U svojoj knjizi Divlje društvo (iz 2012. godine), dr. Vesna Pešić, sociologinja, političarka liberalno-građanskog opredjeljenja, bivša predsjednica Građanskog saveza Srbije (dugogodišnje parlamentarne stranke), daje možda jednu od najpreciznijih i najtočnijih ocjena srbijanskog društva u drugom desetljeću po svršetku ratova na području bivše SFRJ:

"Društvo ne može napredovati ako su njegove vrednosti u sukobu sa pretpostavkama njegovog razvoja. Ne može se na vrednostima plemenske zajednice stvoriti moderno društvo. U našem slučaju sam identitet onemogućava društveni razvoj i njegovo normalno funkcionisanje. Ovakvo stanje našeg društva ima sve karakteristike patologije, koja se pogrešno brka sa stanjem krize. Ako društvo trajno ne uspeva da ostvari rast sopstvene kompleksnosti, što je širi pojam od ekonomskog rasta, više se ne može govoriti o krizi, nego o patologiji. Ona će se nastaviti ako se ne odbaci početna greška srpske nacionalne ideologije."

(Vesna Pešić, Divlje društvo: Kako smo stigli dovde, Peščanik - Beograd, 2012., str. 12.; istaknuo: Z. P.)

 Ovih šest rečenica trebali bi pročitati svi pismeni Srbi (ma gdje bili) - i ne samo pročitati, nego pokušati shvatiti suštinu onoga što ova intelektualka poručuje, te o istoj stvari razmisliti, duboko, trezveno i bez predrasuda, utoliko prije što se u tom smislu ništa promijenilo do dana današnjeg. Mnogi u Srbiji čude se "tapkanju u mjestu", "vrtnji u krug" ili "maratonu" bez kraja i konca - pa čak i regresiji u odnosu na razdoblje od prije 50 godina, a da nisu svjesni (ili ne žele biti svjesni) činjenice kako se moderno društvo, demokracija i pravna država ne grade na mentalitetu srednjeg vijeka i "vrijednostima" utemeljenim na plemenskoj tradiciji, junaštvu, mučeništvu, osveti i besmislenim tezama o "nebeskom narodu" i "srpskom svetu".

U posljednjoj rečenici citiranog ulomka, dr. Pešić kaže kako će se društvena patologija nastaviti sve dok se ne odbaci "početna greška srpske nacionalne ideologije". U nastavku ona pojašnjava tu "početnu grešku nacionalne ideologije" koja se sastoji u trajnoj težnji teritorijalnog širenja, odnosno stvaranja "države koja će u svoje granice okupiti sve Srbe pod kapom nebeskom". Opsesija "Velikom Srbijom" (ili "srpskim svetom" - kako to danas mnogi u Srbiji govore) traje već više od 150 godina i predstavlja samu srž "nacionalnog cilja" - ili središte nacionalne ideologije. Ideja je to kojom su u velikoj mjeri opsjednuti svi "nacionalno svjesni" Srbi - od akademika, književnika, kulturnjaka i drugih intelektualaca, preko crkvenih, političkih i vojnih elita do širokih narodnih masa. Odgajatelji javnog mnijenja nacionalističke provenijencije utrošili su stoljeća na to da uvjere vlastiti narod kako on, upravo on i samo on predstavlja nešto posebno, izuzetno i neponovljivo i ta vrsta ekskluzivizma koja podrazumijeva da "izabranom", "nebeskom", "Božjem" narodu (od kojeg su nastali svi drugi narodi na svijetu) pripadaju i posebna prava, među kojima i to da granice svoje države kroji prema svojim interesima i potrebama neovisno o pravima svih drugih nacija u okruženju. I ono što je najzloćudnije u ovoj velikosrpskoj osvajačkoj koncepciji, jest teza po kojoj je sve što "izabrani" (srpski) narod čini, isključivo "Božji naum", pa su Srbi unaprijed lišeni bilo kakve odgovornosti za izazivanje ratova, masovne zločine, etničko čišćenje, pljačku, palež i silovanja; jer, kako reče pjesnik i srpski fašist Brana Crnčević (1993. godine u povodu formiranja MKSJ u Den Haagu): "Za zločine učinjene nad Srbima nadležan je sud, a za zločine koje Srbi počine drugima nadležan je Bog".

Pokojni premijer Srbije, Zoran Đinđić koji je ostao upamćen po svome tragičnom kraju (ubijen iz zasjede od domaćih "patriota" 12. ožujka 2003. u Beogradu usred dana), svojedobno se čudio i pitao sebe i druge: kako to da se Srbija vrti u krug i već 200 godina nije u stanju stvoriti demokratsko društvo, a znakovita je i njegova rečenica koja glasi: "Postoje narodi koji smisao ne ubrajaju među nužne uslove svog postojanja" (citirano u istoj knjizi dr. Vesne Pešić, str. 9). Uistinu je zapanjujuće i teško objašnjivo, da čak ni intelektualci njegova kalibra nisu mogli (ili nisu htjeli!?) sagledati prave uzroke nacionalnog "puta u bespuće", pri čemu Srbija nastavlja uhodanom stazom popločanom mitovima, preko

Gazimestan - "žrtvenik srpstva", simbol nacionalnog junaštva i mučeništva, ali i trajne težnje za osvetom "krvnim neprijateljima" svih vrsta i boja

(Adresa slike)

"Kosovskog jevanđelja" i arhaičnog zova daleke prošlosti nastoji sebi izgraditi budućnost. To je po svemu "nesporazum sa svijetom" (kako je govorio i pisao profesor Radomir Konstantinović), jer na duhovnoj matrici srednjeg vijeka ne može se graditi društvo 21. stoljeća, ali u isto vrijeme to je i izvor stalnih unutarnjih konflikata, zamašnjak kaosa i nereda, čemu svjedočimo posljednjih 40 i više godina.

 Naime, Srbija je u previranju od osamdesetih godina prošlog stoljeća i razdoblja krize u tadašnjoj SAP Kosovo. Od tada ona "traži" ali ne pronalazi sebe, odnosno nije u stanju artikulirati svoje interese i postići kakav-takav konsenzus oko temeljnih društvenih pitanja. Ona je i na Istoku i na Zapadu (i u isto vrijeme niti je na Istoku niti na Zapadu), najvećim dijelom rusofilska a vrlo malo europska, još uvijek duboko uronjena u mutljag povijesti - u junačke i mučeničke mitove iz daleke prošlosti, uvjerena kako je upravo zbog svoje "posebnosti" na meti jačih i moćnijih, ona još uvijek njeguje kult "ugroženosti" vlastite nacije i za sve nedaće s kojima se sreće pronalazi krivca izvan svojih granica, u Srbiji i među Srbima još uvijek nema spoznaje o prijekoj potrebi odricanja od velikosrpske osvajačke ideologije koja već stoljećima producira ratove i konflikte s okruženjem i svijetom. Dodamo li tomu da je u isto vrijeme Srbija zemlja u kojoj ne postoji sustav vrijednosti a moralne i etičke norme relativizirane su do te mjere da su široko prihvaćeni obrasci ponašanja i djelovanja koji su u suprotnosti s onim što se općenito smatra normalnim i poželjnim - pa se pametni i dobronamjerni ljudi guraju na margine a slave vodeći kriminalci i ratni zločinci, nije teško zaključiti kako je doista posrijedi patologija, upravo onako kako je to dijagnosticirala prije više od 13 godina dr. Vesna Pešić (i ne samo ona).  

 Već više od 6 mjeseci diljem Srbije se prosvjeduje. Na nogama su studenti, njihovi profesori i brojni građani koji traže slobodu, demokraciju, pravnu državu i dokidanje sadašnje autoritarne vlasti - ali nitko do njih ne spominje krucijalna pitanje: da bi mijenjala odnose u vlastitom društvu i napravila prvi korak ka ozdravljenju i stvarnom prosperitetu, Srbija se najprije treba lišiti balasta prošlosti i svoje mitske matrice, odreći velikodržavne osvajačke ideologije i izgraditi demokratske standarde i institucije uz pomoć kojih će se uklopiti u današnji civilizirani svijet. No, da bi se sve to moglo, ponajprije je potrebno dostići razinu potrebne društvene svijesti, inače sve ostaje mrtvo slovo na papiru.

Đinđićeva konstatacija o narodima "koji smisao ne ubrajaju među nužne uslove svog postojanja", izvan svake sumnje, upućena je kao poruka sunarodnjacima (Srbima) i zacijelo ne slučajno. Ako jedan narod (u ovom slučaju srpski) smisao ne ubraja u nužne uvjete vlastitog postojanja, analogijom dolazimo do jedinog mogućeg zaključka: on se ne ponaša smisleno i racionalno čak ni kad je posrijedi sam bitak, odnosno njegovo postojanje. Ako je tako, a po svemu što smo do sada mogli zaključiti kad su naši istočni susjedi u pitanju jest, bez korjenitih promjena svijesti nema preduvjeta za bilo kakav pomak nabolje.

"Kosovski boj" duhovna je matrica srpskog naroda i žarište njegove mitološke svijesti - i dok je tako, izlaza iz mraka srednjeg vijeka nema

(Adresa slike)

 Nedavno, mlada prosvjednica iz Beograda, kaže reporteru jedne od TV postaja (odgovarajući na pitanje što se traži prosvjedima): "Samo neka on ode, pa neka dođe bilo ko…" Dakle, važno je jedino da Vučić siđe s vlasti, pa tko god ga zamijenio, jer prave, stvarne i demokratske alternative ionako nema. Upravo nepostojanje alternative - jer u oporbi ima i gorih nego su Vučić i njegova SNS - uz dodatnu otegotnu okolnost da većinsko javno mnijenje u današnjoj Srbiji još uvijek ne prihvaća ništa osim radikalne desnice. Nebrojeni naraštaji Srba odrastali su i odgajani na mitskoj matrici i lažnim vrijednostima, u jednom iracionalnom svijetu megalomanije, zabluda i opsjena. Zato je Srbija i danas jedno dezorijentirano, izgubljeno, podijeljeno i konfliktno društvo bez nade i izlaza. To je tragična činjenica koja se mora uzeti u obzir kako bi se razumjelo ono što se događa u Beogradu i drugim gradovima posljednjih mjeseci.

 Na mitovima i legendama iz daleke prošlosti, fikcijama i tlapnjama o vlastitoj "izabranosti" i "bezgrešnosti", na žrtvenicima, radikalnom nacionalizmu, junačenju bez pokrića i huškačkoj retorici prema drugima i drugačijima, na lažnom uvjerenju o vlastitoj nadmoći i "posebnim" pravima koja vrijede samo za Srbe, ne grade se ni sadašnjost ni budućnost, niti se iz besmisla može iznjedriti bilo što smisleno i racionalno. Srbija se najprije mora osloboditi mentalnih okova koji ju drže zarobljenikom prošlosti, civilizirati i dovesti u normalu kako bi se uključila u krug demokratskih i slobodnih zemalja. A to se sasvim sigurno neće niti može dogoditi preko noći.    

Zlatko Pinter/PDN