Proces sveopće krize u samostalnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj neprekidno klizi prema demokratskoj, razvojnoj, identitetskoj, socijalnoj i nacionalnoj katastrofi. Može se načelno reći da su uzroci te krize veoma složeni, ali su prije svega paradoksalni jer Hrvatska bi – prema zemljopisnim datostima, prirodnim bogatstvima, važnosti geopolitičkog položaja, ekološkoj očuvanosti, socijalnom kapitalu i identitetskoj baštini – trebala biti razvijena, bogata, stabilna i sigurna država i društvena zajednica. Osnovni uzrok hrvatskih katastrofa je prije svega u načinu upravljanja Hrvatskom, koji je – najkraće rečeno – katastrofalno veleizdajnički u razvojnom, socijalnom i nacionalnom pogledu. Hrvatska paradoksalnost i katastrofalnost najjasnije se očituju u sigurnosnom sustavu Hrvatske, jer sigurnosni sustav u svim državama, osim u Hrvatskoj, predstavlja “oči i uši” te čuvara upravljačkog sustava i države kao zajednice.

Nastanak i obrana samostalne države od srpske oružane agresije bili su organizacijski gotovo potpuno nepripremljeni i protivni svim unutarjugoslavenskim i međunarodnim čimbenicima, pa je zbog toga veliki dio totalitarne i neuspješne jugokomunističke strukture uspio prenijeti i dosad očuvati upravljačku moć u institucijskom sustavu RH. Načelno i činjenično nedvojbeno je da je sigurnosni sustav komunističke Jugoslavije bio najradikalniji čuvar jugokomunističkog režima te najradikalniji protivnik demokracije i hrvatske državne samostalnosti. To posve jasno proizlazi iz mnogobrojnih organizacijskih i planskih dokumenata te praktičnog postupanja jugokomunističkog sigurnosnog sustava. Za razumijevanje problema sigurnosnog, a time i cijelog upravljačkog sustava u RH potrebno je ukratko prikazati nastanak, strukturu i koncepciju jugokomunističkog sigurnosnog sustava.

Jugokomunistički sigurnosni sustav ustrojavan je tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata pod najstrožim nadzorom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), kasnije je promijenjen u naziv Savez komunista Jugoslavije (SKJ). U svibnju 1944. osnovano je Odeljenje zaštite naroda (OZN-a) (1944.) kao cjelovita obavještajna i kontraobavještajna organizacija, a u osnivačkom aktu navedeno je da njena “jedinstvena struktura i centralizirano rukovodstvo omogućuju obezbeđenje jedinstvene i tvrde političke linije u obavještajnoj i kontraobavještajnoj službi i daju Vrhovnom komandantu … moćno oružje za nanošenje jednovremenih udaraca po fašističkim i drugim neprijateljskim elementima po čitavoj zemlji”.

Seoska sigurnost

Tko su “neprijateljski elementi” i kako će se s njima postupati određeno je u brojnim dokumentima različitih tijela komunističke vlasti, a OZN-a je to najkraće i najjasnije izrekla: “Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas”. Kako bi se moglo u potpunosti pronalaziti i nadzirati “neprijateljske elemente”, režimu najodanije osobe uključivane su u sigurnosni sustav, koji je morao “obuhvatiti svako selo i zaselak, svaku točku na određenom području tako da oku naše službe ne može ništa značajno izmaći i sakriti se”.

Tijekom desetljeća postojanja Jugoslavije neprekidno je razvijan sigurnosni sustav kako bi bio što učinkovitiji, te je razdijeljen na četiri osnovne sastavnice. Jedna sastavnica bile su vojne službe, Vojna obavještajna služba (VOS) i Kontraobavještajna služba (KOS), koje su kasnije mijenjale nazive, ali se do danas u javnoj uporabi za sve jugoslavenske vojne službe zadržao kolokvijalni naziv KOS. Druga sastavnica bila je civilna služba – Uprava državne bezbednosti (Udba), koja je 1967. preimenovana u Službu državne bezbednosti (SDB), a u Hrvatskoj je bio naziv Služba državne sigurnosti (SDS). Treća sastavnica bila je sigurnosna služba ministarstva vanjskih poslova – Uprava za istraživanje i dokumentaciju (UID), koja je kasnije preimenovana u Službu za istraživanje i dokumentaciju (SID). Četvrta služba je ustrojavana nastankom Teritorijalne obrane (od kraja 1960-ih) i nazvana je Bezbednost teritorijalne obrane (BTO).

U javnom govoru do danas se za SDS vrlo često koristi kolokvijalni naziv Udba, a taj naziv nerijetko se koristi i kao zbirni naziv za sve jugokomunističke sigurnosne službe. Do 1966. godine na čelu Udbe nalazio se najbliži Titov suradnik – Aleksandar Ranković, a tada ga Tito potpuno uklanja iz političkoga i javnog života, te republički dijelovi SDB-a dobivaju određen stupanj autonomnosti, ali je i nadalje pod Titovim i partijskim nadzorom u službi očuvana cjelovita ideološka i operativna jugokomunistička programska orijentacija. To znači da su i u SDS-u na području Hrvatske i nadalje zapošljavane osobe koje su bile najodanije režimu. Stupanj protuhrvatske orijentacije i represivnog djelovanja SDS-a na području Hrvatske naglo se povećao slomom Hrvatskog proljeća. Tomu je pridonosila i biološka smjena naraštaja u SDS-u, u koji su zapošljavani mlađi i znatno obrazovaniji kadrovi, koji su bili strukovno osposobljeni planirati i provoditi najsloženije režimske sigurnosne operacije, akcije i kombinacije.

Postupni raspad

U zadnjem desetljeću postojanja druge Jugoslavije (1980.-1990.) više od 57% djelatnika SDS-a u Hrvatskoj imalo je – uz specijalističku obavještajnu edukaciju – i visoku ili višu stručnu spremu. Osim toga, etnička struktura djelatnika SDS-a na području Hrvatske bila je iznimno nepovoljna u odnosu na etničku strukturu stanovništva: 51% Hrvata, 29% Srba, 16% Jugoslavena. Svake godine kroz evidenciju u Hrvatskoj obavljano je između 200.000 i 400.000 provjera, nastajalo je približno 5000 složenih informacija i mnogobrojna drugačija izvješća, analize itd. Vođeno je približno 80.000 dosjea osoba.

Osnovna meta SDS-a u Hrvatskoj bilo je tzv. neprijateljsko djelovanje unutarnjeg neprijatelja, kojeg su prema udbaškimn kriterijima uglavnom činili tzv. hrvatski nacionalizam i Rimokatolička crkva, a među tzv. vanjskim neprijateljem meta su većinom bili hrvatski iseljenici. Praktično, neprijateljskim djelovanjem smatran je bilo kakav vid očitovanja hrvatstva i religioznosti, a povećavanjem unutarnje jugoslavenske krize uoči raspada jugokomunističke države povećavani su opsežnost i intenzitet udbaških akcija, operacija i kombinacija te praćenja, prisluškivanja, progona i drugačijih zlostavljanja velikog broja osoba.

Pod pritiskom krize jugokomunističkog režima događao se postupni raspad komunističke upravljačke strukture i centralizirane državne moći te je svatko u toj strukturi – republike, klanovi, skupine i pojedinci – nastojao sve više spašavati svoje partikularne i osobne interese, pa su u tome vrtlogu nastajali različiti sukobi i sklapana su različita kratkotrajna savezništva.

Udbaška panika

To je bilo iznimno pogodno tlo da čvrste strukture tajnih službi postupno preuzmu upravljanje budućim političkim, vojnim i drugačijim događanjima te dugoročnim povijesnim procesima u koje je ulazila Jugoslavija na tragu procesa promjena u drugim europskim komunističkim zemljama. Pritom su tajne službe udbaškim obavještajnim metodama i sredstvima činile različite nelegalne i kriminalne radnje te usluge pojedinim partijskim dijelovima, klanovima i pojedincima, uvlačeći ih u svoje kombinacije koje su kreirali, usmjeravali i kontrolirali. Krajem 1980-ih, miloševićevski velikosrpski projekt ostavljao je sve manje mogućnosti opstanku jugoslavenske države i njenog režima, a udbaškoj i partijskoj strukturi u Hrvatskoj bilo je sve jasnije da će – kao struktura i pojedinci – stradati statusno i na druge načine ako se ostvari velikosrpski projekt.

Stoga je udbaška i partijska struktura u Hrvatskoj postupno dopuštala razvoj tranzicijskog procesa, koji je išao prema demokratizaciji i uspostavi građanskog (kapitalističkog) upravljačkog modela. Osnovni cilj udbaške strukture bio je načelno jednostavan: sačuvati institucijske položaje moći u novonastajućim povijesnim okolnostima i novim institucijama i organizacijama. Najkrupniji koraci toga kontroliranoga procesa počeli su se događati u siječnju 1990., kad je partija (SKJ) i formalno prestala postojati na svom 14. kongresu, a država se ubrzano raspadala. Komunistička upravljačka struktura razlila se u novoosnovane političke stranke, naročito u HDZ koji je projektiran za pobjedu na novim izborima.

Između dva izborna kruga, 27. travnja 1990., posljednjom odlukom komunističkog Sabora ukinut je komunistički zakon o ispitivanju porijekla imovine. Tako se uklonila i zadnja potencijalna zakonska opasnost tranzicije probranih komunista u prave crvene buržuje, prema privatizacijskom modelu pljačke zajedničkog društvenog vlasništva koji je još ranije koncepcijski i zakonski osmislila i počela provoditi zadnja jugokomunistička vlada. Potom se nakon izbora mogu u Narodnim novinama iz 1990. i 1991., u vrijeme mandata prvih “demokratskih premijera” S. Mesića i J. Manolića, pratiti svakodnevna mnogobrojna imenovanja starih komunističkih kadrova u temelje novih demokratskih institucija. Sve nakon toga do danas bila je nadogradnja, učvršćivanje i naraštajno obnavljanje te iste staro-nove upravljačke strukture.

Očiti primjeri

Ali najveća hrvatska paradoksalnost i povijesna prevara dogodila se sa starom jugokomunističkom sigurnosnom strukturom. Naime, 750 djelatnika “bivšeg” SDS-a bez ikakva je zastoja nastavilo djelovati kao sigurnosna služba samostalne i demokratske hrvatske države, protiv koje su desetljećima vodili najokrutniji i najprljaviji specijalni rat. Nastavak toga istoga specijalnog rata protiv Hrvatske logično je nastavljen i u protekla tri desetljeća, a očituje se na gotovo bezbroj primjera. Dva su svakako javno najočitija. Jedan je s početka prosinca 1991., kad su J. Manolić, J. Perković i Z. Mustač, kao čelnici Državne komisije RH za ocjenu Vukovarske bitke kreirali optužbu da su branitelji Vukovara rušili ustavni poredak RH i tu njihovu povijesnu vrijednosnu kreaciju, sa svim pratećim značenjima i posljedicama, hrvatske državne institucije dosad nisu stavile izvan snage. Drugi najočitiji primjer dogodio se 2013. povezano s “lex Perkovićem”, koji je čin svečanog ulaska RH u EU pretvorio u najveći skandal u povijesti EU-a. Prema tome, nakon tri desetljeća iskustva razvidno je da je Udba u demokratskoj i samostalnoj hrvatskoj državi stvarno postupala kao služba državne nesigurnosti.

Međutim, hrvatski tranzicijski problemi s jugokomunističkim sigurnosnim službama imaju još katastrofalniju i paradoksalniju dimenziju, koja postaje javno sve vidljivija i opakija u aktualnim očitovanjima rasprostranjenosti velikosrpskih interesa u hrvatskim državnim institucijama. Korijeni toga stanja nalaze se u različitim izvorima i događajima koji su dosad bili sustavno zapostavljani i zaboravljani u hrvatskom javnom životu, koji je ionako neprekidno preopterećen nizom drugačijih problema. Riječ je o tome da su institucije u Hrvatskoj još u komunističkom razdoblju bile i ostale duboko infiltrirane mrežom jugoslavenske prosrpske vojne sigurnosne strukture, koja je imala ključnu ulogu u pripremanju i izvođenju miloševićevskog velikosrpskog projekta. Velika moć te mreže – u razdobljima prije i poslije 1990. – posredno se očituje i u nedostupnosti dokumentacije o vojnim službama iz razdoblja bivše Jugoslavije, a tragovi te službe temeljito su uklonjeni i iz dokumentacije koja je u Hrvatskom državnom arhivu dostupna o Udbi i SDS-u.

Jedan od propisanih i nepropisanih standarda praktičnih odnosa između vojnih i civilnih sigurnosnih službi općenito, uključujući i jugoslavenski primjer, očitovao se u nadmoći vojnih službi, a ta je nadmoć proizlazila i opravdavala se odlučujućim značenjem koji vojna struktura ima za sigurnost i obranu države. Tako se i u jugoslavenskoj praksi događalo, između ostalog, da su prikriveni vojni agenti zapošljavani u civilnim državnim institucijama, pa čak i u civilnim sigurnosnim službama te se to unutar civilne službe nije smjelo ni spominjati niti istraživati. S druge strane, civilnim sigurnosnim službama bilo je najstrože zabranjeno infiltrirati vojne sigurnosne službe vlastite države.

Vojne službe

U skladu s time su i jugoslavenske vojne službe već u komunističkom razdoblju duboko infiltrirale SDS i druge institucije u Hrvatskoj. O tome je na Haškom tribunalu 2002. godine na suđenju Slobodanu Miloševiću detaljno svjedočio major Mustafa Čandić, koji je 1988. bio promaknut u “Centralnu kontraobavještajnu grupu vazduhoplovstva” (“KOG vazduhoplovstva”) koja je bila nadležna za cijelu bivšu Jugoslaviju, a Čandić je 1990. postao “jedan od četvorice pomoćnika” zapovjednika Centralnog KOG-a.

Na golemu moć prosrpskih jugoslavenskih vojnih službi na području Hrvatske u komunističkom razdoblju i nakon njega ukazuje podatak da su dosad otkriveni KOG-ovci u Hrvatskoj bili, između ostalih, Slavko Malobabić (koji je bio šef kabineta trojice posljednjih partijskih čelnika u Hrvatskoj: Mike Špiljaka, Stanka Stojčevića i Ivice Račana), a KOG-ovac Radenko Radojčić bio je zaposlen u Arhivu CK SKH. Malobabić i Radojčić bili su dio KOG-ovaca koji su, u kolovozu 1991. u Zagrebu, izveli specijalnoratovsku terorističku akciju “Labrador” u kojoj su eksplozivnim napravama oštetili zgradu Židovske općine te židovske grobove. O tome je major Čandić također svjedočio u Haagu, a više su puta o tome pisali i mediji.

Posebno je znakovit slučaj KOG-ovca Branka Traživuka, koji je u razdoblju od 1985. do 1991. bio jedan od načelnika republičkog SDS-a u Hrvatskoj, te je dosad najistaknutiji utvrđeni pripadnik prosrpske vojne službe koji je kao prikriveni agent bio zaposlen u SDS-u u Hrvatskoj. Traživuk je na tome položaju imao velike mogućnosti obavještajnog kombiniranja i izravnog utjecanja na predratna i ratna događanja u Hrvatskoj te provođenja najtemeljitijeg “čišćenja” dokumentacije SDS-a u Hrvatskoj od tragova vojnih službi i otkrivanja drugih KOG-ovaca.

O sustavnosti ugrađivanja moći prosrpske komunističke vojne sigurnosne strukture u sustav vlasti u Hrvatskoj prije 1990., te tranziciju te moći u nove demokratske okolnosti u Hrvatskoj nakon 1990. upućuju i druge činjenice. Zanimljivo je da je Traživuk, 1985. godine, na spomenutom načelničkom položaju SDS-a u Hrvatskoj naslijedio Josipa Perkovića koji je tada promaknut na čelni položaj cijeloga SDS-a na području Hrvatske, a to znači da je bio nadređen i Traživuku.

Sudska korupcija

Znakovita je i činjenica da je uskoro nakon otkrivanja akcije “Labrador”, cijela skupina uhićenih KOG-ovaca, uključujući i Traživuka, bila razmijenjena za skupinu zarobljenih Hrvata, što na određeni način ukazuje na tadašnju i dosadašnju nesklonost državnih institucija RH istraživanju i suočavanju s tim golemim sigurnosnim problemom. Osim toga, važno je navesti da je Traživuk u srpskim medijima, prije sudskog procesa protiv Perkovića i Mustača u Njemačkoj, davao izjave koje su teško teretile Perkovića za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića, ali je potom to porekao kao svjedok (videovezom iz Beograda) na suđenju Perkoviću i Mustaču.

Velika sustavnost pripremanja jugoslavenske vojne velikosrpske strukture za dugoročno utjecanje na događanja u Hrvatskoj nakon 1990-ih najjasnije se prepoznaje na primjeru pukovnika Ivana Fumića koji je do 1987. bio dugogodišnji zloglasni vojni istražitelj i sudac, a tada je postavljen na ključni civilni položaj sekretara (ministra) za pravosuđe i upravu u komunističkoj Hrvatskoj. Kadrovska kakvoća Ivana Fumića opisana je u službenoj “Oceni” koju mu je kao preporuku za premještanje na ministarski položaj napisao “pretpostavljeni starešina general-major Kemal Buzaljko”. Između ostalog, general Buzaljko pohvalio je pukovnika Fumića da “odgovorno i uspešno već 8 godina obavlja dužnost Predsjednika Vojnog suda u Zagrebu” te da “u realizaciji zadataka iz domena svoje funkcije ispoljava krajnju upornost, odgovornost i ekspeditivnost … pri čemu je pokazao visok nivo političnosti, ne samo u toku suđenja, već i posebno nakon toga”, te da je dosljedan “u sprovođenju stavova i politike SKJ”, pa je zbog toga general Buzaljko zaključio da bi Fumić mogao “vrlo uspešno obavljati i odgovarajuće partijsko-političke dužnosti” i stoga mu je dao najvišu predviđenu ocjenu, “naročito se ističe”.

Neposredno prije toga (1986.), osnovna vojna partijska organizacija je za “druga Ivana Fumića” napisala zasebnu Karakteristiku, u kojoj je između ostalog navedeno: “U osnovnoj organizaciji SK, kao i na drugim dužnostima dosljedno se zalagao za sprovođenje generalne linije SKJ. Istakao se u borbi protiv nacionalizma, kao i protiv neprijateljskog djelovanja i raznih drugih negativnosti u armiji i društvu. Obaveze koje dobije ili preuzme, izvršava potpuno i odgovorno”. Ako se učinci pravosudnih kadrova ministra (sekretara) pravosuđa i uprave Ivana Fumića procjenjuju prema iznimno teškom koruptivnom stanju hrvatskog pravosuđa tijekom tri desetljeća hrvatske državne samostalnosti, onda je potrebno zaključiti da je iznimno uspješno obavio borbu protiv Hrvatske, za koju je bio preporučen, jer većina pravosudnih kadrova iz Fumićeva ministarskog razdoblja i sada drži većinu ključnih položaja u pravosuđu Republike Hrvatske.

Vidljiva okupacija

Iz nekoliko navedenih primjera duboke infiltriranosti, s kojom je velikosrpska struktura sa svojim agentima premrežila institucije u Hrvatskoj u razdoblju prije 1990., postaju razumljivijima i logičnijima određene naizgled paradoksalne sklonosti koje su u hrvatskim institucijama iskazivane prema nositeljima velikosrpskog projekta, a na štetu vitalnih interesa hrvatskoga društva i države. Tu se prije svega misli na događajne i identitetske vrijednosti iz hrvatskoga Domovinskog rata.

Ako se uvaži spomenuta infiltriranost, onda je razumljiviji proces u institucijama RH kojim se sustavno politički, pravosudno i percepcijski kriminalizira cijeli Domovinski rat i napose njegovi heroji, uz istovremenu masovnu rano započetu (1992.) protupravnu aboliciju ratnih zločinaca. Razumljivo je tko i zbog čega u institucijama RH sustavno radi na uzdizanju na vlast u Hrvatskoj koalicijske stranke koju je osnovao agresorski ratni zločinac; tko služi vraćanju Srbije na imperijalni politički i gospodarski položaj u “regionu”.

Na koncu, proces prekomjerne te sve intenzivnije i vidljivije okupiranosti institucija u RH od velikosrpskih interesa i kadrova, bez obzira na njihovo etničko podrijetlo i drugačija određenja, otvara niz istraživačkih pitanja, među kojima je najvažnije: Ima li uopće na nekom od desetak ključnih institucijskih položaja moći u Hrvatskoj ikoga tko nije kapitulirao pred nadiranjem sve vidljivije i moćnije mreže velikosrpskih interesa?