Stjepan Šerić: „Ja sam svoju kap stavio“ – snažna poruka o savjesti i dostojanstvu hrvatskih branitelja

Nakon nedavne objave o temi braniteljske lustracije, kojom je izazvao brojne reakcije u javnosti i na društvenim mrežama, te gostovanja na Slavonskoj televiziji, umirovljeni bojnik Hrvatske vojske Stjepan Šerić ponovno se oglasio – ovaj put šire i dublje, putem emotivne i osobne poruke upućene svojim kritičarima i svima koji, kako kaže, „žele krojiti istinu o braniteljima prema vlastitim interesima“.

Pod naslovom „ĐABA VAM NOVCI MOJI SINOVCI, ĐABA VAM BILO DOBRE VOLJE“, Šerić se u objavi osvrće na polemike koje su se posljednjih dana otvorile oko njegova stava o lustraciji i stvarnim vrijednostima Domovinskog rata. Ističe da ga ne čudi što pojedinci pokušavaju umanjiti vrijednost dokumenata, svjedočanstava i činjenica, već pokušavaju nametnuti vlastitu verziju istine.

„Vi tvrdite da ne vrijede dokumenti tog vremena, konkretna pisana svjedočenja branitelja, nego je istina ono što vi kažete… Vi kažete da nisu bitni oni koji se ne vode u platnim listama, već selektivno optužujete druge iz poznatih razloga“, piše Šerić, poručujući kako je neprihvatljivo da se vrijednost istine mjeri moći, novcem i utjecajem.

Naglašava da u današnjem društvu, čak i tri desetljeća nakon rata, još uvijek djeluju mehanizmi moći koji nagrađuju poslušne i šuteće, dok se istinoljubivi i pravedni marginaliziraju. „Poznato je meni kako se postaje ‘heroj’. Ako imaš moć, novac i utjecaj – možeš biti što želiš. Herojem te moraju napraviti drugi, koji su spremni prodati svoje dostojanstvo“, poručuje Šerić.

Govoreći o vlastitim motivima, Šerić priznaje da su ga tijekom godina mnogi odvraćali od javnog istupanja. „Često su mi govorili: što ćeš time dobiti, nemoj se bosti s rogatima. Ali moj motiv nije ni korist ni slava – moj motiv je savjest i zdrav razum“, kaže.

Posebno emotivno ističe ulogu svojih roditelja i duhovnih uzora koji su ga oblikovali kroz život – od svećenika Vilima Hefera i vlč. Dražena Radikoviča, do profesora i prijatelja koji su ga, kaže, naučili da se istina i dostojanstvo nikada ne smiju prodati. „Moj otac mi je govorio: nemoj nikome uskratiti pripadajuću čast, ali se nikome nemoj poniziti. Ako ti kažu da si siromah, a pošten, to ti je najveća čast“, piše Šerić.

U svom obraćanju upozorava i na širi problem zakonodavnih okvira koji su, prema njegovu mišljenju, stvorili nepravde među braniteljima i civilnim žrtvama rata. „Problem nisu pojedinci, problem su zakoni koji su to omogućili. Nemojte napadati mene, nego one koji su ih donosili“, poručuje.

U završnici objave koristi snažnu metaforu – priču o malom mravu koji pokušava ugasiti oganj koji je zapalio Sotona.
„Sotona zapalio zemlju, ljudi bježe i ostavljaju svoju djecu i unučad da izgore. Jedan mali mrav uzima kap vode i pokušava ugasiti oganj. Sotona mu kaže: izgorjet ćeš. A mrav odgovara: neka izgorim, ja sam svoju kap stavio“, citira Šerić, poručujući da je i sam stavio svoju „kap“ u borbi za istinu, dostojanstvo i budućnost hrvatske djece i unučadi.

Svoju objavu zaključuje riječima:
„Vidite, branitelji, gore nam skuti. Ostavljamo našu djecu i unučad da izgore u podjelama. Pokušajte i vi, kao onaj mali mrav, staviti svoju kap. Ja sam svoju kap stavio.“

Cijeli tekst objave možete pročitati u nastavku ..

ĐABA VAM NOVCI, MOJI SINOVCI – ĐABA VAM BILO DOBRE VOLJE

Uzeo sam si malo truda da odgovorim svima, a ne pojedinačno, jer smatram da bi to bilo gubljenje vremena. Utvrđujem da vi tvrdite kako ne vrijede dokumenti toga vremena, konkretna pisana svjedočanstva branitelja, nego da je istina ono što vi kažete.
Kažete da nisu bitni onih 250.000 branitelja koji se ne vode na platnim listama, već izokrećete pilu naopako i želite selektivno optužiti one koji se na njima nalaze – iz meni poznatih razloga. Te ljude nazivate pobjeguljama, kukavicama i nemoralnima.

Ako je vaše klansko svjedočenje, u kojem vlada omerta (zakon šutnje kod mafije), važnije od dokumenata, zašto se protivite uspoređivanju jedne i druge liste? I liste su dokumenti – zar vaša riječ vrijedi više od njih?

Neki kažu da nisam detektirao uzroke takvog odnosa. Jesam. Još prije dvije-tri godine pisao sam o pogubnosti novog Zakona o hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama rata, detaljno navodeći ono čemu danas svjedočimo. Sve o tome piše na mojoj stranici, za one koji vole čitati – o zakonu o priznavanju radnog staža, pravima Narodne zaštite, pravima civilnih žrtava rata i kvislinga.

Antunovac je malo mjesto – u njemu se sve djelomično zna. Netko zna iz sjećanja na događaje prije 34 godine, netko iz dokumenata i videozapisa. Svakome je pravo vjerovati u što želi – jesmo li demokratsko društvo ili nismo?

Dobro znam kako se postaje „heroj“. Ako imaš moć, novac i utjecaj – možeš biti što želiš. Naravno, herojem te moraju proglasiti branitelji koji će svjedočiti i potvrđivati tvoju „hrabrost“. Nisu bitni dokumenti, nije bitno činjenično stanje – bitno je imati svjedoke spremne prodati svoje dostojanstvo. Tada je sve moguće.

Nažalost, ja sam kukavica, pobjegulja, lažov – i ne mogu biti dio tog „elitnog društva“.
Gospodo, prodali ste svoje dostojanstvo da biste kusali s valova političara i moćnika – netko zapošljavanjem, netko poticajima, netko kućom. Svakome nešto. Zar ste mislili da to neće doći na naplatu? Sad plaćate svojim dostojanstvom.
Morate se valjati u kaljuži nepotizma, licemjerstva i izdajstva. To su, po Danteu, smrtni grijesi – i takvi će se naći u devetom krugu pakla, sa samim Sotonom. Ja, kao vjernik, bio bih zabrinut.

Gospodo, ja nisam problem. Problem sam detektirao – problem su zakoni koji su to omogućili. Nemojte napadati mene, nego one koji su te zakone donosili i s čijih valova vi danas kusate.

Neki se pitaju: zašto ja to činim?
Često su mi govorili – moja obitelj i bliski poznanici – „Zar ti to treba? Što ćeš time dobiti? Nemoj se bosti s rogatima, izgorjet ćeš.“
Kako je vrijeme prolazilo, a ja ostao dosljedan, polako su se udaljili i „bliski prijatelji“. Obitelj i dalje negoduje.

Ali moj motiv je savjest i zdrav razum. Sam sam si stavio na leđa križ dostojanstva hrvatskih branitelja – nije mi ga Bog dao. Znao sam da će biti težak, ali vjerujem da će mi, kao i kroz cijeli moj život, taj križ pomoći nositi Spasitelj i Njegov nauk.

Što je moja savjest?
To je ono što je u mene ugrađeno kroz život. Nikada nisam činio ništa protiv svoje savjesti.
Moja savjest su moj otac i majka. Otac mi je govorio: „Nemoj, sine, nikome uskratiti pripadajuću čast, ali se nikome nemoj poniziti. Ako ti kažu da si siromah, a pošten – to ti je najveća čast.“
Ja ne uskraćujem čast braniteljima, ali se neću poniziti.

Moj duhovnik, svećenik Vilim Hefer, naučio me što je svetost – naučio me molitvi i vjeri u snagu molitve.
Đorđe Đelanović naučio me da moram biti spreman na posljedice svojih postupaka, da nikoga ne mrzim i da će mi znanje pomoći pobijediti strah.
Ante Kokeza naučio me da se samo znanjem mogu boriti protiv formalnih autoriteta – i da ništa nije vrijednije od dostojanstva.
Dr. Ivo Paić naučio me da vjerujem sebi i svom znanju, a ne formalnim autoritetima, te me potaknuo da pišem – mislio je na geopolitiku.
Vlč. Dražen Radiković potvrdio mi je ono što me učio vlč. Vilim – da vjerujem u snagu molitve.
Fra Josip Mužić potvrdio mi je da moram rasuđivati razumom kroz svoju savjest, kao što sam činio cijeli život.

Zato, vidite – sve što činim, činim razumom, znanjem i savješću.
Oni koje sam spomenuo – oni su moja savjest.
Albert Einstein je rekao: „Ne činite ništa protiv svoje savjesti, makar to od vas tražila i vaša država.“

Moj motiv su naša unučad.
Franjo Tuđman nam je ostavio santonine sluge, ne svojom voljom, već voljom sudbine – da se protiv njih borimo. Izgubili smo bitku, ali ne i rat.
Oni su nam problem branitelja svjesno postavili kao zadnji klin u podjelu hrvatskog naroda.

Jedino što nam preostaje jest boj za dostojanstvo.
Neuspjeh bi bio prokletstvo koje ostavljamo našim unucima.

Poručujem vam: nemojte dolaziti po dokumente, rokovnike i USB-ove. Što će vam – kad je, po vama, vaša riječ vrjednija od svega?
Ne bojte se – oni su na sigurnom.

Strah se javlja kad čovjek ne zna.
Ja se ne bojim – jer ja znam.
Znam što mi je činiti, znam kako i znam kada.
Činit ću ono što mi savjest nalaže.

Kod vaših „đokeja“ je strah – a kad čovjeka obuzme strah, reagira nagonski. Netko padne, netko grize kao životinja. Vidite, vaši „đokeji“ se boje i grizu – a vi ste njihovi zubi, ali tupi.

Završit ću jednom mudrošću:

Sotona zapalio zemlju. Ljudi bježe, gore im haljine; ostavljaju svoju djecu i unuke da izgore.
Jedan mali mrav uzeo kap vode u svoja usta i stavlja je na taj silan oganj.
Kaže mu Sotona: „Što to radiš? Ljudi bježe i ostavljaju svoju djecu, a ti jednom kapi želiš ugasiti taj silan oganj? Izgorjet ćeš.“
Mrav odgovori: „Neka izgorim, ja sam svoju kap stavio.“

Vidite, branitelji – gore nam skuti, ostavljamo našu djecu i unučad da izgore u podjelama.
Pokušajte, poput onog malog mrava, staviti i vi svoju kap na taj oganj.
Vjerujte – bolje ćete se osjećati, i nećete izgorjeti.
Bar ja jesam.

JA SAM SVOJU KAP STAVIO.