U zaraćenoj Hrvatskoj koja je tijekom travnja 1992. godine imala otvorene fronte na sve strane, točno na današnji dan stigla je vijest da u spaljeni u sravnjeni Vukovar iz kojeg se praktički još dimilo – dolaze razgledati turisti iz Srbije.
Ova je informacija odjeknula snažno poput granata koje su taj grad dovele do neprepoznatljivosti. Protjerani i raseljeni Vukovarci koji su se u to doba pokušavali pribrati od proživljenih užasa, teško su mogli vjerovati da neki ljudi iz Srbije sada sa sendvičima u rukama hodaju po temeljima njihovih kuća i slušaju od ustaškim zlodjelima.
Poznato je da su vukovarski Srbi tijekom šest godina okupacije i izoliranosti živjeli ispod svakog dostojanstva, pa je tako ratni turizam bio jedan od načina zarade putem koje bi se poboljšali životni uvjeti. No, kako je točno izgledao njihov život bez osnovne infrastrukture, proizvodnje, pa i dotoka informacija, do danas je ostalo obavijeno velom tajne.
Grcali u hiperinflaciji
Teško mu je procijeniti koliko je ljudi tada živjelo u gradu jer je zbog rata pridošlica bilo sa svih strana. Osim Srba koji su u Vukovar pristiglo iz zapadne Slavonije i Dalmacije, veliki broj ih je nakon VRO Oluja stigao iz Banovine. Poznato je da su grcali u hiperinflaciji, i da su prosvjetari radili za 10 maraka, a neki i za manje. Grad je mjesecima organiziranim radnim akcijama svakodnevno čišćen, a ljudi koji su micali ruševine sa ulica, nagrađivani su ručkom. Privatni vrtovi u dvorištima kuća bili su iskorišteni za sadnju voća i povrća, što je u to doba bio jedan od načina zarade, pa je tako gradska tržnica bila jedino mjesto na kojem je bilo “života.”
Nakon što se osposobila osnovna infrastruktura, struja i voda, a objekti od vitalnog značaja uređeni i privedeni funkciji, proradili su sud, bolnica i dom zdravlja. Nakon nekog vremena, otvorila su se radna mjesta Borovu, Vuteksu, Drvoprometu, no inflacija je bila neumoljiva, baš kao atmosfera rata, tragedije i smrti koji je i godinama nakon okupacije dominirao gradom.
Ruševine su bile jezovite
Prvi hrvatski povratnici u Vukovar posvjedočili su da je stanje koje su 1997. godine zatekli u tom gradu bilo stravično:
“‘Stanovao sam u samačkom hotelu koji je bio obnovljen za ljude koji su preuzimali različite službe u gradu, kao i za nas svećenike. U njemu je bilo struje, ali je uokolo bio potpuni mrak. Nigdje nije bilo svjetla. Nije bilo javne rasvjete, a u kućama je rijetko tko stanovao od ljudi koje smo zatekli. Vode je bilo tamo gdje je bilo policije. Sve je bilo srušeno’, rekao je tportalu prvi vukovarski povratnik pater Ante Perković.
“Bilo je čudno živjeti u tom mraku. Ulice su, istina, bile počišćene, ali ruševine su bile jezovite. Iz njih više nije raslo grmlje, nego je posvuda to već bilo drveće. Bilo je tako po cijelom Borovu Naselju i Vukovaru.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.