‘SVOJOM IZOPAČENOŠĆU PORUŠIO JE SVE MORALNE NORME!’ S Tuđmanovim ‘proročanstvom’ još će se dugo nositi nove generacije: ‘Neki su oduševljavali, neki su u masama budili jezu’

Ako bi se trebalo rangirati velike govore svjetskih državnika, vjerskih vođa i drugih značajnih javnih osoba čije su ideje pokrenule društvene promjene u njihovim zajednicama, govor Martina Luthera Kinga “I have a dream” bio bi svakako pri vrhu tog popisa.

Najvažnijim ga smatra i povjesničar i novinar Simon Sebag Montefiore, autor svjetskog publicističkog bestselera “Govori koji su promijenili svijet” koji je kod nas svježe objavljen u nakladi Mozaik knjige. Knjigu je s engleskog jezika prevela Marija Perišić.  Baš će se ovog kolovoza napuniti šezdeset godina od slavnog govora Martina Luthera Kinga.

Osoba godine

Baptistički svećenik održao ga je na mirnim prosvjedima 28. 8. 1963. godine pred 250 tisuća ljudi koji su u Washingtonu tražili veća prava za sve građane SAD-a, izravno potaknuti segregacijom u vozilima javnog prijevoza u Montgomeryju u Alabami. Govor je trajao sedamnaest minuta i označio je ključni trenutak američkog pokreta za građanske slobode šezdesetih, a u njemu je kršćanskim vrijednostima vođen crni svećenik nadahnuto iznio svoju viziju društva u kojem su svi građani, djeca Božja, jednako vrijedni.

Snaga njegovih riječi potvrđena je odmah u reakcijama publike, ali i u zakonskim izmjenama koje su uvedene već godinu dana poslije, a koje se smatraju najvažnijim korakom prema demokratskom idealu: predsjednik Kennedy gledao je govor na televiziji i bio njime duboko impresioniran; pozvao je zatim Kinga u Bijelu kuću, a dogodine je na snagu stupio njegov zakon o zabrani diskriminacije na temelju boje kože – najvažnije nasljeđe njegove administracije. Martin Luther King nedugo nakon održanog govora u Washingtonu proglašen je osobom godine časopisa Time, a u 1964. postao je najmlađi dobitnik Nobelove nagrade za mir. Ubijen je 1968. godine.

Iako je govor bio tako moćan da je alarmirao i FBI i tajne službe, nisu svi u crnačkom aktivističkom pokretu smatrali da je pacifističko, pomirljivo zazivanje ravnopravnosti kakvo je u svom govoru u Washingtonu, ali i u svim drugim javnim istupima diljem američkog Juga propovijedao King, ispravan put za ostvarenje manjinskih prava. Malcolm X je u svojoj autobiografiji s naglašenom zajedljivošću napisao da tirani i njihove žrtve ne mogu zajedno “tabanati nogama u skladu”. Ovo nesuglasje između Kingovih pacifističkih metoda i onih radikalnijih, agresivnijih koje je zastupao Malcolm X, protežu se američkim društvom, ali i cijelom zapadnom civilizacijom i danas, s tim da je nažalost prevladao (barem u dominantnim lijevim medijima) pristup Malcolma X-a.

Svjetski dragulji

Utjelovljen je, naime, u današnjem pokretu Black Lives Matter koji se u borbi protiv rasizma potpuno odmaknuo od Kingova sna o jednakosti i priklonio Malcolmu X-u u prilično nasilnim nasrtajima na bijelce kao dežurne tiranine. Taj otklon od demokracije i novi val rasizma, uperen protiv bijelaca, prigrljen je zdušno i od hrvatske radikalne ljevice: gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević predvodio je takozvanim sistemskim rasizmom ugrožene “klečavce” kad je pokret Black Lives Matter dosegnuo hrvatsku metropolu 2020.

Knjiga Simona Sebaga Montefiorea “Govori koji su promijenili svijet” ne obuhvaća samo svjetske dragulje retorike koji su od antičkog doba do današnjice svijet gurali prema pozitivnim promjenama nego i one koji su otvorili neka mračna poglavlja svjetske povijesti. Od objava rata do zahtjeva za mirom, od vapaja za slobodom do pokliča pravedničkog gnjeva, ova potresna antologija donosi više od pedeset govora u rasponu od proroka velikih religija preko revolucionara i tiranina, vojnika i državnika do monarha i mučenika. Ova mala enciklopedija opće kulture čita se polako: osim govora “I have a dream” (preveden s naslovom “Sanjam”), obuhvaća još i njegov drugi znameniti govor “Vidio sam obećanu zemlju”, proročanski održan dan uoči atentata, pa ratni poziv Winstona Churchilla, retoričkog maga, obraćanje Nelsona Mandele na njegovu suđenju 1964. godine i govor koji je održao kad je postao predsjednik Južnoafričke Republike 1994. godine… Tu su i povijesni govori Elizabete I., Olivera Cromwella, Georgea Washingtona, Napoleona Bonapartea, Abrahama Lincolna, Mahatme Gandhija, Adolfa Hitlera, Jozefa Staljina, pape Ivana Pavla II., Vaclava Havela, Mihaila Gorbačova te mnogi drugi.
Neki od tih govora oduševljavali su publiku, neki u masama budili jezu.

Povijesno raskrižje

Svaki je govor popraćen uvodom kojim su objašnjene njegove povijesne okolnosti i utjecaj na trenutačne događaje, kao i one koji su slijedili. Biografija govornika otkriva kako se svatko od njih zatekao na povijesnom raskrižju.

Iako knjiga sadrži i govore pape Ivana Pavla II., Napoleona, pa i Hitlera, Montefiore je u svome odabiru najutjecajnijih svjetskih govora ponajviše okrenut prema anglosaksonskom svijetu: tu su znameniti govori Elizabete I., Olivera Cromwella, Georgea Washingtona, Emmeline Pankhurst, Franklina D. Roosevelta, a znakovito je i da je finalno poglavlje knjige sačuvao za inauguracijski govor Baracka Obame. Hitlerov govor pred vrhovnim zapovjednicima Wehrmachta u siječnju 1939. smješten je u poglavlje “Genocid”, zajedno s govorom “Židovi će biti istrijebljeni” Heinricha Himmlera iz listopada 1943. Nakon tog poglavlja slijedi pak ono naslovljeno “Dobro protiv zla”, koje otvara govor Elieja Wiesela, dobitnika Nobelove nagrade za mir, koji je bio zatočen u Auschwitzu, a 1999. pri gostovanju u Bijeloj kući, za mandata Billa Clintona, održao je govor o opasnostima ravnodušnosti i tretmanu holokausta u društvu.

Dio ovih govora svakako je imao utjecaja na razvoj hrvatske povijesti, no njihov je utjecaj na mali europski narod podložan velikim političkim prevratima bio tek posredan.

Nema interesa

No, kako bi izgledala antologija govora koji su izravno i snažno oblikovali hrvatsko društvo, kulturu i povijest? Iako se nitko od domaćih izdavača još nije domislio okupiti u jednoj knjizi sve znamenite govore hrvatskih velikana, političkih i vjerskih vođa na način na koji je to s puno uspjeha učinio Simon Montefiore, u svijesti većine Hrvata postoji prilično usuglašen popis antologijskih političkih govora. Na službenim stranicama Sabora objavljeno je u integralnom obliku šest govora: od onog Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Saboru 2. svibnja 1843. koji sadrži vapaj “Višnja slast i milina svojim prirodjenim materinskim jezikom govoriti moći i smeti…” preko onoga kojim je Stjepan Radić 24. studenoga 1918. upozoravao Hrvate da ne srljaju kao guske u maglu pa do onoga kojim je Franjo Tuđman 30. svibnja 1990. iznio svoju viziju slobodne i pravedne Hrvatske.

Retorika je vještina uvjeravanja, to je još od Platona definicija koja najbolje opisuje moć govorene riječi. I prva rečenica Biblije veli isto: U početku bijaše riječ. Neki vješti govornici odvukli su svijet u ratove, neki su ih od njih sačuvali. Govor Ante Starčevića u Saboru 26. lipnja 1861. definitivno spada u potonje.

“Neka nam se Austria ruga, ma neka pazi, da se kocka neokrene, neka pazi, da na nju ruglo nepadne. Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!”

Ako kronološki čitamo govore hrvatskih velikana, čitamo zapravo veliku priču o narodu koji je s mukom izborio slobodu. Bitno poglavlje u tome je ono koje je Ivan Kukuljević Sakcinski ispisao svojim govorom u Saboru 2. svibnja 1843., zalažući se za jednu nezamislivo radikalnu ideju: da Hrvati u svojim institucijama govore svojim jezikom.

Slobodni duh

“Nu čitam ja u očiuh od mnogih ovde nazočnih tu misao: da mi to dopuštenje, da se naš materinski jezik u javni život i u poslove uvede, nikad i nikad zadobiti nećemo! A ja pitam slobodnim duhom: tko može celomu jednomu narodu, ako je taj i Bog zna, kako malen, nu ako istinitu i krepku volju ima, zabraniti, da svojim prirodjenim jezikom govori, da ga na parvo mesto stavi, i po tom narodnost svoju digne, tko može i srne slobodnomu narodu, kao što su konštitucialni Harvati i Slavonci, to zaprečiti. Ima li sile na svetu, koja ono, što Bog komu poda, uzeti sme ili pako, kojoj stvari drugo opredeljenje podati, nego joj ga Bog poda.”

Zanimljivo je danas čitati govor Franje Tuđmana, održan u Saboru 30. svibnja 1990., i usporediti ga s današnjim društvom. Tuđman je vizionarski odgovorio na goruće izazove zapadne demokracije, koja je od jamstva jednakih mogućnosti svim građanima napravila štetan zaokret prema socijalističkim idejama: “Mi nikome ne možemo i ne želimo jamčiti neku apsolutnu jednakost ili opće socijalno blagostanje bez obzira na sposobnosti i radne rezultate. Mi tek želimo stvoriti jednake pretpostavke za sve, bez ikakve diskriminacije, ali tražiti podjednaku odgovornost od sviju u ispunjavanju zakonskih obveza i u poštivanju pravnog poretka.”

Tuđman je u svom govoru za kraj i vrhunac ostavio temu s kojom će se još dugo morati nositi nove generacije: moralna obnova i etika rada. “Protunaravni realsocijalistički sustav ostavlja nam u nasljeđe pogubne posljedice osobito stoga što je svojom izopačenošću porušio i omalovažio sve tradicionalne vrednote i moralne norme. To se podjednako odnosi na obiteljski i školski odgoj, na profesionalnu, radnu i poslovnu etiku. Poremećaji u sustavu vrijednosti rađali su bijegom ili apatičnošću mudrih i sposobnih, a napredovanjem nesposobnih i bezobzirnih karijerista. Izmjena tako poremećenoga vrijednosnoga sustava bit će težak i dugotrajan posao, ali ga treba odmah započeti u svim sferama i porama života.”