Tanatoza – prividna smrt ili kako odglumiti mrtvaca radi opstanka

Sigurno ste puno puta čuli onu uzrečicu – Lezi i pravi se mrtav.

Obično se koristi kada životinja ne može ništa učiniti, a suprotnu stranu mora nekako uvjeriti da je bespomoćna, da je mrtva, da je lovac pobjedio.

Više mu nije prijetnja.

Više mu nije problem.

Predator nastravlja dalje.

Da, čuli smo svi tu uzrečicu. No, što kada Tanatozu počnu primjenjivati  ljudi?

Što ako si doveden pred zid, nema sigurnosti, nema poštovanja, nema osnovnih elemenata osiguranja tebe kao osobe, ljudskog bića?

Kada je jedini narativ upravo usmjeren na smrt, na strah, na bespomoćnost, na ucjene?

Kada nema više prava, pravde, pitanja, odgovora, sigurnosti,povjerenja...?

Kada u narativu sveopće tzv. Kulture smrti, dođeš do spoznaje ­kako ni to nije namjenjeno svima jednako.

Ima različitih smrti, kao i različitih života.

Kada u jednoj državi dođe do takovog stanja u kojemu su jedni samo broj, drugi stranački stroj, a oni treći nepoželjni i to po potrebi, ovisi jesu li blizu izbori, tada je sveukupni zbroj – nula!

Kada se krade, mulja, petlja i laže, sve za neke tzv. Ideale, onda je to dno, poraz i razlog za paniku.

Kada se kriminal umotava u parole, bahate ispade, prozirne zaštitničke celofane, kada postane normalna pojava, kada ga se ne smatra čak ni greškom,kada ga se opravdava, kada se hvali i čudom čudi kako se netko eto čudi, tada instinktivno nastaje panika.

Jedni su u panici od onih što primjećuju i ukazuju, a drugi od šoka jer shvaćaju kako postaju lovina.

A utočišta nema,zauzeto  je. Narativ i kultura smrti, pojačan kriminalom i bahatošću, zauzeo je sve moguća skloništa i utočišta.

Prokazana su, za manje više sitnu lovu,tu i tamo koju privilegiju.

Spojilo se naopako i zlo, odnarodilo, izdalo, prodalo, popilo, jer to je IN, to je novonormalno.

Pastiri odavno pobjegli, njihova je smrt drugačija od one kojom umiru ovce.

Car je gol!

Ali, ako kažeš da je gol, poltroni, uz svesrdnu pomoć onih koji  isto tako vide da je car gol, ali neće si priznati, očekuj da te napadnu, ponize, izopće. Jer i zrak nije tvoj.Njihov je...

Imaš rješenje, ali ne dao Bog da ga izgovoriš. Jer ti si ovca, ne poštuješ mišljenje Onih koji znaju bolje.

Oni koji znaju bolje, u ovom slučaju nisu demokratični..ONI...

Tada shvatiš da si stado malo, da tvoj Mesija nije od ovoga svijeta.

Oni svoga, svjetovnoga, nameću kao uslugu i spas.

Tvoj glas smeta, muti vodu i opasan je.

Tu nastupa tzv. Paraliza duše. I nije bezazlena.

Tada dolazi vrijeme odluke – Hoćeš li živjeti ili umrijeti?

No,što kada je odluka da želiš živjeti,ali moraš se praviti mrtav kako bi dočekao život?

U svijetu koji se izrodio, u ovim čudnim vremenima koja živimo, u kojima je sve zabranjeno, osim onoga što je rezervirano za određenu kastu, ostaje nam samo Tanatoza.

Tanatoza do svitanja. Do poraza predatora, jer oni uvijek pojedu jedni druge.

No, ipak jedna Zabrana neka nam svima bude zajednička, kao opomena, kao zalog.

Budimo ljudi jedni drugima.

Zabranjeno je plakati bez pouke, probuditi se, a ne znati što sa sobom, bojati se osobnih uspomena.

Zabranjeno je ne boriti se za ono što želiš, odustati od svega zbog straha, snove ne pretvoriti u stvarnost.

Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje, ne pokušavati sačuvati zajedničke uspomene i zvati ih samo onda kada su ti potrebni.

Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima, pretvarati se pred ljudima do kojih ti je stalo, izigravati drugu osobu da bi te pamtili, zaboraviti na one kojima je zaista stalo do tebe.

Zabranjeno je ne stvarati vlastitu priču, ne imati vremena za ljude kojima si potreban, ne razumjeti da ono što ti život daje, to i uzima.

Zabranjeno je otjerati nekog s kim se nisi pomirio, zaboraviti njegove oči i osmijeh.

Zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost i zamijeniti je njegovom sadašnjošću.

Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge, misliti da je njihov život vrjedniji od tvojeg, ne spoznati da svatko ima svoj put i sreću.

Zabranjeno je ne činiti stvari za samog sebe, bojati se života i obaveza, ne živjeti svaki dan kao da ti je posljednji.

Zabranjeno je ne tražiti sreću, ne živjeti život s pozitivnim stavom, ne misliti da uvijek možemo biti bolji.

Zabranjeno je ne znati da bez tebe ovaj svijet ne bi bio isti.

Pablo Neruda

AUTOR: Tanja Polić Marković