Stjepan Asić: Zakon o oprostu

Zakon o općem oprostu koji se odnosi na učesnike oružanog ustanka i napada na Republiku Hrvatsku (RH) postoji još iz 1996, točno 20. rujna 1996. Prvi članak glasi:

     Članak 1.

“Ovim se Zakonom daje opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ii oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj.

Oprost se odnosi i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počiniteljima kaznenih djela iz stavka 1. ovoga članka.

Oprost od kaznenog progona i postupka odnosi se na djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.”

Znači da sadašnja zbivanja oko prisustnosti pripadnika SDSS, koalicijskog partnera u Vladi RH, na komemoraciji u Kninu nema nikakve veze sa nekim ‘novim oprostom’, jer je taj već na snazi još iz vremena Predsjednika Tuđmana.

Korektno bi pitanje onda bilo dali ukinuti taj postojeći zakon o oprostu ako taj osporava procesuiranje ratnih zločina iz Domovinskog rata.

Sadašnja politika Vlade RH teži što boljem uključenju srpskog pučanstva u politički život RH, a to je samo moguće ako pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj prihvate sadašnje političko stanje koje postoji nakon Oluje. Njihovim prisustvom na toj obljetnici to je  učinjeno, suprotno težnjama srbijanskog vodstva u Srbiji koji i dalje žele zloupotrebiti hrvatske državljanine srpske nacionalnosti za svoje velikosrpske, četničke, zamisli. Svojim nedavnim izjavama srbijansko vodstvo je potvrdilo da od sada postoji razdor na relaciji Srbi Prečani i Srbi u Srbiji!

S druge strane treba biti jasno hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti da nemože biti trajnog mira među njima i Hrvatima bez procesuiranja ratnih zločina iz Domovinskog rata, bilo srpskih bilo hrvatskih. To treba biti obveza sadašnje i buduće Hrvatske vlade. Nikakvi oprosti nemogu stati na put tom procesu. To je nazančeno jasno i glasno i u samom Zakonu o općem oprostu u…

                                                                                              Članak 3.

“Od oprosta za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona izuzeti su počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina……”.

Isto tako trebalo bi biti jasno i srbijanskom vodstvu da se ne moze trgovati sa izmišljenim brojkama žrtava Jasenovca i drugih stratišta u vrijeme i poslje Drugog svjetskog rata. Hrvatska je platila i dalje plaća u svijetu veliki ceh za taj velikosrpski mit.

To treba jednom zauvijek rasčistiti ako se ikada želi imati normalne međusobne odnose.

Vlada RH bi čak trebala postaviti taj rasplet kao i jedan od uvjeta pristupa Srbije u EU!

Ta se medijska protu hrvatska kampanja i dalje nastavlja.

Nedavno tiskana knjiga ‘Mussolini’s War’ od John Goocha na stranici 234 stoji:”...čim su Hrvati zauzeli Bosnu i Hercegovinu Ustaše su započeli klanjem srpskog,židovskog i romskog stanovništva. Sve skupa do 530.000 pravoslavnih Srba, 30.000 Židova i oko 27.000 Roma je pobijeno izmedju 1941 i 1945.” (citirano iz knjige ‘Empire on the Adriatic’, Burgwyn, p. 51).

U istoj knjizi prepisuje se da su:”… Ustaški časnici hranili gladne majke sa hranom u kojoj su bili pomješani ostaci njihove djece, pečeni na ražnju”!?

Ništa bolje nije písalo ni u knjizi Laurence Reesa ‘The Holocaust’ tiskanoj pred par godina gdje na stranici 202. stoji: “… brutalan i sadistički naćin kako su Ustaše postupali sa Srbima –  ubivši više od 300.000 (možda čak 500.000) tokom rata. 40.000 Židova također su bili u opasnosti…”, iako ne kaže koliko ih je stvarno nastradalo.  

Sve nas ovo upućuje da je ključno poduzeti konkretne korake da se ovakvoj megalomaniji, što se tiće zločina koji se prepisuju hrvatskom narodu, jednom zauvijek stane na kraj.

Drugim rijećima, oba pitanja, uloga srpskog stanovništva u današnjoj, modernoj, Hrvatskoj i stvarne žrtve rata i poraća trebaju biti prioriteti današnje hrvatske politike. Jedno je povezano s drugim, čak bi rekao da se jedno ne može riješiti bez drugog.

Nezaboravimo da je srpsko stanovništvo podignuto na noge, ‘Balvan revolucija’, zastrašeno baš s tim pričama o genocidnosti hrvatskog naroda. Mogli bi reći da su donekle i imali pravo pobuniti se protiv mlade hrvatske države, očekujući da će ih stići ista sudbina kao i njihovih predaka iz vremena Drugog svjetskog rata.

Ako smo iskreni u našim izrazima pomirbe, onda moramo tu iskrenost sprovesti do kraja i zaključit,  da ako danas postoji aktualna tema o kojoj treba žurno povesti računa onda je to uz kohabitaciju s srpskim stanovništvom i razotkrivanje stvarnih brojki, nestalih i pogubljenih, žrtava iz Drugog svjetskog rata i porača na području današnje Republike Hrvatske.

 

S poštovanjem,

 

Stjepan Asić, predsjednik

Australsko-hrvatskog kongresa