"Ne damo Kosovo!", "Vojvodina je Srbija!" - čujemo kako posljednjih tjedana ponovno i sve učestalije odjekuje diljem Srbije. Putem medija, ali i na javnim skupovima, nastoji se proširiti fama o tomu kako netko Srbima "otima" ono što je "oduvek" njihovo, što je kampanja koja poprima već tragikomične dimenzije. Život u sferi mitova i legendi, u svijetu mašte, uz negiranje i potiskivanje realnosti i činjenica nije ništa novo kad su u pitanju naši (spomenuti) istočni susjedi. Trendovi su to koje možemo pratiti posljednjih 150 godina - barem mi koji sve promatramo sa strane, ali čega nisu svjesni jedino oni kojih se to najviše tiče; jer da jesu, barem bi nekad netko od onih koji kreću u rušenje Vučića i njegove klike, spomenuo potrebu odmaka Srbije od te mentalne (velikosrpske, mitomanske i megalomanske) matrice koja im priječi normalne donose sa susjedima, ali i unutarnji razvoj, mir i društvenu stabilnost. 

 Posesivnu težnju velikog dijela Srba da se ono što nikad u povijesti nije pripadalo Srbiji konačno prisvoji i potvrdi kao "oduvek srpsko", Vučićev režim, njegovi mediji i pristaše pretvaraju u parole i tako nastoje potaknuti "obrambeni mehanizam" u svome "nebeskom narodu" koji je (po tko zna koji put u povijesti) "vitalno ugrožen od svih". "Ugroženost" Srbije od Zapada pa i susjeda Hrvata (koji na ljestvici omraženih "srpskih neprijatelja" zauzimaju jedno od prvih mjesta) ključna je točka u procesu homogenizacije nacije - jer ako se većinu Srba uvjeri u istinitost ovih tvrdnji, onda do aktiviranja mehanizma kojim "izabrani, nebeski narod" brani svoj opstanak i pravoslavnu vjeru svim sredstvima i po svaku cijenu ostaje samo korak. Ne bi bilo prvi put u povijesti da se takvo što dogodi - mada se po svemu čini da u današnjoj Srbiji ipak nema onog toliko potrebnog naboja niti stupnja nacionalne homogenizacije koji bi doveli do toga.

 Naime, javno mnijenje u Srbiji podijeljeno je između Vučića i njegova režima na jednoj i nositelja javnih prosvjeda na drugoj strani i jedino ta nepomirljiva polarizacija jamči (barem za sada) mir u odnosu na njezino okruženje, mada nikad ne treba gubiti iz vida i pozornosti prevladavajuću rusofilsku, velikosrpsku (četničko-monarhističku) struju koja upire oči u Moskvu i od Putina očekuje mig za nastavak borbe s ciljem ostvarenja "srpskog sveta" ili "Velike Srbije". Jer, koliko god se međusobno gložili i sukobljavali, Srbi su u konačnici na istoj liniji kad su u pitanju "srpski svet" i "srpske zemlje", Kosovo, odnos prema Zapadu, "Republika Srpska" i "srpski neprijatelji" - a i potpora Putinu i njegovim osvajačkim ambicijama.

 Kad je posrijedi "Vojvodina"(regija koja obuhvaća dijelove Bačke, Banata i Srijema a u današnjem obliku skrojena je 1945. godine voljom komunista kako bi se ovo ozemlje pripojilo Srbiji), Srbi (barem oni pismeniji) zacijelo su svjesni toga kako im ova područja NIKAD u povijesti nije pripadala i da su na te prostore nekadašnje južne Ugarske doseljenici iz novijeg razdoblja. Svojom agresivnošću iz uz pomoć velikih sila i Titove KPJ, uspjeli su, međutim, dočepati se tih krajeva i učiniti ih (barem za sada) dijelom Srbije.

 Kratak pregled srpskih posezanja za onim što se u zadnjih 80 godina naziva "AP Vojvodinom" datira iz 1848. godine, kad su Srbi (kao izrazita manjina!) dobili od Austrije stanovite koncesije koje su kasnije uz pomoć velikih sila (ponajprije Francuske i Rusije) počeli pretvarati u trajne teritorijalne dobitke.

 Povlastice što su ih pravoslavni doseljenici (dakle, ne samo Srbi, nego svi pravoslavci - pa i Cincari, Vlasi, Makedonci, Bugari, pravoslavni Albanci i drugi) dobili po dolasku na prostore južne Ugarske na koje su stizali bježeći od Osmanlija, svodile su se najprije na prosvjetnu i crkvenu samoupravu i oslobađanje od dijela feudalnih obveza i nisu bile vezane s bilo kakvom političkom ili teritorijalnom autonomijom. No, već početkom XVIII. stoljeća, u krugovima utjecajnijih srpskih prvaka javljaju se ideje koje idu u smjeru težnji za posebnom teritorijalnom jedinicom u okviru Monarhije, pri čemu su veleposjednici i bogati trgovci (Srbi) imali na umu prije svega svoje interese.

 Uvjeti za konkretne korake u smjeru pokušaja ostvarivanja srpske teritorijalne autonomije stekli su se u vrijeme kad je Ugarska nezadovoljna svojim statusom i položajem u Monarhiji pokrenula revoluciju pod vodstvom Lajosa Kossutha. Nemiri su započeli u ožujku 1848. godine, a Srbi već 1. svibnja iste godine održavaju svoju nelegalnu "Majsku skupštinu" u Srijemskim Karlovcima i jednostrano proglašavaju "Srpsku Vojvodinu", utvrđujući u isto vrijeme i politički savez s Hrvatskom. Ovaj proces bio je motiviran i (dijelom) opravdanim nezadovoljstvom koje su slavenski narodi osjećali zbog svoga položaja u Kraljevini Ugarskoj (izloženi mađarizaciji i negiranju vlastitih nacionalnih identiteta), što je okolnost koju su srpski intelektualci i svećenstvo vješto iskoristili za ostvarenje vlastitih težnji. U ratnom sukobu (iz 1848. godine) Hrvati i Srbi stavili su se na stranu Austrije i ratovali protiv Ugarske, da bi poslije slamanja "velikomađarske revolucije" mađarsku hegemoniju zamijenila austrijska.

"Vojvodu" te samoproglašene "Srpske Vojvodine" na ovu je dužnost imenovao Hrvatski sabor, a poznato je također, da je hrvatskoga bana Josipa Jelačića svečano ustoličio u Hrvatskom saboru srpski patrijarh Josif Rajačić, što govori o čvrstim vezama između Hrvata i "prečanskih" Srba u tom razdoblju. Isto tako, važno je napomenuti, da "vojvoda" Stevan Šupljikac (koji je izabran na "Majskoj skupštini"), nikad nije priznat od strane Monarhije.

 Upravo je mađarska revolucija uzrokovala to da je Austrija poticala i stimulirala stvaranje posebne, privremene administrativno-teritorijalne jedinice na tlu južne Ugarske čime je nastojala pridobiti manjine koje su živjeli na tom području i tako oslabiti mađarski nacionalni pokret.

(Adresa slike: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/archive/f/fb/20140607211205%21Vojvodina-1848-2A.png)

Privremena administrativna tvorba (postojala je samo 11 godina) Woiwodschaft Serbien und Temescher Banat bila je austrijska Krunovina formirana u političkom savezu s Hrvatskom, a nikako "srpska država"

 "Srpsko vojvodstvo i Tamiški Banat" (pod službenim nazivom "Woiwodschaft Serbien und Temescher Banat" – jer, njemački je bio službeni jezik), počinje egzistirati 1849. godine kao austrijska Krunovina i predstavlja privremenu administrativnu tvorbu s tri naroda (Nijemci, Rumunji i Srbi), te obuhvaća tadašnje ugarske županije Bač – Bodrog, Torontal, Temos, Krasso, Krasso – Szoreny i dijelove hrvatske – Srijemske, županije (kotare Ilok i Rumu). Postojala je samo 11 godina (do 1860.), a ukinuta je onako kako je i stvorena – carskim dekretom, odnosno voljom austrijskog dvora.

 Činjenica da su Srbi – uz pomoć svojih sunarodnjaka, "dobrovoljaca" iz Srbije – ratovali na strani Austrije (iako su prije toga bili u savezu s Mađarima s kojima su skladno živjeli) gušeći mađarsku revoluciju i tako stvarajući pretpostavke za uspostavu vlastite teritorijalne autonomije na tlu Ugarske, imat će kasnije važnog utjecaja na daljnje odnose između srpskog i mađarskog naroda, pa u tomu najvećim dijelom treba tražiti i korijene vrlo ozbiljnih nesporazuma i sukoba koji su bili naročito izraženi u vrijeme Drugog svjetskog rata.

 Evo što o nastanku tzv. Srpske Vojvodine kaže jedan relevantan izvor:

 "(…) Iako se jasnije i otvorenije izražavala u pogledu svojatanja područja pod turskom vlašću, gdje se moglo otvorenije govoriti o 'povijesnim' pravima zbog (dijelom) etničkih prilika, Srbija je s velikim zanimanjem pratila razvitak srpske narodnosne skupine sjeverno od Save i Dunava, dakle, na područjima pod vlašću austrijskog carstva. Zato se veliko značenje pridavalo odluci austrijskog cara o izdvajanju Vojvodine iz sastava Ugarske, cilj koje je bio, u prvome redu, oslabiti Ugarsku glede revolucionarnih zbivanja 1848. godine. Područje Vojvodine, kako je tada bilo razgraničeno, bilo je višenacionalno i Srbi su tu bili manjinski narod. U srpskoj povijesti 'važna' je odluka od 1. svibnja 1848. godine, o proglašenju Srpske Vojvodine (Banat uključivši Veliki Bečkerek, Pančevo i Kikinda na sjeveru do rijeke Moriš; Bačka uključivši Suboticu na sjeveru do Baje, i veći dio Srijema, uključivši Vukovar) – vidi: 'Povijesni atlas', izd. TLOS, Zagreb, 1982, str. 58. –, te izbor Stevana Šupljikca za vojvodu, mada ta odluka nije priznata. U austrijski je ustav, donesen 4. ožujka 1849, unesena posebna teritorijalna jedinica pod nazivom Srpsko Vojvodstvo i Tamiški Banat s formalnom autonomijom, a pod stvarnom upravom austrijskoga guvernera sa sjedištem u Temišvaru (službeni jezik bio je njemački) – o tome: D. Petrović (Konstituisanje federalne Srbije, Beograd, 1988, str. 16.) korektno piše: 'Novembra 1849, patentom se obrazuje Srpska Vojvodina i Tamiški Banat' i dalje: 'Ona je … zahvatala četiri ugarske županije kao i deo sremske, sa sedištem u Temišvaru i nemačkim zvaničnim jezikom'. Dalje se kaže da su tu živela '…tri glavna naroda. Najbrojniji su bili Rumuni, pa Nemci, tek potom Srbi. Tim carskim aktom samo jedan okrug nazvan je Srpskom Vojvodinom, koju čine manji deo Srema, Bačke i Banata…' Na spomenutoj skupštini 1848. godine, Josif Rajačić (dotad karlovački mitropolit) izabran je za srpskog patrijarha. Kad joj to više nije bilo potrebno, Austrija je Vojvodinu 1860. godine vratila u sastav Ugarske. (O tome: 'Almanah Kraljevine Jugoslavije', IV jubilarni svezak 1929. – 1931, ured. V. Manakin, 2, 1932, str. 21. i 23.). Srpske težnje za prisvajanjem područja ugarske Vojvodine (dijelovi Bačke i Banata 1919. godine priključeni Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca) bile su trajne, a kad je bilo moguće i politički naglašavane, iako je na tom području, prema popisu stanovništva 1910. godine, živjelo samo 382.000 Srba, ili svega 28,9 posto ukupnog tamošnjeg stanovništva. Srbi su zato svoja narodna prava temeljili i na zastupljenosti Hrvata (uključivši Bunjevce) koje su srpski statističari uvrstili naprosto u 'katoličke Srbe'. I tako povećana 'srpska skupina', međutim, obuhvaćala je samo 34,2 posto ukupnog stanovništva 'spornog' područja. Valja, naime, reći kako su srpski teritorijalni zahtjevi bili znatno veći, a na širem prostoru imali još manje opravdanja u etničkom sastavu stanovništva."

(Vidi: Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, AGM, Zagreb, 1997, str. 46 – 47.; kao izvor autor navodi: 'Yugoslavia, Vol. I Physical Geography', izd. Naval Intelligence Division, Geographical Handbook Series, London; 1944, str. 76.)

 Budući da se u srpskoj historiografiji najčešće jednostrano i sasvim neutemeljeno ova administrativna jedinica prikazuje kao začetak "srpske države" na tlu Ugarske – iz čega se potom izvlači "pravo" na ova područja, nije suvišno ponoviti:

 "Srpsko Vojvodstvo i Tamiški Banat" bila je privremena administrativna tvorba koju je iz političkih razloga stvorila Austrija (kako bi oslabila mađarsku revoluciju) i u njoj su Nijemci, Rumunji i Srbi imali podjednaka prava. Službeni jezik bio je njemački, a imala je vrlo ograničenu autonomiju pod vlašću austrijskog Cara u ime kojeg je njome upravljao gubernator. Nema govora ni o kakvoj posebnoj – pogotovu ne državnoj – jedinici, nego je riječ o prostoru koji je i de iure i de facto dijelom ustavno-pravnog poretka Monarhije. U ovoj austrijskoj Krunovini i privremenoj administrativnoj tvorbi, Srbi su po brojnosti bili tek treći narod (s 28,9 % udjela u ukupnom stanovništvu) i stoga ona nikako nije niti je mogla biti "srpska".

 Sve to treba imati u vidu kad se govori o tobožnjoj "Srpskoj Vojvodini". Prema zamislima i težnjama srpskih nacionalista "srpsko vojvodstvo" trebalo je zahvaćati mnogo širi prostor (nego je to bio slučaj u okviru spomenutog "Srpskog vojvodstva i Tamiškog Banata"), ali je posve jasno da takvi zahtjevi nisu imali nikakvog realnog uporišta ni opravdanja, kako u povijesnim, tako i u etničkim, ili bilo kojim drugim razlozima, nego je bila posrijedi isključivo velikosrpska ekspanzionistička politika koja se provodila pod krinkom "borbe za prava Južnih Slovena".

 Ukidanjem ove tvorbe poslije samo 11 godina (1860. godine) nisu prestale ambicije koje su u krugovima srpskih nacionalista već imale tradiciju dulju od stotinu godina, a ogledale su se u težnjama Srba da po svaku cijenu prošire postojeću crkvenu i kulturno-prosvjetnu u smjeru teritorijalne i političke autonomije u krajevima na koje su polagali pravo, tumačeći na svoj način povlastice cara Leopolda I. čime su svoje zahtjeve nastojali prikazati legitimnim.

 Povlačeći se s juga svoje države koja je bila opustošena turskim osvajanjima, oni su smjer svoje teritorijalne ekspanzije upravili prema sjeveru i zapadu Balkanskog poluotoka i to je vremenom postalo strateškom sastavnicom novog "srpskog nacionalnog cilja".

 U kojoj je mjeri kod Srba želja za prisvajanjem prekosavskih i prekodunavskih prostora bila izražena, govori i činjenica da njihova historiografija kao relevantnu povijesnu ličnost, prihvaća čak i izvjesnog Jovana Nenada, tzv. Crnog Jovana, ili samozvanog "Cara Jovana Nenada". Ta za povijest potpuno irelevantna, beznačajna osoba – čije je porijeklo nepoznato i o kojoj ni srpski izvori nemaju jedinstveni stav – u srpskoj nacionalnoj mitologiji zauzima značajno mjesto kao "začetnik Srpske Vojvodine", čime se ovaj projekt nastoji pomaknuti dalje u prošlost (u ovom slučaju u prvu polovicu XVI. stoljeća). Koliko je iz zapisa i raspoloživih izvora poznato, radilo se o srpskom plaćeniku koji je sa svojom skupinom iskoristio poraz kršćanskih snaga u bitci protiv Turaka na Mohačkom polju (kolovoza 1526. godine) i nastalu pomutnju, te proglasio fiktivnu srpsku "državicu" na dijelu današnje pokrajine Vojvodine za čije je sjedište odredio Suboticu. Da bi sve skupa dobilo na značaju, Jovan je sam sebi dodijelio titulu "cara" Ova "država" trajala je nekih 8 – 9 mjeseci (od rujna/listopada 1526. do srpnja 1527. godine), ali je stoljećima poslije taj događaj u glavama srpskih nacionalista uzdignut na razinu mita i služi kao jedan od krunskih "dokaza" kako srpski narod ima "stoletnu tradiciju državnosti u Vojvodini".

 Tako su srpski historiografi koji ovu nevažnu epizodu (i pored svih kontroverzi) smatraju relevantnom, došli u koliziju s vlastitim tvrdnjama po kojima se "Majska skupština" iz 1848. godine uzima kao polazište za ostvarivanje srpskih teritorijalnih težnji na ovom području.

 I ovdje se (što je čest slučaj kad je srpska historiografija u pitanju), umjesto činjenica prednost daje mitovima i legendama, što (uz uvjerenje o vlastitoj "posebnosti" ili "izabranosti" koje je sastavnicom takvog diskursa) samo dalje pothranjuje ionako u priličnoj mjeri kod Srba izraženu megalomaniju i mitomaniju.

 U prošlosti je bilo i pokušaja otpora srpskom hegemonizmu i to od strane Srba-starosjedilaca (ili "Lala" - kako ih se ponekad zove), o čemu svjedoči i ovaj primjer.

Odmah poslije formalno proglašenog "ujedinjenja" (1. prosinca 1918. godine) u Kraljevinu SHS pristupa se radikalnoj i temeljitoj "prilagodbi" svih segmenata društva u novopripojenim područjima srpskim interesima i taj proces nezaustavljivo teče uz surove metode terora, zastrašivanja i prisile. Posebice je to izraženo u Vojvodini, gdje je zbog nacionalne heterogenosti i izostanka otpora takve mjere bilo najlakše provesti.

 Počevši od najviših pozicija vlasti do lokalnih razina u selima i gradovima sve položaje (od kotarskih i općinskih načelnika, do šumara i notara) zaposjedaju Srbijanci ili njima odani domaći Srbi radikalskog i monarhističkog opredjeljenja. Mjesta za "nepodobne" bilo je samo tamo gdje se nisu mogli pronaći odgovarajući kadrovi s obzirom na potrebnu pismenost i stručnost. U Srbiji je, naime, početkom XX. stoljeća gotovo 80% stanovništva (starijeg od 6 godina) bilo potpuno nepismeno i to se nije moglo lako prevladati, pa su na mnoga odgovorna mjesta dolazili nepismeni ili polupismeni Srbijanci za koje su poslove odrađivali "nepodobni" kadrovi (Mađari, Nijemci, Hrvati, Slovaci i pripadnici drugih manjina), u pravilu raspoređeni na niže dužnosti. Jedan od kurioziteta je svakako i to da je, primjerice, ban Dunavske banovine (u koju je spadala Vojvodina i čije je sjedište bilo u Novom Sadu), prigodom objave uvjeta što su ih morali ispunjavati kandidati za državnu službu, među ostalim, u pismenoj formi navodio kako na ta mjesta mogu biti primljeni samo oni koji nisu rođeni na području Vojvodine. Ova se segregacija provodila po diktatu iz Beograda gdje se odlučivalo o svemu.

 Porezni nameti (višestruko veći nego u Srbiji) te krajnje nepovoljni uvjeti za rad obrtnika i nemogućnost zapošljavanja onih koji nisu Srbi dovode i do pojačanih ekonomskih migracija u prekomorske zemlje, što također negativno utječe na ukupan gospodarski život. Odlazak velikog broja vitalnog (radno sposobnog) seoskog stanovništva koje je po naravi bilo kralježnica glavne gospodarske grane – poljoprivrede i čije su radne navike i odnos prema zemlji do tada dobrim dijelom držale proizvodnju u ovoj grani, vrlo se negativno odrazio na ukupni ekonomski razvoj, uz veliki pad standarda i nazadovanje društva u svakom pogledu.

 Raspoloživi službeni statistički podaci (za razdoblje od 1920. do 1928. godine), govore da je Vojvodina 1925. godine plaćala 36,9 % ukupnog poreza koji je naplaćen u Kraljevini SHS (sa samo 11,5 % stanovnika). Iza nje se nalaze Hrvatska, Slavonija i Dalmacija s naplaćenih 26,4 % (s 19 % stanovnika), a na trećem mjestu je Srbija (s Makedonijom, Kosovom i Crnom Gorom), sa samo 16,9 % naplaćenog poreza (s 37 % stanovnika). Jasno je vidljivo kako zemlje koje su bile u sastavu Austro-Ugarske trpe najveća opterećenja, jer u ukupnoj masi naplaćenog poreza u Kraljevini SHS sudjeluju s preko 83 %. Podaci o poreznom opterećenju po glavi stanovnika potvrđuju ovu diskriminaciju; (Izvor: http://www.lsvsu.org.rs/vojvodina/podaci_vojvodina.htm; stranica posjećena 2. 11. 2012.) Nesrazmjerno porezno opterećenje zemalja koje su od strane Srbije tretirane kao ratni plijen izraženo je tijekom cijelog postojanja prve južnoslavenske državne zajednice, a slična politika Beograda nastavljena je i poslije 1945. godine, sve do donošenja Ustava SFRJ 1974. godine, kad se autonomija Vojvodine proširuje.

 Usporedo s masovnim štrajkovima radništva i protestima seljaštva do čega je u mnogim krajevima došlo netom nakon proglašenja Kraljevine SHS i u vojvođanskim strankama čije su centrale bile u Beogradu (Narodna radikalna stranka, Demokratska stranka) osjetila su se (doduše zakašnjela) gibanja u smjeru otpora srbijanskoj hegemoniji.

 Tako 11. studenoga 1919. godine, list vojvođanskih radikala Zastava, na naslovnoj stranici objavljuje članak pod naslovom: "Plači Vojvodino", u kojem se među ostalim kaže:

 "Dali smo, i davali smo, i kapom i šakom, svima i svakome. Međutim, šta se dogodilo? U naše pitome krajeve, slegoše se čete pljačkaša, razbojnika i zelenaša, te nemilice počese isisavati srž i sokove zaprepašćene, i pod utiskom velikih događaja, opijene i bunovne Vojvodine."

(Vidi: Portal građanske Vojvodine, Autonomija, Aleksandar Odžić: 'Plačeš li i dalje Vojvodino?'; https://autonomija.info/aleksandar-odzic-places-li-i-dalje-vojvodino/; stranica posjećena 9. 2. 2025.; istaknuo: Z. P.)

 Dakle, nema spora da je od početka na djelu ekonomsko iscrpljivanje i iskorištavanje Vojvodine koja je postala srbijanska kolonija u pravom smislu riječi, što je bilo toliko očito da je izazivalo nezadovoljstvo i kod znatnog dijela srpskog starosjedilačkog stanovništva, pa i radikala čiji je lider bio okorjeli velikosrpski nacionalist Nikola Pašić.

 Danas, nažalost, takvih glasova u ovoj pokrajini nema. Utišani su, a strah što su ga unijeli velikosrpski fašisti i među nacionalne manjine ali i u onaj zdravi dio srpskog tkiva toliko je jak i rasprostranjen da se nitko ne usuđuje prozboriti istinu i postaviti pitanje položaja ove teritorijalne jedinice koja do prije 80 godina nikad u povijesti nije bila dio Srbije, niti joj po mentalitetu i svojim kulturološkim i sociološkim osobitostima pripada.

 Po prvi put u povijesti, "Vojvodina" u današnjim granicama nastaje 1945. godine, kada je na temelju odluke Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine (GNOOV) iz studenoga 1944., tzv. Đilasova komisija za granice otela Hrvatskoj dio Srijema, pretvorila ga u "Istočni Srem" i tako teritorijalno zaokružila prostor koji je s dijelom Bačke i Banata bio namijenjen Srbiji. Ova se pokrajina danas već naziva "severnom Srbijom", a kao dobar poučak vezano za metode srpske teritorijalne ekspanzije kroz povijest, može nam poslužiti "Republika Srpska". Do 19. stoljeća, Srbi iz Srbije nisu ni znali gdje je Bosna i Hercegovina (o čemu svjedoče i pjesme guslara Filipa Višnjića iz razdoblja tzv. Prvog srpskog ustanka koji pjeva o "dalekoj i nepoznatoj zemlji Bosni koju treba pohoditi…"), a danas, samo 30 godina nakon što su Bill Clinton i SAD u Daytonu poklonili srpskom agresoru 49 % BiH nagradivši ga za počinjene masovne zločine i razaranja, za srpske nacionaliste, to je "oduvek srpska zemlja".

 Dok god im velikosrpska ideologija donosi teritorijalne probitke, oni od svojih planova odustati neće. To je ono što moramo imati na umu. Povijest je učiteljica života - ali samo za one koji su od nje u stanju nešto naučiti.

 Kosovo je za Srbiju izgubljeno i sad je (pored "Republike Srpske") Vojvodina poligon na kojem se "oštri" srpska nacionalna svijest i homogenizira nacija.