“SUTJESKA 2” – Ratni plan koji je trebao po brzom postupku slomiti Hrvatsku

Od proljeća 1990. godine Sutjeska-2 je bila osnovni plan JNA. JNA je u zimu i proljeće 1991. godine izradila svoju posljednju verziju ovog plana. Temeljem njega razvila je dodatno prilagođeni plan navalnih operacija kojim je predviđeno presijecanje Hrvatske na nekoliko pravaca, odvojeni napadi na okružene hrvatske snage, nakon čega bi slijedio diktat Srbije oko budućeg izgleda granica.

Ratni planovi "Sutjeska" bili su zamišljeni za slučaj potpune (radikalne) agresije na Jugoslaviju u dvije inačice, napadom s istoka (Sutjeska-1) i napadom sa zapada (Sutjeska-2) i odgovor JNA na tobožnju agresiju. Planom predpostavljena agresija na Jugoslaviju bila je u to vrijeme geopolitički nemoguća. Na osnovi zapadne varijante, Sutjeska-2, koja je sustavno usavršavana 1980-ih, JNA je svake godine u razdoblju od 1986. do 1990. godine provodila vojnu vježbu kodnog imena "Romanija" kojom su se zapovjedništva i postrojbe Jugovojske pripremala za provedbu isplaniranog odgovora na zamišljenu agresiju. Kako je taj uvježbavani odgovor JNA velikim dijelom istovjetan operativnom djelovanju JNA s početka velikosrpske agresije, ovaj plan i vojne vježbe smatra se ranom pripremom ostvarenja agresije na Hrvatsku i BiH iz prve polovice 1990-ih godina.

Ratni plan JNA bio je dio jedinstvenog plana obrane SFRJ. Od početka 1970-ih godina ratni planovi oružanih snaga SFRJ vođeni su pod imenom "Sutjeska". Varijanta napada s Istoka bila je ”Sutjeska-1“, a varijanta napada sa Zapada ”Sutjeska-2“. Od proljeća 1990. godine ”Sutjeska-2“ bila je osnovni plan JNA. U zimu i proljeće 1991. godine, JNA je izradila svoju posljednju verziju ovog plana. Zapovjedništvu 5. vojne oblasti podređena je ojačana Gardijska mehanizirana divizija koja je bila razmještena u Beogradu i užoj Srbiji. Prema njoj su orjentirani Banjalučki i Tuzlanski korpus 1. vojne oblasti, kao i Kninski korpus Vojnopomorske oblasti.

Plan napada na Hrvatsku

Kao što je poznato agresija na Hrvatsku išla je s teritorija Srbije, odnosno Vojvodine, BiH te Crne Gore, uz pobunu velikog dijela Srba u Hrvatskoj od 17. kolovoza 1990., te je na okupiranom teritoriju RH uspostavljena tzv. Srpska Krajina.

Ideju manevra snaga objavio je osobno Veljko Kadijević, u svojoj knjizi ''Moje viđenje raspada''.

Prema njegovu priznanju zamisao ofenzive temeljila se na zahtjevu potpune blokade Hrvatske iz mora i zraka. Glavna zadaća bila je ipak na kopnu, plan je bio Hrvatsku ispresijecati na pravcima: Gradiška – Virovitica; Bihać – Karlovac – Zagreb; Knin – Zadar i Mostar – Split. Najjača skupina JNA sastavljena od oklopno-mehaniziranih snaga angažirana je u istočnoj Slavoniji, s ciljem da se brzo probije prema zapadu, spoji sa snagama u JNA u zapadnoj Slavoniji i produži ka Zagrebu i Varaždinu, odnosno prema granici Slovenije. No ovaj dio plana omeli su vukovarski branitelji. Bitka za Vukovar, ključna bitka 1991. i 87-dnevni otpor malobrojnih branitelja (njih 1803), omeli su plan o brzom zauzimanju Vukovara, kojeg su Srbi planirali zauzeti za svega 3 dana. Da je Vukovar brzo pao kako je zamišljeno, 650 tenkova koji su napadali taj grad spojilo bi se sa 250 tenkova i srpskim snagama u zapadnoj Slavoniji, te bi Srbi s 900 tenkova krenuli ka Zagrebu (izvor: M. D. Jastreb, intervju za "Hrvatsko pravo", službeno glasilo HSP-a). Umjesto brzog zauzimanja, JNA i četničke postrojbe doživjeli su na vukovarskom ratištu pravi pokolj. Vukovarski branitelji su za vrijeme 87-dnevne bitke ubili oko 15000 neprijatelja a 45000 ranili (prema M.D.Jastrebu, isti izvor), a uništeno je oko 400 tenkova, osobito na Trpinjskoj cesti koja je prozvana grobljem tenkova. Uz to su hrvatski branitelji oborili cijelo jato zrakoplova JRZ. Također su hrvatski branitelji 1991. oslobodili velik dio zapadne Slavonije kroz operacije "Otkos 10" i "Orkan 91", te spriječili namjere odsijecanja Slavonije od ostatka Hrvatske.

Istovremeno je planirano jačim snagama iz područja Herceg Novi – Trebinje s kopna blokirati Dubrovnik, izbiti u dolinu Neretve i na taj način pomoći snagama angažiranim u napadu na pravcu Mostar – Split. Dana 1. listopada 1991. počeo je opći napad postrojbi JNA i četničkih dobrovoljaca na područje Dubrovnika, iz pravca Crne Gore i istočne Hercegovine, s kopna, mora i iz zraka. Dubrovnik će se naći pod potpunom blokadom, a južni dio Hrvatske okupiran, do 1992. kad počinju akcije deblokade, u svibnju 1992. Spaljena zemlja, zatim operacije Tigar, Oslobođena zemlja, Vlaštica i Konavle, čime je Grad deblokiran a jug Hrvatske očišćen od okupatora. Proboj u dolinu Neretve također nije ostvaren. Neretva je obranjena u bitci za Stolove (Hercegovina) 1992. (jedna od ključnih bitaka za obranu Neretve), a u operaciji Lipanjske zore 1992. i oslobođena od neprijatelja.

Prema očekivanoj provedbi dijela zadaće, trebalo je osigurati i «držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj», izvući preostale snage JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske. Već uporabljenim sastavima JNA trebalo je pridodati još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada kopnene vojske. Za njihovu mobilizaciju, pripremu mobiliziranih i demobiliziranih postrojba kao i dovođenje na pravce uporabe planirano je 10 – 15 dana, što je ovisilo o stupnju njihove bojne spremnosti i udaljenosti od pravca uporabe.

Uglavnom, namjere o brzom razbijanju Hrvatske su pale u vodu, a plan "Sutjeska" doživio je neuspjeh.