i ulicama, uz blokade prometnica, štrajkove, klicanje, parole i velike riječi - sve to ne znači ništa, ako Srbi ne pokrenu proces suočavanja sa sobom samima, ne spoznaju svoje mane i pogreške iz prošlosti i iz korijena ne promijene odnos prema susjedima i svijetu koji ih okružuje. Za početak, mogli bi malo razmisliti o činjenici da još uvijek nisu prošli katarzu vezano za sva zla koja su učinili susjednim narodima u agresiji i ratovima što su ih započeli i vodili 90-ih godina XX. stoljeća na prostoru tadašnje SFRJ.

 

Zlatko Pinter/PDN