To čini ubojitu formulu za današnji svijet: razarajuća moć u rukama divljaka plus sveprisutna mržnja koja se poput karcinoma širi društvenim mrežama i čvrsto pritišće svijet – u konačnici rezultira kao i destrukcijom. Tako iu konkretnom slučaju, izraelsko-palestinskom, gdje obje strane, koje žive u samom epicentru sukoba i mržnje, zapravo više ne prihvaćaju samo suživot kao opciju nego ni pravo one druge da postoje i opstane.

Jedan je događaj prošlog tjedna snažno zasjenio sve druge, uključujući i  ukrajinski rat  – i to na kraju dramatičan, dosad neviđen način. Događaj koji ima sve moguće elemente i predispozicije za pretvaranje u veliki vojni sukob regionalnog, a onda i globalnog karaktera, tj. Treći svjetski rat: golemu količinu neupravljive mržnje, eskalaciju egoizma, nevjerojatne količine ubojitog oružja spremnog za uporabu, isprepletenost interesa ključnih lokalnih, regionalnih i globalnih igrača i sila, uz nikako ne manje važan religijski aspekt.

Naravno, riječ je o ratu između Izraela i palestinskog Hamasa, koji je eskalirao nakon što su 7. listopada  Hamasovi militanti  kao kroz sir prodrli iz višemetarskim zidom i ogradom opkoljene Gaze na okolni teritorij  južnog Izraela , u tamošnje gradove i sela, i počinili neviđeni masakr nad civilnim stanovništvom, a zarobljene pripadnike izraelske vojske i dio civila uzeli kao taoce.

Odmah se u analitičkoj javnosti i političkim krugovima pojavio niz pitanja, poput onih kako se takvo što moglo dogoditi i zašto  izraelske obavještajne i sigurnosne službe  ništa nisu simptomatično uočene s obzirom na intenzitet, dinamiku i masovnost Hamasove vojne operacije koja je morala biti pripremana dugo i pažljivo, a djelovali su u taktičkim, malim i vrlo pokretljivim skupinama koje su izraelske sigurnosne snage zatekle “na spavanje”?

Pitanja je, naravno, bila još, poput onoga zašto je “zapala” američka  CIA  koja tradicionalno aktivno prati zbivanja u toj zoni i ukupno na  Bliskom istoku , odnosno time razmjenjuje informacije s izraelskim  Mossadomom,  s kojim blisko surađuje i na operativno-analitičkoj razini.

Kako se moglo dogoditi da je “Izrael zaspao” s obzirom na to da je Hamasova operacija pokrenuta tek nakon obilježavanja 50. godišnjice početka rata Sudnjeg dana ili Jomkipurskog rata, u kojem je Izrael, u njegovoj prvoj fazi, prvi put doživio teške vojne poraze od Arapa i gdje je rat zaustavljen nakon naknadnih izraelskih vojnih uspjeha i posljednjih napetih pregovora između Sjedinjenih Država i SSSR-a.

Nekadašnji dogovor

Washington je tada Moskvi dao do znanja kako je  uništenje Izraela  za njega potpuno neprihvatljivo, što je demonstrirao i stavljanjem svojih nuklearnih potencijala u povišenu borbenu gotovost. Tada su, za razliku od danas, takvi potezi obiju strana bili dovoljni za bljeskove razuma u njihovim vodstvima koja su sprječavala krajnje opasne eskalacije.

Pa iako su brojni analitičari posljednjih dana povlačili paralele  Jomkipurskog rata  s pokrenutim novim Hamasovim ratom, oni se ni po čemu ne mogu uspoređivati.

U  ratu Sudnjeg dana  Izrael su združeno napale dvije, tada najveće arapske vojske –  egipatska i sirijska  – s respektabilnim vojnim snagama i moćnim saveznicima iza leđa, prije svih SSSR-a.

Dakle, uspoređivati ​​Hamasove snage s Izraelima potpuno je bespredmetno.

Ali baš zato je za izraelski državni vrh krajnje neugodno što je jedna takva teroristička organizacija, krajnje ograničenih mogućnosti i stiješnjena u uskom  pojasu Gaze , sa svim stranama okruženim izraelskim teritorijem, a zapadno Sredozemnim morem, uspjela zadati tako snažan udarac izraelskim obrambenim snagama (IDF) za koje Izraelci, naravno pretjerano, vole isticati da su najveća vojska na svijetu.

Naime, kako god bilo, taj i takav Hamas je u svom krvavom i okrutnom pohodu na njegov južni teritorij izraelskim civilima nanio najveće žrtve još od holokausta –  više  od 1300 ubijenih ljudi i oko 3300 ranjenih. Na palestinskoj strani, u pojasu Gaze ubijeno je oko 1300, ranjeno oko 6000 osoba, a na Zapadnoj obali ubijeno ih je još 29.

Razina terora i eskalacija nasilja koju je primijenio Hamas u prva tri dana rata prema izraelskim civilima izaziva nevjericu, gnušanje, prezir i osudu – i nikakvih olakšavajućih okolnosti u svemu tome nema, ne može i ne smije biti. Kada  Palestinci uvijek nakon poduzimanja svojih terorističkih akcija redovito govore kako je to osveta za ono što Izraelci čine njima i to dugi niz desetljeća, kad bi redovito gubili članove svojih obitelji, cijele obitelji, svoje domove itd., te činjenice možemo i moramo razumjeti.

Međutim, to ne znači da smijemo opravdati terorizam kao metodu odgovora na nečije nasilje. Terorizam je jednostavno neprihvatljiv  bez obzira na uzroke koji ga pokreću, jer u njemu stradavaju nevini ljudi, i to vrijedi zauvijek, za svakoga i svagdje.

I drugo, ako pokrenuti  Hamasov rat ne promatramo isključivo u vremenskom kontekstu od 7. listopada kada je i počeo nego od samog početka  izraelsko-palestinskog sukoba  koji je počeo nakon uspostave Izraela 1948., dobivamo punu širu sliku problema. Tada shvaćamo da su Palestinci imali i imaju puno međunarodno pravo na svoju državu, uz onu izraelsku, a da im je to uskraćeno; da su Palestinci, poglavito oni u pojasu Gaze, bili nerijetko suočeni s represivnim, zašto ne reći – ponekad i klasičnim barbarskim metodama razračunavanja izraelske sile, koje se također protive svim normama međunarodnog humanitarnog  prava . Tijekom višedesetljetne povijesti njihovi sukobi s Izraelcima od uspostave Države Izrael, doživljavali su teror, preživljavali bolne rane, gubitke svojih najbližih, cijelih obitelji, domova itd. iu tome su, i ni u čemu drugom – korijeni i uzroci svih problema.

Nije tajna da su mnogi narodi, suočeni s okupacijom ili zbog svoje  težnje za neovisnošću i izlaskom iz sebe neprirodnih državnih zajednica s drugim narodima , imali paravojne organizacije koje su, redovito, za okupacijsku, ili dominantnu silu u zajedničkoj državi bile terorističke, a za njih oslobodilačke.

S vremenom bi, ako se sukob nije mogao razriješiti metodama prisile dominantne sile ni terorističkim akcijama oslobodilačkih organizacija, u potonjima redovito dolazilo do pojave tzv. političkog krila – uz ono vojno koje je nastavljalo dotadašnju borbu. Naravno da su oba ta krila uvijek međusobno usko povezana i koordinirana, ali načelo neprihvatljivosti pregovora s teroristima u simbiozi s nepostojanjem drugih rješenja iznjedrilo je upravo takve opcije kao izlazne iz nastalih pat-pozicija.

Jedna od najpoznatijih, koja je dovela i do konačnog uspjeha, tj. potpisivanja mirovnog sporazuma, svakako je  Irska Republikanska Armija – IRA . Za Britance teroristička organizacija koja se, desetljećima, klasičnim terorističkim metodama političkih ubojstava, podmetanja bombi, otmica itd. borila protiv britanskih vojnih i sigurnosnih snaga u Sjevernoj Irskoj, a za Irce oslobodilačku organizaciju, koja se hrabro bori za slobodu protiv neusporedivo jačeg neprijatelja. Sporazum s Londonom tada je potpisao političko krilo IRA-e Sinn Fein, čiji su vođe prije toga bili vojno krilo – dakle “teroristi”.

Karizmatični vođa

I Hamas, formiran 1987., ima svoje vojno i političko krilo, pri čemu je važno napomenuti kako su i jedna  Velika Britanija i Australija , barem dosad, teroristi smatrali samo njegovo vojno krilo, dok arapske zemlje i Norveška Hamas uopće ne smatraju terorističkom organizacijom.

Ovim potonjem, vojnim krilom – od 2002. zapovijeda  Mohammed Deif,  kojeg smatraju karizmatičnim zapovjednikom otkako je 2014. na njega izvršen atentat u kojem su živote izgubile njegova supruga i kći, dok su njemu naknadno amputirane obje noge i ruka, a izgubio je i jedno oko. Za Deifa pojedini arapski mediji pišu kako je u izraelskim bombardiranjima izgubio oca i brata. Njega Izrael smatra organizatorom najnovijeg napada na Izrael, 7. listopada.

S druge strane, političko krilo Hamasa predvodi 60-godišnjicu  Ismaila Haniyeha . On je u subotu navečer u govoru za lokalnu televiziju Al-Aqsa pod nadzorom Hamasa rekao: “Na putu smo velike pobjede.” Ali o ovom zadnjem nešto će se ipak pitati i Izrael, koji je u neočekivano dugim borbama, od gotovo tri dana, konačno uspio uništiti Hamasove borbe na izraelskom teritoriju i usredotočiti se na borbu prebaciti na teritorij Gaze. Zasad to čini isključivo snažnim zračnim i topničkim napadima, u kojima se ruše cijeli stambeni kvartovi, višekatnice se urušavaju poput kula od pijeska, a građene su, naravno, figurativno rečeno, i ne baš puno jačim građevinskim materijalima i svakako ne po suvremenim standardima gradnje, što sigurno povećava dojam samih razaranja. Zbog svega toga grad Gaza sve više počinje sličiti ruskom Staljingradu u vrijeme napada Hitlerova Wehrmachta.

Jasno je da će broj žrtava biti i kudikamo veći kada počne najavljena velika kopnena operacija u samoj Gazi, koja sa sobom nosi cijeli niz sigurnosnih i političkih rizika regionalnog i globalnog karaktera, jer moćni i bogati Arapi iz Zaljeva, a da i ne govorimo o Iranu, ali i šira međunarodna javnost, sve oštrije reagiraju.

Pitanje je tko stoji iza napada Hamasova, a postoji nekoliko ključnih hipoteza koje se dijelom oslanjaju na komentare svjetskih medija.

Prvo,  Iran , kojemu je cilj spriječiti međusobno priznanje  Izraela i Saudijske Arabije  nakon što je i sam ne tako davno, početkom ove godine, uz posredništvo  Pekinga  normalizirao odnose s Rijadom.

Nedugo nakon Hamasova stampeda na južni Izrael, autor američkog medija The Wall Street Journal objavio je kako je operaciju Hamasa, nazvanu  “Potop Al Aqsa”,  organizirao Iran, preciznije njegov  Korpus straže islamske revolucije , koji je od 2. kolovoza pripremao Hamasove borbe za ovo što je uslijedilo. Pritom se autor pozvao ni manje ni više nego na svoje izvore unutar Hamasa i, ni manje ni više, iz državnog vrha Irana. Upravo ovo zadnje izazvalo je brojne skepse u javnosti, da bi nedugo potom i samo uredništvo WSJ-a objavilo kako taj njihov autor otprije ima bogatu maštu.

Iran na udaru

Neovisno o tome, nekoliko dana poslije brojni američki mediji i gotovo svi republikanci uglas počeli su optuživati ​​Iran za organizaciju Hamasova napada, a mnogi zahtijevaju i njegovo kažnjavanje. S druge strane,  Bidenova administracija  se nije požurila s optužbama protiv Teherana tvrdeći kako još za to nema dokaza, ali da nastavlja na tome raditi.

Međutim, kako rastu republikanci,  Sjedinjene Države i Katar  u četvrtak su se dogovorili da će spriječiti preuzimanje nedavno zamrznutih iranskih financijskih sredstava u iznosu od 6 milijardi dolara zamrznutih u Južnoj Koreji, koji su Iranu trebali biti vraćeni preko katarske banke nakon što je Biden nedavno s Teheranom postigao sporazum o oslobađanju zatočenih američkih vojnika i povećanju proizvodnje iranske nafte na 2 milijuna barela dnevno – što je Bidenu u predizbornoj godini vrlo bitno u borbi protiv rasta cijena, tj. inflacije.

Drugo, Sjedinjene Države: Amerikanci su se već jednom, ne tako davno, dokazali u destabilizaciji Bliskog istoka pokretanjem  tzv. arapskog proljeća.  U njemu su uništene i do krajnosti destabilizirane cijele države –  Libija, Irak i Sirija , redom glavni i najopasniji izraelski neprijatelji – kao i  Jemen , za slamanje iranskog utjecaja i stvaranja tzv. šijitske duge, a salafitski terorizam sunitskog smjera islama razgranao se regijom i diljem svijeta kao nikada dotad. Čak je i formiran  “kalifat islamska država” , džihadistička tvorevina na razvalinama Iraka i Sirije, nastala bezbrojnim krvavim zločinima pred očima međunarodne zajednice koja nije činila ama baš ništa da se spriječi. Izrael je u svemu tom ludilu ostao posve neokrznut. Dakle, Amerikanci danas imaju dosta novih razloga za “arapsko proljeće” jer su  Kina i Rusija  sve snažnije prisutne u regiji, zbog čega u njoj slabi američki utjecaj, čak i unutar neupitnih partnera poput Saudijske Arabije, UAE-a, Egipta, a da i ne govorimo o Turskoj koju se svakako mora uzimati u obzir ne samo kada je riječ o Palestincima. Saudijska Arabija, UAE, Egipat i Iran od Nove godine 2024. postaju i formalni članovi skupine BRICS skupa s Kinom, Rusijom, Indijom, Brazilom i JAR-om, kao i Argentinom.

S druge strane, sam je Hamas obavještajno dostatno šupalj. U njemu svoju agenciju imaju i Izraelci i Amerikanci, vjerojatno i Britanci, Nijemci i Rusi. Zašto je onda zakazala sveprisutna i “svemoćna” CIA?

Mrski premijer

Treće, opet Sjedinjene Države, koje žele pasti izraelskog premijera  Benjamina Netanyahua , nesklonog Bidenu i demokratima, i  Trumpova  najvećeg partnera u vrijeme njegove vladavine. Netanyahu je protivnik ljevičarske rodne ideologije i sličnih stvari koje aktivno promiču Bidena i demokrate.

Netanyahu je i krajnje nepopularan u arapskom i muslimanskom svijetu uopće zbog svoje ratoborne i nacionalističke retorike, ne samo prema Palestincima, pa kao takva smeta i pomirbi Izraela i Saudijske Arabije na kojoj je Bideniova administracija nastavila aktivno raditi odmah nakon one Trumpove. Osim toga je sumnjičavo govorio o Bidenovim namjerama zbližavanja s Iranom dok ovaj aktivno radi na svom nuklearnom programu koji je Izraelu najveća prijetnja.

Sadašnji masovni Hamasov napad na Izrael i nespremnost potonjeg prije ili poslije tražit će političke krivce i odgovornost. Netanyahu se u tom smislu po sebi nameće kao žrtva – makar to bilo i samo zbog nedostatnog činjenja, a ne nužno i pogrešnih postupaka. Podsjećam kako je nakon spomenutog rata Sudnjeg dana, koji je Izrael na kraju ipak uspio preokrenuti u svoju korist, za smjenu tadašnje premijerke  Golde Meir  trebalo tri i pol godine. Teško da će za Netanyahuu trebati toliko.

Četvrtak,  Rusija , čiji je cilj prebacivanje fokusa svjetske političke, medijske i općenito široke javnosti  s ukrajinskog rata na bliskoistočnu regiju,  kako bi mogla “u tišini” nastaviti svoju specijalnu vojnu operaciju, ali i ponovno demonstrirati pokušaje američke politike prošlosti svoje izolacije u međunarodnoj zajednici s obzirom na to kako ona tradicionalno održava dobre veze s Izraelom i arapskim svijetom, pa tako i s Palestincima, kao što su dvama velikim regionalnim igračima – Iranom i Turskom.

Moskva već sada upozorava i na propast ukupne američke bliskoistočne politike i ukazuje na svu katastrofu američkog soliranja nakon što je Washington odustao od formata tzv. četvorke ( SAD, Rusija, EU, UN ) za rješavanje palestinskog pitanja. Ona se hvali i svojim dobrim vezama s objema zaraćenim stranama koje su itekako znale pomoći Amerikancima za smirivanje stanja kada bi ono postalo previše uzavrelo. Toga sada više nema jer su Amerikanci samostalno preuzeli kormilo i nameću svoja pravila – ruski je stav.

Ruski “mirotvorci”

On  Moskvu  i sada stavlja u poziciju mogućeg posrednika u dijalogu iako je to itekako “zablaćeno” ruskom invazijom na Ukrajinu, s obzirom na to da je udruženi Zapad pod palicom SAD-a odmah i zdušno stao na stranu Izraela. Iako su se i tu ubrzo pojavile “pukotine”, poglavito unutar  EU-a  koji nemušto i neuvjerljivo upozorava Izrael da se mora pridržavati međunarodnog i humanitarnog prava, vjerojatno zabrinut prelijevanjem sukoba i na svoje ulice zbog velikog broja već gotovo pa domicilne muslimanske zajednice, ali i one migrantske koja ne prestaje stizati.

O toj ruskoj poziciji svjedoči i činjenica da je glavni tajnik  Arapske lige  nedugo nakon Hamasova pokretanja rata najprije stigao upravo u Moskvu, a ne u Washington, London ili Peking. Također o tome svjedoče i telefonski kontakti Vladimira Putina s turskim i iranskim vođama, gdje im je otvoreno rekao kako se Rusija uvijek zauzimala za uspostavu neovisne palestinske države pokraj one izraelske, što je istom prigodom rekao i  Erdogan .

Općenito je u ruskom društvu, kako u političkom vrhu tako iu medijima, primjetan trend zahlađenja prema Izraelu i snažnog jačanja simpatija prema Palestincima. Očito je to nalog samog  Putina , kojemu je, nakon potpunog sloma rusko-zapadnih odnosa, cilj jačanje veza s muslimanskim zemljama, pa tako i arapskim.

Peto, moćni američki vojnoindustrijski kompleks, lobistički usko povezan s državnim vrhom u Washingtonu, koji u nezamislivim razmjerima profitira upravo u krizama ovakve vrste ili pak one u Ukrajini. I konačno, kao šesto, sami Palestinci, koji shvaćaju kako sve više gube svoje ključne arapske saveznike koji se okreću normalizaciji odnosa s Izraelom, zbog čega im se prijeti ili zaboravlja samo palestinsko pitanje ili njegovo rješavanje prema modelu koji utječe isključivo na izraelske nacionalne interese, a minorizira njihove.

Nešto slično je pokušao učiniti i Donald Trump tijekom svog mandata, kada je u sklopu svog Bliskoistočnog plana za Palestinu predvidio samo gubitak Istočnog Jeruzalema kao njihova glavnog grada nego i nastavak konfiskacije palestinske zemlje na Zapadnoj obali i širenje izraelskih  naselja . Palestincima je Trump, na radost Izraela, ponudio klasičnu zamku: mi ćemo vam omogućiti neviđeni gospodarski razvoj i procvat, a vi se morate odreći svojih nacionalnih težnji, odnosno svesti ih u okvirima koje odredimo kao jedino valjane.

Trumpov promašaj

Naravno da su Palestinci  Trumpov plan  odbacili pa se čitava stvar vratila na početak. Postoji i još jedna hipoteza oko toga tko stoji iza Hamasova napada, a za mnoge dolazi i iz sfere konspirologije.

Riječ je o tome da iza ovih napada stoji sam Izrael zbog svojih dugoročnih strateških interesa i za obračun sa svim neprijateljima, a što sada ima “moralno pravo”. Ta se teza u svom konspiratizmu podudara s onom da je Washington stajao iza  terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. , nakon čega je pokrenuo svoj globalni rat protiv terorizma i prekrio svijet po svojim interesima. Međutim, na kraju mu taj rat nije donio ništa dobro. Kao što vidimo, nakon početnih “taktičkih” ili “operativnih” globalnih geopolitičkih uspjeha, uslijedio je kraj onih strateških, gdje se Washington upravo sada svim silama bori za očuvanje svojih dominantnih pozicija u odnosu na glavne konkurente koji su u međuvremenu stali u neprijatelje, dobre dijelom zahvaljujući upravo američkim potezima koji nisu željeli uvažavati i tuđe interese ako nisu bili makar i samo malo u skladu s njihovima. Tada su pokretali revolucije, rušili vlade i uvodili sankcije, a rezultat je poražavajući: sadašnji sveopći kao što se kraju i pobjednika ne nazire.

Ako bismo se ovom hipotezom rukovodili, Izrael bi se, po logici stvari, nakon obračuna s Hamasom morao obračunati protiv svih onih koje Hamas pomaže. Najprije s proiranskim  Hezbolahom  u Libanonu – pa je Washington najavio slanje čak dvije skupine brodova na čelu s nosačima zrakoplova u Istočnom Sredozemlju, a onamo je već stigla na čelu s “USS Geraldom Fordom”, pri čemu je rekao kako oni neće sudjelovati u ratu protiv Hamasa – a potom i  Sirijom i Iranom .

S ovim posljednjim Izraelom definitivno bi bacio direktnu rukavicu izazova i samoj  Rusiji  koja bi teško mogla stajati po strani. Moskva je Siriji dosad izbjegavala slati sofisticirano oružje koje bi moglo ugroziti izraelsku sigurnost. Ondje gdje bi se još više moglo zaoštriti jest činjenica da Moskva i Teheran ubrzano jačaju vojnu suradnju i da Rusija uskoro Iranu treba isporučiti suvremene zrakoplove 4++ generacije F-35, što bi značajno promijenilo konfiguraciju odnosa u regiji s obzirom na to da je iransko zrakoplovstvo najslabija komponenta njegovih oružanih snaga.

Zlokobna proročanstva

Dvije su izjave vrlo zanimljive – jednog  američkog kongresnika , a drugog, sada već pokojnog ruskog političara.

Prvo,  Ron Paul , republikanac iz Teksasa, svojedobno je izjavio da su Hamas osnovali Izrael i SAD kako bi se suprotstavili  Yasseru Arafatu  – čelniku PLO-a. “Dakle, prvo smo pomogli uspostaviti Hamas. Onda imamo izbore. Tada Hamas postaje dominantan. Dakle, moramo ih ubiti.” Rekao je kako je “tijekom 80-ih CIA mislila kako je DOBRO ako radikaliziramo muslimanski svijet kako bismo se natjecali sa Sovjetima”.

I drugo, poznati, odnedavno pokojni ruski političar  Vladimir Žirinovski , koji je 2019. gotovo proročki rekao: “Vi uopće ne uzimate u obzir situaciju na Bliskom istoku. Ondje će se odvijati takvi događaji da će svi zaboraviti što je Ukrajina, i mogli bi potencijalno pokrenuti  Treći svjetski rat , pri čemu Iran igra važnu ulogu. Iran nije Vijetnam, Sjeverna Koreja ili Kosovo. Ondje će se dogoditi najstrašniji mogući događaji.”

Koja je, onda, od svih, gore navedenih hipoteza najbliža istini? Teško je reći, ali sam sklon mišljenju da u svakoj od njih ima nešto što može pridonijeti konačnom odgovoru. Jer ovo je najkompleksnija moguća kriza s isto tako kompleksno promiješanim interesima brojnih igrača, gdje se oni ponekad posve podudaraju, makar bila riječ ili međusobnim velikim suparnicima koji polaze od posve suprotnih početnih pozicija i krajnjih ciljeva.

Naravno, još je premalo informacija za ispravnu dubinsku analizu svega ovoga što se dogodilo. Ona neće biti moguća za nekoliko tjedana, nego u najmanju ruku za nekoliko mjeseci, kada vidimo u kojem će se smjeru stvari dalje odvijati.