Upravo na današnji dan, 17. studenog, obilježava se tužna obljetnica jedne od najvećih rudarskih nesreća u bivšoj Jugoslaviji, koja je 1972. godine odnijela gotovo 100 života u rudniku u Aleksincu, na jugoistoku Srbije. Međutim, ova tragedija, osim zbog same nesreće, ostala je u povijesti zabilježena i zbog svoje mračne povezanosti s ratnim zločinima 1990-ih godina, kada su rudnici Aleksinca, nakon pada Vukovara, korišteni kao tajni logor za hrvatske zarobljenike.

Najteža rudarska nesreća u bivšoj Jugoslaviji dogodila se kobne noći između 17. i 18. studenog 1972. godine, kada je eksplozija metana u rudniku u Aleksincu odnijela živote 76 rudara, a broj žrtava kasnije je narastao na gotovo 100, zbog otrovnih plinova i naknadnih ozljeda. Nesreća je šokirala cijelu Jugoslaviju, jer je rudarski sektor bio jedan od temelja industrije, a rudari su smatrani herojima društva, čiji je rad bio neprocjenjiv za gospodarstvo.

Danas, više od 50 godina nakon tragedije, rudarska zajednica u Aleksincu i dalje se prisjeća onih koji su poginuli, a obitelji stradalih još uvijek nose posljedice ove strašne nesreće. No, rudnik u Aleksincu nije ostao samo simbol tragedije…

Tajni logor za Hrvate

Naime, nakon pada Vukovara 1991. godine, rudnik Aleksinac je postao jedan od mjesta na kojima su bili zlostavljani hrvatski zarobljenici – vojnici, civili i ratni zarobljenici, prisiljeni na teške fizičke radove. Mnogi od njih nisu preživjeli. Mnogi su trpjeli brutalna zlostavljanja i nikada se nisu se vratili kući.

Stanovnici Aleksinca i danas teško prihvaćaju (a mnogi i negiraju) podatak da je u njihovom mjestu postojao logor za zatočene hrvatske branitelje. Iz ovog specifičnom zatvoru u kojem se nisu provodila klasična ispitivanja, nego bi nakon premlaćivanja bili preraspoređivani u druge logore, od 1.500 zatočenika – neki se nikada nisu vratili, a o njegovom postojanju doznalo se od vojnika koji su tamo vozili hranu. Logor je, zapravo, bio smješten u vojarni u kojoj je jedan od nesretnih zatočenika nekada služio JNA.

Nekoliko tisuća zatočenih

“Sudbina se poigrala da padom Vukovara-Borova naselja budem zarobljen i deportiran u Aleksinac, u istu vojarnu-kasarnu u kojoj sam 1966. godine proveo lijepe trenutke”, prisjetio se zarobljeni hrvatski branitelj Petar Mlinarić.

“Kada smo ušli u prostoriju, natjerali su nas stotinjak da legnemo potrbuške jedan do drugoga. Tko god je prolazio od vojnih čuvara, drugih vojnika i starješina, zadao nam je udarac po leđima, nogama, glavi, kako pendrekom, tako kundakom puške, vojničkom čizmom… U toj prostoriji su nas nemilosrdno tukli i to je tako trajalo ne znam ni ja koliko. Prozivali su nas i odvodili u hodnik iz kojeg su se čuli krici od kojih se ledila krv u žilama. Kad su prozvali mene, mislio sam da će me strijeljati. Onda su započeli pljuštati udarci od čije sam se siline zanosio i zapinjao za tijela ljudi na podu…” , opisao je čudom preživjeli zatočenik koji je naknadno prevezen u Niš.