Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u svojoj kronologiji navodi da je početak mjeseca lipnja 1991. ujedno i vrijeme kada su na području istočne Hrvatske i “selima istočne Slavonije (Mirkovci, Markušica, Tenja, Bijelo Brdo, Borovo Selo, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota, Vera, Negoslavci) uspostavljene terorističke baze srpskih ekstremista za napade na Osijek, Vinkovce i Vukovar te okolna sela.”

No, bivši pripadnik slavnih vukovarskih “Žutih mrava”, hrvatski branitelj Tomislav Orešković, kaže da se rat u njegovu gradu i okolici mogao “namirisati” puno prije: “Zadah rata osjećao se već koncem 1990.-te godine. Sa našim dojučerašnjim susjedima i prijateljima se nešto počelo događati… Ubrzo su počele njihove naoružane ‘ophodnje’ koje su, jasno, u nama stvarale nelagodu”.

Prvo su Srbima u Hrvatskoj ‘punili glavu’, pa ih novačili

Orešković se prisjeća da mu je to tada bilo teško objasniti: “Naknadno smo saznali da preko Dunava dolaze četnici i pripadnicima srpske nacionalne manjine ‘pune glavu’ o opasnostima koja na njih vreba od strane Hrvata”.

Ipak, situacija se u lipnju 1991. godine počela znatno pogoršavati. Tijekom tog mjeseca uspostavljene su konkretne terorističke baze srpskih ekstremista za napade na Osijek, Vinkovce i Vukovar te okolna sela, a uslijedilo je i podizanje barikada u Sremskim Čakovcima, Negoslavcima i Oroliku. To je za Vukovar bilo izuzetno loše jer je ostao okružen Dunavom s jedne, i srpskim selima punih naoružanih i opremljenih terorista s druge strane.

Srbija im plaćala dnevnicu od 100 DEM

“O tome najbolje svjedoči primjer sela Bobote s većinskim srpskim stanovništvom: u njemu je podignuta četnička poljska bolnica i postavljena su tri topa a sva srpska djeca poslana su u Vojvodinu, a u većini ostalih sela kopaju se rovovi i gomilaju zalihe hrane, dok u selima sa većinskim srpskim stanovništvom Markušica, Ada, Podrinje, Antinska Mlaka, Gaboš, Ostrovo i dr. uniformirane vojne osobe uvježbavaju seljake srpske nacionalnosti pod punom ratnom spremom.”

Ćaleta-Car navodi i vrlo zanimljiv podatak o plaći koju su pobunjenici dobivali za “rad na barikadama”:

“Većina pobunjenih Srba živjela je od poljoprivrede i ti isti Srbi, stanovnici pobunjenih sela, nisu mogli stalno gubiti vrijeme čuvajući barikade. Zato srpska država šalje četnicima i lokalnim seljacima plaće za ‘rad na barikadama’ u hrvatskoj državi. Cijene dežurstva na barikadama bile su različite, a najbolje su bili plaćeni četnici u Borovu Selu, koji su (prema iskazu većeg broja svjedoka) dobivali po 100 DEM (gotovo 400 kuna) dnevno.”