Voćin, 13. 12. 1991.

Što smo Ti skrivili, Bože, da nas još kažnjavaš tako?

Nije Ti pokore dosta?

Smrti, ni muka, ni posta?

Zaplači nad nama, Bože, kao što davno si plako!

Vjeru nam, Bože, osnaži

Ljubav u dobroga Oca, djeci što nagradu sprema!

Hrvatska! Hrvatska moja! Mi smo od ljubavi ludi;

Srce će za Tebe tući!

Srce će za Tobom pući

Hrvatska! Hrvatska moja, vječna i ponosna budi!

Gospodine nad zvijezdama, poslušaj molitvu moju!

O stradanju Voćina i okolnih mjesta koja pripadaju Župi Voćin malo se govori u našim medijima. Kao da je nekima 47 masakriranih kakva sitnica, koja nije vrijedna spomena, a razorena crkva ih ne zanima. Toliki broj stradalih je za tu Župu i Općinu velik broj. Likvidirani su na najokrutniji, zvjerski način. Poznavao sam ih i smijem se pitati se kakva je bila krivnja mladića jedva punoljetnog, ili bake u visokoj životnoj dobi? Kakva je bila krivnja marljivih, plemenitih ljudi, ili bolesnika koji nisu mogli sići s postelje, niti su se mogli dati u bijeg, još manje nekome zlo učiniti? Što su učinili da su ih zvjerski mučili, uskratili im živjeti? Zašto je crkva do temelja razorena, kome je smetala? Odgovora nema. Nažalost, ni odgovornosti nema. Nitko nije odgovarao za te zločine, premda su izvršitelji poznati mještanima. U nas je česta izreka (koja nema nikakva značenja) „institucije rade svoj posao“. Zar doista? Kako to da niti nakon više od 30 godina nakon zločina nitko za isti ne odgovara? A što to „rade institucije“? Mogli bismo nabrajati što „rade“ a rezultat bi bio porazan. Ipak, zapjevate li kakvu pjesmu na stadionu „institucije“ će proraditi. Prosudi li netko da vam je ruka krivo podignuta, opet će proraditi. Pitamo se treba li neka slova izbaciti iz abecede, jer mogle bi „institucije“ proraditi. No, likvidirate li pedesetak stanovnika neke župe ili općine, tko će „proraditi“? Učinite li kakvu preinaku na spomeniku kulture, odmah zlo i naopako. Ali, razorite li crkvu koja je spomenik kulture najviše kategorije, ništa se neće dogoditi. Valjda stoga jer „institucije rade svoj posao“. Voćin! Tragedija koja (čini se) pomalo pada u zaborav.

'O Bože, zar opet? Zašto o Bože?'

Zar ne čuješ, Bože, krik sa gubilišta?!

Zar Te silne boli nevinih ne bole?!'

Sve je manje starosjedioca i svjedoka zvjerstva počinjenih 1991. Hoće li doista sve prekriti zaborav? Nadati se da će Crkva i nadalje imati živ molitveni spomen za stradale. Da se ne zaboravi! Da Gospodin nagradi patnje nevinih. Knjiga Mudrosti poziva na pravednost: „Ljubite pravednost, vi suci zemaljski…“ (1, 1), a donosi i riječ vjere: „Duše su pravednika u ruci Božjoj… Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća;… kao propast, ali oni su u miru.“ Voćin 1991.