Monetarni udar koji je 8. siječnja 1991. godine izveo Slobodan Milošević predstavljao je ključni trenutak koji je potkopao reformske napore tadašnjeg saveznog premijera Ante Markovića i značajno ubrzao raspad Jugoslavije. Ovaj kontroverzni potez dogodio se kad je 26. prosinca 1990. godine iz Narodne banke Jugoslavije, posredstvom Narodne banke Srbije, bez suglasnosti Saveznog izvršnog vijeća (SIV) i mimo zakonskih procedura, prebačeno 18,2 milijarde dinara (oko 2,5 milijarde njemačkih maraka) na račune Srbije.

Ova bezobzirna krađa 18.200.000.000 dinara bila je drsko opravdavana kao "posudba" od Narodne banke Srbije, pa je na brzinu donesen čak i zakon koji će to pokriti i opravdati. U svojoj knjizi Poslednji dani SFRJ, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, Borisav Jović detaljno opisuje financijski skandal koji je potresao Jugoslaviju početkom 1991. godine: „Marendić, član SIV-a iz Hrvatske, je tražio da se pohapse odgovorni u Srbiji, podržao ga je Aca Mitrović i naravno Ante (Marković), ali se SIV podelio. Zauzet je stav da se stvar ispita i vrate pare… Zovem Slobodana i pričam mu. Njemu se već javljao Ante Marković. Sloba sve zna, ali umanjuje problem."

Ovi događaji, prema Joviću, odigrali su se 5. siječnja 1991. godine.

Markovićeve reforme, koje su im prethodile, bile su usmjerene na stabilizaciju jugoslavenske ekonomije, smanjenje inflacije i poticanje tržišnih mehanizama. Njegovi potezi rezultirali su privremenim oporavkom gospodarstva, jačanjem dinara i vraćanjem povjerenja u financijski sustav. Ne treba zaboraviti niti to da je tadašnji predsjednik SIV-a (premijer) uživao gotovo jednodušnu potporu Zapada u svojim reformama, jer vodeće sile zapadne Europe i SAD u to su vrijeme još uvijek težile očuvanju Jugoslavije. Međutim, Miloševićev potez preusmjeravanja ogromne količine novca u korist Srbije narušio je ovu krhku stabilnost.

Iznenadna emisija novca destabilizirala je dinar, povećala inflaciju i stvorila ogroman pritisak na federalni proračun. Marković je brzo reagirao zahtjevom za sankcije prema Srbiji i povrat ukradenog novca, no njegovi napori naišli su na blokadu u saveznoj skupštini, gdje su Miloševićevi saveznici kontrolirali većinu.

Ekonomske posljedice ovog poteza bile su katastrofalne. Monetarni udar razorio je ionako ozbiljno uzdrmano povjerenje u savezne institucije, dodatno podijelio republike te produbio međusobno nepovjerenje. Ostale republike Jugoslavije shvaćale su ovaj čin kao pokušaj Srbije da centralizira moć i financijske resurse na štetu drugih članica Federacije, što on u suštini i jest bio.

Ova pljačka, deviznih pričuva Narodne banke Jugoslavije nije samo "probila" i destruirala financijski sustav SFRJ, nego je to u isto vrijeme predstavljala krajnji izraz političke samovolje i nasilja Srbije u odnosima prema drugim članicama Federacije što ga je ona na razne načine (otvoreno ili prikriveno) provodila od nastanka Titove komunističke tvorbe, slijedeći tradiciju karađorđevićevske oligarhije iz razdoblja Prve Jugoslavije.

Bio je to i očiti izraz nastojanja da se saveznu državu u cijelosti podredi partikularnim srpskim interesima: na prijedlog Vlade ("Izvršnog veća") Srbije, Skupština te republike donijela je niz tajnih zakona kojima je odobren upad u monetarni sustav Jugoslavije, gdje se u optjecaj pustilo, bez znanja saveznih vlasti (uključivo Narodnu banku Jugoslavije, koja je bila jedina ovlaštena za emisiju novca), više od 18 milijuna tadašnjih dinara (u  protuvrijednosti 2,6 milijardi njemačkih maraka).

Političke implikacije bile su jednako ozbiljne. Monetarni udar produbio je razdor između Srbije i drugih republika, posebno Hrvatske i Slovenije, koje su već tada ozbiljno razmatrale mogućnost osamostaljenja. Markovićeve reforme, koje su budile nadu u ekonomski oporavak propale su, a povjerenje u Federaciju nepovratno i trajno narušeno.

Dok je Jugoslavija ulazila u političku i sigurnosnu krizu, ekonomski problemi postajali su sve izraženiji. S jedne strane, Markovićeva vizija ekonomske transformacije bila je osujećena, a s druge, Miloševićev potez osigurao je Srbiji kratkoročne financijske prednosti koje su bile presudne za održavanje njegove vlasti i kupovinu socijalnog mira. Međutim, dugoročno, on je oslabio saveznu državu i u sinergiji sa svim drugim destruktivnim postupcima beogradskog režima u bitnoj mjeri doprinio raspadu SFRJ.

Dakle, ovaj je događaj samo dodatno potaknuo krizu koja je u to vrijeme već ozbiljno nagrizla saveznu državu i pospješio daljnje podvajanje između na jednoj strani Srbije i na drugoj ostalih članica Federacije. Niz samovoljnih postupaka beogradskog režima (od rušenja Ustava SFRJ, nasilnog svrgavanja pokrajinskih u republičkih političkih vodstava - sve do organiziranja mitinga mržnje u Hrvatskoj od 28. veljače 1989. godine nadalje - i u kasnijoj fazi poticanja terorističke pobune unutar Hrvatske i BiH te naoružavanja srpske manjine i njezino guranje u rat, sve do otvorene agresije Srbije, Crne Gore, tzv. JNA i paravojnih srpskih formacija iz gotovo svih krajeva tadašnje SFRJ) vodio je ka krvavom zapletu koji je u konačnici uzrokovao veliko zlo ne samo žrtvama agresije, nego i samom srpskom narodu.

Kristijan Fereža/PDN