SUŽIVOT I ZAJEDNIŠTVO HRVATA I SRBA ZA SOBOM ‘ŠLEPAJU’ OPASNOG SUPUTNIKA! ‘Raširio se i uzeo maha u svim novim državama bivše SFRJ, nitko ga i ne pokušava obuzdati’

Hoćemo državu u kojoj su svi ljudi ravnopravni – pisalo je na transparentu koji je ponosno nosio jedan simpatični čovjek. Ako se među svim demonstracijama, sukobima i bezbrojnim dugim monolozima političara pred TV kamerama uoči posljednjih izbora u BiH pojavila barem jedna jedina svijetla točka, onda je to sigurno bio taj transparent. I on i taj čovjek dobili su pristojnu medijsku pozornost – unutar i izvan BiH – ali je na tome ostalo. Ravnopravnost (najčešće uz prefiks “nacionalna”) i dalje je nešto što muči milijune ljudi na ovim prostorima, više od barem jednog stoljeća, no ona je i u svim novim državama na području bivše SFRJ ostala nedefinirana, a kamoli ostvarena.

Njezinu formulu – ili barem definiciju – još nitko nije pronašao. Cinici kažu da i neće jer je to potraga za crnom mačkom u potpuno zamračenoj sobi, a te mačke u toj sobi uopće nema. Tako će taj simpatični, siromašni čovjek i dalje željeti državu u kojoj su svi ljudi ravnopravni, ali je – kao ni milijuni drugih “na ovim prostorima” – neće dočekati. Ni on ni milijuni tih drugih za to neće biti krivi, ali će nažalost morati snositi konzekvencije.

Cinici savjetuju političarima koji obećavaju ostvariti nacionalnu ravnopravnost da se radije prihvate nekog lakšeg posla. Na primjer, da pokušaju odrediti granice svemira, dokučiti smisao života ili barem da najozbiljnije krenu u potragu za Svetim gralom. Nažalost, priče o ostvarivanju nacionalne ravnopravnosti samo su jedno od područja rada podsvjesnog, iracionalnog i implicitnog koje je potisnulo svjesno, racionalno i eksplicitno. Konkretno, tu je riječ o podsvjesnom strahu od “majorizacije”, “dominacije” i “hegemonije” moćnih protivnika druge nacionalnosti. Zato se na “ovim prostorima” nacionalna ravnopravnost oduvijek shvaćala kao sinonim za “prebrojavanje”, počevši od građana srpske narodnosti u sastavima armije i policije do studenata u studentskim domovima u vrijeme SFRJ.

Identična priča

Identična praksa bazirana na istoj logici koristi se i u Africi. Kada je u Burundiju (država uz Ruandu sa sličnim omjerom Hutua i Tutsija – oko 75 prema 15 posto) prije više godina iz armije bilo “otpušteno” više tisuća časnika Tutsija, ministar obrane je to objasnio namjerom da se tako “kroz etnički balans postigne nacionalna ravnopravnost”. Kada su zaredali protesti (i domaći i iz inozemstva), pred TV kamerama je ljutito izjavio: “Pa što hoćete, nismo izvršili novi genocid”.

Nacionalna ravnopravnost

U Hrvatskoj se promjena u nacionalnom sastavu policije grada Zagreba nakon osamostaljenja, kada su Hrvati postali većinska nacionalnost, medijski veličala kao značajno postignuće.

Još je teže ostvariti “punu” nacionalnu ravnopravnost. Opaki kritičari tvrde da ona ne može postojati, isto kao što ne može postojati ni “puna” ravnoteža: ako cirkuski artist na razapetoj žici izgubi ravnotežu, on će se survati na zemlju – neće ostati na žici i u nekakvoj ravnoteži koja više neće biti “puna”. Ukratko, i tu je opet u pitanju strah od moćnih etničkih protivnika kojima se nikada ne može vjerovati jer bi oni mogli naći način prevlasti, dominacije ili hegemonije čak i u ostvarivanju nacionalne ravnopravnosti. Zato se mora inzistirati na tome da ravnopravnost mora biti “puna” kako bi ih se u tome spriječilo.

Utješno je jedino to da je “puna” ravnopravnost izraz koji se može naći u ustavima brojnih država poput Sjeverne Makedonije ili, poput “pune jednakosti svih građana” u Deklaraciji nezavisnosti države Izrael iz 1948.

No postoje države koje su nacionalnu ravnopravnost doista ostvarile. Jedna od njih je Monako koji ima nešto manje od 40.000 stanovnika, od kojih su gotovo dvije trećine strani državljani. Kako ponosno ističe princ Albert II.: “Mi imamo 129 nacionalnosti koje žive na jedva nešto više od dva četvorna kilometra”. Druga takva država je Luksemburg koji ima, doduše, tisuću i pol puta veću površinu (2586 četvornih kilometara), ali zato bitno manji postotak stranih državljana: njih u ukupnom stanovništvu (655.400) ima “samo” oko 60%. Reakcije na pokušaj da se bilo komu u obje države objasni što je to “prebrojavanje”, “nacionalni sastav” ili “proporcionalna zastupljenost” bili bi “zblanuti” pogledi. Ispada da, kao što pčele i bumbari koji po zakonima aerodinamike uopće ne bi smjeli letjeti, ali oni to ne znaju jer im to nitko nje rekao pa ipak lete, tako i nacionalnu ravnopravnost ostvaruju države u kojima se za nju najvjerojatnije nikada nije čulo. Štoviše, “autohtonim” stanovnicima Monaka i Luksemburga ne pada na pamet da se osjećaju neravnopravnima zbog tolikog udjela stranih državljana u stanovništvu ili da se boje njihove “majorizacije” ili “hegemonije” u vlastitim državama.

Nepostojeća definicija nacionalne ravnopravnosti zadaje veliku glavobolju autorima ustavnih formulacija u državama koje su svojim ustavima definirane kao nacionale, i to većinskog naroda i “pripadnika” manjina poput Hrvatske i Srbije (“pripadnici” su pod navodnicima zato što je to nebulozna izmišljotina čije samo spominjanje kod zapadnjaka izaziva fraze).

Stožerna točka

Dobronamjerni kritičari upozoravaju da je ono malo slovo “i” koje u ustavu nacionalne države institucionalno dijeli većinski narod od pripadnika manjina ustvari stožerna točka poluge koja potire nacionalnu ravnopravnost – i to institucionalno. Cinici kažu da je pokušaj ostvarivanja nacionalne ravnopravnosti na bazi takvih formulacija isto što i ideja dvojice ljudi da ravnopravno jašu konja – jedan mora jahati straga.

Druga najveća zapreka pokušajima ostvarivanja nedefinirane nacionalne ravnopravnosti jesu ideje suživota i zajedništva jer one za sobom “šlepaju” jednog opasnog suputnika: ideju “tolerancije” umjesto uzajamnog poštovanja i uvažavanja različitosti i razlika. Nažalost, ona se raširila i uzela maha u svim novim državama na teritoriju bivše SFRJ, a nitko je i ne pokušava obuzdati. Tolerancija je po definiciji odnos podređenosti koji se svodi na to da se od etničke većine traži, očekuje – ili čak samo sugerira – da “tolerira” etničku manjinu. Jasno je da tolerancija ni teoretski ne može biti baza za ionako nedefiniranu nacionalnu ravnopravnost. Osim toga, sankcija za “netoleranciju” ne samo da nema nego one nisu ni predviđene. Nije stoga nikakvo čudo što prva rečenica ustava Švicarske počinje konstatacijom o “odlučnosti kantona i stanovništva Švicarske da žive zajedno uz poštovanje i uvažavanje uzajamnih različitosti”. Kada bi Švicarska promijenila svoj ustav i sve svela na toleranciju uzajamnih različitosti umjesto na njihovo poštovanje i uvažavanje, brzo bi se srozala na dno Europe, a vjerojatno i nestala kao država.

Najzahvalniji “poligon” za “toleriranje” manjine je propisivanje upotrebe njezina jezika. Jezik manjine se, doduše, tolerira, ali etnička većina odlučuje o uvjetima njegove primjene detaljnim propisivanjem gdje se i kada može koristiti. Daleko od toga da bude puko sredstvo sporazumijevanja, jezik se u nekim državama smatra sastavnim dijelom suvereniteta i nacionalnog identiteta. Sukobi su zajamčeni kada se suverenitet definira kao “nedjeljiv, neotuđiv i neprenosiv” pa se ne smije dirati čak ni na najbezazleniji indirektan način.

Čudan stav

Tko se ne sjeća izjave sada ministra Davora Filipovića da ne bi znao pročitati Đoletovu “bećarsku” poruku na ćirilici zato što on ne zna ćirilicu?

Osim toga, jezik manjine može živcirati dio većinskog naroda, poput ploča s ćiriličnim natpisima u Vukovaru, i tako postati trajni nerješiv problem koji nikakvi sastanci, objašnjavanja i rasprave ne mogu riješiti. To je još kudikamo veći problem u Sjevernoj Makedoniji, gdje postoje mišljenja da zahtjevi za širokom upotrebom albanskog jezika ugrožavaju jedinstvo i integritet zemlje.

Takvi “jezični” problemi su neshvatljivi ne samo u državama koje imaju ostvarenu nacionalnu ravnopravnost nego i stotinama tisuća radnika koji iz Italije, Francuske, a manji broj čak i iz Njemačke, svakodnevno prelaze švicarsku granicu putujući na svoja radna mjesta. No tu nije riječ o maksimalnoj jezičnoj “toleranciji” Švicaraca, nego o ključnom dijelu “nemilosrdne” radne etike kod koje za nesporazume vezane uz jezik jednostavno nema mjesta. To je i razlog zašto Švicarska, koja ima jednu od najnemilosrdnijih radnih etika i “opsesivni perfekcionizam” također ima čak četiri službena jezika: njemački, francuski, talijanski i romanŠ.

Nažalost, spoznaje da je nacionalna ravnopravnost spontano civilizacijsko dostignuće koje se, poput direktne demokracije, može ostvariti samo civilizacijskim razvojem, a ne “prebrojavanjem”, “nacionalnim sastavima”, “proporcionalnom zastupljenošću” i sličnim idejama “na ovim prostorima” još nema. Isto vrijedi i za spoznaju da su nacionalnu ravnopravnost ostvarile samo one države koje su eliminirale sve, baš doslovce sve oblike diskriminacija na temelju etničke, rasne i vjerske pripadnosti.

Hrvatska je tu, kao i sve susjedne države osim Slovenije, nažalost još pred velikom dilemom: treba li početi živjeti “život, a ne suživot” kako kaže Anja Šimpraga ili ostati kod “suživota i pomirbe” kako kaže Andrej Plenković.