U režiji političkog vodstva SR Srbije i pod patronatom Slobodana Miloševića i vojnog vrha tadašnje "JNA", 20. siječnja 1990. godine, u beogradskom centru "Sava" započeo je izvanredni, 14. (i posljednji) kongres Saveza komunista Jugoslavije - Partije koja nije bila u stanju održati političko jedinstvo niti puno desetljeće nakon smrti svoga lidera i doživotnog predsjednika Josipa Broza.

 Kongres je okupio delegate iz svih republika i pokrajina, kao i partijsko izaslanstvo vojske ("JNA") koja je sve do kraja 80-ih godina u tadašnjoj državi imala političku moć "sedme republike" (a u praksi nerijetko i veću). Nije nevažno napomenuti kako se spomenuti kongres održavao u vrijeme kad je već zaokružen koncept tzv. jedinstvene Srbije. Naime, u razdoblju 1988/1990., nasilno je ukinuta autonomija Vojvodine i Kosova, te istom metodom ulice ("događanje naroda") srušeno političko vodstvo SR Crne Gore, tako da je Srbija u novom odnosu snaga došla u poziciju mogućnosti uspostave političke hegemonije, budući da je osim svojih raspolagala i glasovima delegata iz ove tri federalne jedinice. Jednako tako, u Predsjedništvu SFRJ (kao kolektivnom šefu države), Srbija je (uz pokrajine i Crnu Goru) raspolagala s ukupno 4 glasa - po čemu se izjednačila s ostalim članicama Federacije, pa je mogla blokirati svaku odluku koja joj nije išla u korist. Osim toga, u ožujku 1989. godine, SR Srbija je donijela svoj novi Ustav čime je derogirala postojeći, Savezni, stavljajući svoje interese iznad interesa SFRJ.

 Nakon gotovo tri dana jalovog nadmudrivanja u kojem su Slobodan Milošević i njegova klika gurali svoju koncepciju krajnje bahato i arogantno, pri čemu su ignorirali sve prijedloge koji nisu išli u korist Srbiji, izaslanstvo SR Slovenije napustilo je sjednicu. Delegati Srbije, Kosova, Vojvodine i Crne Gore ispratili su ih pljeskom i rad kongresa je nastavljen kao da se nije dogodilo ništa. Uskoro se i izaslanstvo SR Hrvatske pridružilo Slovencima, jednako tako, uz pljesak Slobe i njegovih pristaša.

 Bio je to planski, smišljeni udar na SKJ koji je (koliko god je njegova moć slabila) još uvijek predstavljao jedini integrativni politički čimbenik u tadašnjoj SFRJ i kao takav zaprjeku provođenju velikosrpske ideje. Milošević je u godinama prije ovog kongresa već okupio oko sebe srpske nacionaliste i stavio se u službu novog srpskog nacionalnog cilja (stvaranja države koja će "okupiti sve Srbe pod kapom nebeskom") i to je zorno dokazao na mnogim mitinzima, pa i u procesu "događanja naroda" kad je rušeći na ulici i nasilno institucije Kosova, Vojvodine i Crne Gore srušio i važeći Ustav SFRJ.

 Njemu i njegovim pokroviteljima iz SANU, SPC i disidentske "elite" okupljene oko Dobrice Ćosića bilo je posve jasno da se uspostava "Velike Srbije" može ostvariti jedino razaranjem tadašnje Jugoslavije, a da bi se to postiglo, najprije je trebalo razoriti SKJ i uspostaviti kontrolu nad vojskom. Uzme li se u obzir da je vojska ("JNA") u to vrijeme (siječanj 1990. godine) već bila uglavnom očišćena od nepoćudnih kadrova i srbizirana do mjere koja nije dovodila u sumnju njezinu lojalnost Beogradu i srbijanskom režimu, posve je jasno kako je bilo samo pitanje vremena kad će se krenuti u konkretnu operacionalizaciju cilja što ga je definirao "Memorandum" SANU iz 1986. godine (a sadržan je u formulaciji "integracije srpske nacije na celom prostoru SFRJ, bez obzira koliko Srba u kojoj republici živi"). U srpnju iste (1990. godine), integracijom tadašnjeg SK Srbije i SSRNS (Socijalističkog saveza radnog naroda Srbije) nastaje "nova" socijalistička stranka (SPS - Socijalistička partija Srbije) koja pod svoje okrilje prima sve one koji su vođeni idejom "Velike Srbije" - od starih kadrova - tobožnjih komunista i komunističkih otpadnika (disidenata), do četnika, ljotićevaca, nedićevaca, samozvanih "liberala", "narodnjaka", "socijalista" i pseudo-demokrata nacionalnog usmjerenja.

 Dakle, raspad SKJ nije bio niti slučajan niti spontan. Kao što ni "antibirokratska revolucija", masovni mitinzi, nacionalna homogenizacija Srba i ratnička retorika nisu bili plod slučajnosti. Sve se odigralo u režiji Srbije (Slobodana Miloševića i njegovih pokrovitelja) s krajnjim ciljem ostvarivanja dominacije Srba u nekoj budućoj nacionalnoj i po mogućnosti etnički čistoj (srpskoj) državi koja bi se uspostavila na razvalinama socijalističke Jugoslavije.

 Koliko je to bilo prihvatljivo - ne samo Slovencima i Hrvatima, nego i svim drugim narodima izuzev Srba i Crnogoraca - pokazalo je vrijeme. Već u proljeće 1991. godine, Srbija, "JNA" i ekstremni dio srpske manjine u Hrvatskoj započeli su agresiju s ciljem etničkog čišćenja područja koje je trebalo pripasti budućoj "Velikoj Srbiji", što je dovelo do potpunog raspada zemlje koja ionako nije imala budućnosti.

 Jugoslavija takva kakva je bila (nespojiva s demokracijom, ljudskim slobodama, nacionalnom ravnopravnošću i prosperitetom u bilo kojem smislu) nije trebala nikomu, pa ni Srbima koji su se kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata busali u prsa kako su je stvorili i za nju prolili najviše krvi. Jugoslavija kao "zajednica ravnopravnih naroda" u kojoj vlada "bratstvo-jedinstvo" bila je obmana koju su ne-srpski narodi skupo platili, krvlju i patnjama milijuna nedužnih. 

Zlatko Pinter/PDN