Prosinac 1991. godine, Hrvatska je dočekala u teškim ratnim uvjetima. Trećina njezina kopnenog teritorija okupirana je. Razorena sela i gradovi, tisuće mrtvih i ranjenih civila i branitelja, stotine tisuća protjeranih s ognjišta, palež, pljačka, devastacija sakralnih zdanja i kulturno-povijesnih spomenika, tisuće deportiranih u logore agresora (na okupiranim hrvatskim područjima i u Srbiji), mučenja, sakaćenja i silovanja, posvemašnje uništenje i neviđena destrukcija onih koji nisu prezali ni od čega kako bi na hrvatskoj zemlji stvorili zločinačku paradržavnu tvorbu i uključili je u buduću "Veliku Srbiju" - bila je to surova stvarnost s kojom su se Hrvati i svi drugi koji su Lijepu našu prihvaćali kao svoju domovinu suočili na svome putu ka slobodi i državnoj samostalnosti.
Oni koji su bili zadojeni mržnjom prema svemu što je hrvatsko i vođeni idejom stvaranja velikosrpske tvorbe koja će u svoje granice okupiti "sve Srbe pod kapom nebeskom", naumili su etnički očistiti prostor do linije Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag (pri čemu bi sve istočno od toga ušlo u sastav te buduće "svesrpske" države), a postupali su prema planovima i nalozima arhitekata tog projekta koji su zauzimali čelne položaje u srbijanskoj državnoj vlasti, vojsci, policiji, tajnim službama, SANU (Srpskoj akademiji nauma i umetnosti), SPC (Srpskoj pravoslavnoj crkvi), UKS (Udruženju književnika Srbije) i "JNA". Nažalost, čak i još uvijek formalno "savezna", "narodna", "jugoslavenska" vojska, pa i ostaci saveznih tijela vlasti i institucija (pogotovu tajne službe i represivni aparat) bez ostatka su se stavili u službu ostvarivanja velikosrpskog nacionalnog programa i predstavljali udarnu snagu u agresiji. Što je još tragičnije i bez čega taj krvavi rat ne bi bio moguć, u to vrijeme (krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX. stoljeća), najveći dio srpskog naroda s područja cijele SFRJ i srpska dijaspora jednodušno i bez ostatka su podržavali taj rat, dok su stotine tisuća Srba i aktivno sudjelovale u njemu. "Velika Srbija" bila je tada u njihovim glavama izjednačena s vitalnim nacionalnim interesom, idealom za kojeg se moralo sve žrtvovati u ime kojeg se moglo činiti sve - pa i najgore masovne zločine i druga nedjela. "Srpstvo i pravoslavlje" bili su "ugroženi" od "neprijatelja sa zapada" (kako je to agresivna srpska propaganda prikazivala), što je poslužilo kao izlika za ovaj osvajački, zločinački pothvat koji je žrtvama agresije nanio nemjerljive patnje i stradanja. Pod krinkom "obrane Jugoslavije, srpstva i pravoslavlja", krenulo se u zatiranje svega što nije srpsko.
U takvim okolnostima, Hrvatska je nastojala svijetu dokazati što se na području SFRJ uistinu događa i pobiti laži velikosrpske propagande, ali za to je trebalo vremena. Ona je, nažalost, u najutjecajnijim međunarodnim krugovima još uvijek bila "neželjeno čedo" i predstojala je teška borba za obranu vlastitog teritorija i međunarodnu afirmaciju. Ne zaboravimo kako je uoči samoga rata, u vrijeme kad su Srbija, Crna Gora i "JNA" već imali pripremljene planove za agresiju na hrvatske i bosanskohercegovačke prostore, tadašnji državni tajnik SAD-a, James Baker III. dao osvajačima zeleno svjetlo i ostavio im rok od 3 mjeseca za dovršenje "posla", te da je pod izravnim američkim utjecajem Vijeće sigurnosti UN-a (25. rujna 1991.) donijelo i odluku o embargu na uvoz naoružanja za cijelu SFRJ, čime je žrtva prepuštena na milost i nemilost do zuba naoružanom agresoru i srpskoj petoj koloni u Hrvatskoj i BiH. Zadobiti povjerenje svijeta i postići međunarodno priznanje bilo je tada od iznimne, čak presudne važnosti za opstojnost hrvatskog naroda (kako u Hrvatskoj tako i susjednoj BiH).
Golemi napori prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i naše diplomacije (prije svega Ministarstva vanjskih poslova i čelnih ljudi ovog resora: dr. Frane Vinka Golema, dr. Davorina Rudolfa i dr. Zvonimira Šeparovića) u nešto više od godinu dana urodili su plodom i slika o Hrvatskoj na globalnom planu već se krajem 1991. počela polako ali nepovratno mijenjati. Svijet je konačno shvaćao tko je tko u nametnutom ratu na tlu raspadajuće SFRJ na razvalinama koje je agresor nastojao stvoriti "Veliku Srbiju".
No, pitanje je što bi bilo i kako bi sve završilo, da nam od početka nije bio izuzetno sklon poglavar Katoličke crkve i države Vatikan, Rimski biskup, Poljak, papa Ivan Pavao II. Njegova kršćanska i pastirska ljubav, osjećaj za pravdu i ljudsko dostojanstvo, nepogrešivo su ga vodili putem istine kojim je koračao kao autentični sljedbenik Svetoga Petra i sluga Božji. Imajući iza sebe bolno iskustvo vlastitog naroda koji je kao rijetko koji u Europi bio pritisnut okrutnom nacističkom ali i komunističkom diktaturom, Wojtyla je odlučno i svim srcem podržao tada vitalno ugroženi hrvatski narod u pravednoj borbi za slobodu i državnu samostalnost. Veliko je značenje u tomu imao posjet prvog hrvatskog predsjednika Svetom Ocu 1991. godine, uoči same agresije Srbije, Crne Gore i tzv. JNA i u vrijeme kad je već gotovo godinu na djelu bila teroristička srpska pobuna na dijelu hrvatskog teritorija.
U svojim političkim memoarima Rat koji nismo htjeli; Hrvatska 1991. (Globus – Zagreb, 1999.) , dr. Davorin Rudolf koji je u to vrijeme obnašao dužnost ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Hrvatske, ovako opisuje taj posjet:
U podne 25. svibnja 1991. posjetili smo Svetoga Oca Ivana Pavla Drugoga i njegova državnog tajnika kardinala Angela Sodana. Potom smo razgledali baziliku svetoga Petra. U Vatikanu, u velikoj skromno urešenoj dvorani u kojoj je na zidu bio postavljen jedino grb aktualnoga pape, došao nas je pozdraviti Sveti Otac. Predsjednik Tuđman uzvratio mu je probranim riječima i uručio dar, dio vrata hvarske katedrale u srebru, koja je izradio splitski kipar Kuzma Kovačić. Zatim je Predsjednik pozvao Svetoga Oca u Hrvatsku. Sada može doći, dočekat će ga slobodna Hrvatska. Papa je lijeno odgovorio da ga je pozvao i Gorbačov u Moskvu. I da sve ovisi o prilikama. Onda je rastegnuo: 'Nadamo se. Nadamo se...' Predsjednik Tuđman i Papa povukli su se u posebnu prostoriju i razgovarali oko 35 minuta. Optimizam je grunuo na rastanku. Sveti Otac nas je ispratio riječima: 'Neka dobri Bog blagoslovi Hrvatsku i neka je zaštiti!'
(Vidi)
Sveti Otac i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u Zagrebu 1994. godine
Sveta Stolica ostala je dosljedna u svojoj potpori Hrvatskoj i prva najavila kako radi na njezinu priznanju (već 3. listopada 1991.), što je bio jedinstven slučaj u povijesti vatikanske diplomacije. Naime, vatikanska diplomacija, Sveta Stolica i Sveti Otac bili su vrlo oprezni i vodili računa da ni jednim svojim postupkom dodatno ne pogoršaju položaj ljudi na ratnom području, pa i katolika koji su trpjeli najveću ugrozu. Zato se i ovom procesu moralo pristupiti oprezno i u sinergiji s drugim zemljama slobodnog svijeta.
U razdoblju od 26. lipnja do 14. prosinca 1991. godine Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu najprije su priznale zemlje koje same do tada nisu bile međunarodno priznate: Ukrajina, Latvija, Slovenija i Litva.
Republiku Hrvatsku je 19. prosinca 1991. godine priznao Island kao prva zemlja s međunarodnim legitimitetom (punopravna članica UN-a) - istoga dana priznanje je objavila i Njemačka (s tim što je trebalo stupiti na snagu 15. siječnja 1992.), a najavile su ga i Italija i Švedska. No, Njemačka i Vatikan imali su u svemu vodeću ulogu i njihov utjecaj bio je od presudnog značaja. Vatikan je Hrvatsku formalno (službeno) priznao 13. siječnja 1992., San Marino sutradan (14.), 15. siječnja stupilo je na snagu priznanje Njemačke; istoga dana našu je zemlju priznalo svih 12 članica buduće EZ (Europske zajednice - preteče Europske unije), te Austrija, Kanada, Bugarska, Malta, Švicarska, Poljska, Mađarska i Norveška.
Predsjednik dr. Franjo Tuđman, u televizijskom obraćanju naciji, te večeri, 15. siječnja 1992. godine, među ostalim je rekao:
Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti
Do kraja siječnja 1992., Hrvatsku su priznale 44 države i taj je proces bio nezaustavljiv. U Hrvatskoj se 15. siječnja obilježava kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Kruna međunarodne afirmacije Lijepe naše bio je primitak u punopravno članstvo UN-a, 22. svibnja 1992. godine. Istoga dana u ovu su organizaciju primljene i susjedne zemlje: Slovenija i Bosna i Hercegovina.
Ivan Pavao II., Hrvatsku je posjetio tri puta; najprije u vrijeme rata (dok smo još uvijek trpjeli okupaciju), potom 1998. godine (kad je 3. listopada u Mariji Bistrici proglasio našeg blaženika kardinala Alojzija Stepinca) i 2003. godine. Njegove riječi ohrabrenja i molitve pred stotinama tisuća vjernika koji su ga dočekivali i pratili kao hodočasnici diljem Hrvatske, svjedoče o dubokoj privrženosti i vjernosti puka Svetoj Stolici, ali i ljubavi pape Wojtyle prema hrvatskom i katoličkom puku.
"… Posebna hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski koji si me dočekivao raširenih ruku i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije i Kvarnera. Sjećam se vaših patnji uzrokovanih ratom što su još uvijek vidljive na tvojemu licu i što se odrazuju na tvojemu životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice toga rata" - riječi su što ih je među ostalim izgovorio prigodom svoga trećeg posjeta Lijepoj našoj u Zadru 9. lipnja 2003. godine, zahvaljujući na toplom dočeku i one svjedoče o iskrenoj, dubokoj, bratskoj i kršćanskoj ljubavi što ju je naš veliki prijatelj i zagovornik osjećao prema hrvatskom narodu i njegovoj zemlji. Uz burni pljesak više od 120 tisuća hodočasnika, prolomili su se tada spontani usklici "Ivana Pavle!" čime je okupljeni puk uzvratio zahvalu i ljubav Svetom Ocu.
(Video): Papa Ivan Pavao II. u Zadru, 9. lipnja 2003. godine;
Nakon što je napustio ovozemaljski život (2. travnja 2005. godine) i preselio u vječnost, tisuće vjernika okupljenih na Trgu sv. Petra u Vatikanu uzvikivalo je: "Santo subito!" ("Svetac odmah!"). Blaženikom je proglašen od pape Benedikta XVI. dana 1. svibnja 2011. godine, a potom je uslijedilo i proglašenje svetim na Nedjelju Božjeg milosrđa 24. travnja 2014. godine - kad je uz papu Ivana Pavla II. na čast sveca Katoličke crkve uzdignut i papa Ivan XXIII. Ovaj datum nije izabran slučajno - jer upravo je papa Ivan Pavao II. u vrijeme svoga pontifikata odredio da se Nedjelja Božjeg milosrđa slavi prve nedjelje poslije Uskrsa.
Trenuci su to kojih se rado sjećamo i vraćamo im se uvijek iznova kao izvoru nadahnuća, jer mi Hrvati u srcu Ivana Pavla II., pape putnika, pape Poljaka, pape čovjeka, sveca i vjernog sljedbenika Isusa Krista, uvijek smo imali posebno mjesto.
Prvi dolazak Svetog Oca u Hrvatsku u vrijeme rata 1994. godine
- trenutak kad nakon stupanja na hrvatsko tlo ljubi zemlju
Na kraju, prisjetimo se i sadržaja nekih od najvažnijih dokumenata vezano za povijesni dan međunarodnog priznanja naše suverenosti i državne samostalnosti koje nam je tog siječnja prije 33 godine s ljubavlju našeg Pastira Ivana Pavla II. i Božjom providnošću stiglo iz sjedišta Katoličke crkve kao nada, ohrabrenje i toliko potreban oslonac.
Službeno priopćenje Svete Stolice kojim priznaje suverenost i neovisnost Republike Hrvatske
(13. siječnja 1992.)
Državno tajništvo Svete Stolice – Odjel za odnose s državama – izražava svoje poštovanje Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske i slijedom priopćenja danog u Noti br. 9270 / 91. / RS od 20. prosinca 1991., a uzimajući na znanje odgovor što ga je istoga dana Njegova Ekscelencija gospodin Zvonimir Šeparović, ministar inozemnih poslova, pismeno uputio Njegovoj Ekscelenciji monsinjoru Jean-Louisu Tauranu, tajniku za odnose Svete Stolice s državama, u kojemu jamči da Hrvatska već ispunja sve uvjete iznesene u spomenutoj Noti i obvezuje se da će ih poštivati u budućnosti.
U uvjerenju da će se gore navedena obveza, utemeljena na hrvatskom Ustavu i na različitim izjavama Vlade vjerno poštivati, Državno tajništvo ima čast priopćiti da Sveta Stolica priznaje suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske.
Sveta se Stolica, osim toga, nada da će moći što prije uspostaviti diplomatske odnose s Republikom Hrvatskom na razini Apostolske nuncijature od strane Svete Stolice i Veleposlanstva od strane Republike Hrvatske, i u svezi s time očekuje službeni odgovor.
Državno tajništvo – Odjel za odnose s državama – izražava najbolje želje za tu novu etapu u povijesti Hrvatske, koju rat stavlja na tešku kušnju. Ono želi da njezina nezavisnost pomogne duhovnom i tvarnom napretku svega pučanstva, pridonese uspostavi mira u zemlji i omogući joj da zauzme svoje mjesto u skladu država, u cilju pravednijeg i solidarnijega svijeta.
Državno tajništvo – Odjel za odnose s državama – rado koristi ovu prvu priliku da Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske ponovi izraze svoga dubokoga poštovanja.
(Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 102.)
Pismo zahvalnosti predsjednika dr. Franje Tuđmana Svetomu Ocu Ivanu Pavlu II. u povodu odluke Svete Stolice o priznanju Republike Hrvatske (13. siječnja 1992.)
Čast mi je izraziti Vam najdublju zahvalnost na odluci Svete Stolice da i formalno prizna suverenitet i samostalnost Republike Hrvatske. Tim se činom otvara novo razdoblje u hrvatskoj povijesti i u bilateralnim odnosima Svete Stolice i Republike Hrvatske.
Posebno nas raduje što je Sveta Stolica kao najveća moralna snaga svijeta među prvima priznala nezavisnost Republike Hrvatske. To nas još više obvezuje da se dosljedno zauzmemo za mir, suživot i blagostanje svih građana Republike Hrvatske, u duhu ekumenizma i mirotvorstva, koje vi Sveti Oče neumorno promičete. Čvrsto vjerujemo da će diplomatsko priznanje Republike Hrvatske poslužiti zaustavljanju okrutnog, agresivnog rata protiv Hrvatske, a time i stabilnosti i suradnji u ovom dijelu Europe. Koristim prigodu da obnovim poziv Vašoj Svetosti da posjetite Hrvatsku. Vaš posjet Hrvatskoj, za koji sada više ne postoje ni formalne zapreke, uvelike bi pripomogao ostvarenju tih plemenitih ciljeva.
(Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 105.)
Zahvala zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića Svetomu Ocu u povodu odluke Svete Stolice o priznanju Republike Hrvatske (13. siječnja 1992.)
Sveti Oče!
Neizmjerno smo obradovani odlukom Svete Stolice da je priznata slobodna i demokratska država Hrvatska. Izražavam u ime Crkve u Hrvata duboku zahvalnost Vašoj Svetosti jer svojim visokim moralnim ugledom dosljedno branite univerzalna načela ljudskih prava, nacionalnih prava slobode i mira među narodima. Priznanje Svete Stolice u službi je mira i pomirenja da ljudi i narodi dobre volje budu slobodni i u prijateljskim odnosima.
Ostajemo uvijek zahvalni za veliko dobročinstvo i molimo po zagovoru Kraljice Mira da se u našim prostorima ostvari što prije siguran i trajan mir.
Uvijek vjerna Hrvatska ponizno moli apostolski blagoslov Vaše Svetosti.
S izrazima duboke odanosti, zahvalnosti i ljubavi.
(Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 108.)
(Izvor)
Povijesni dan za Crkvu u Hrvata i hrvatski narod
U sjećanju i kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda, svih katolika i ljudi dobre volje koji Lijepu našu smatraju svojom domovinom, posebno mjesto zauzima 3. listopad 1998. godine, kad je papa Ivan Pavao II., danas svetac naše Crkve, u Nacionalnom svetištu Mariji Bistrici, na čast oltara uzdigao kardinala Alojzija Stepinca koji se od tada naziva blaženim. Ostat će trajno zabilježena i njegova počast blaženom Stepincu, kad je kleknuo i pomolio se pred njegovim grobom u zagrebačkoj katedrali.
Svetac koji nas je volio, čovjek u bijelom, Papa - putnik, Papa mira i dijaloga, Apostol naših dana Ivan Pavao II. rođen kao Karol Wojtyla, poznavao je našu povijest i jako dobro znao kolike smo žrtve kroz burna stoljeća podnosili kako bi ostali vjerni Crkvi i Bogu; stao je uz nas i kao Pastir kao i državnik kad nam je bilo najteže i zato Njemu i Svetoj Stolici dugujemo vječnu zahvalnost.
(Video): Govor dr. Franje Tuđmana u povodu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske;
Autor: Zlatko Pinter/PDN
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.