Tanja Domazet Belobrajdić: "Ne odustajte od svojih snova. Sanjajte! Jer ponekom se snu omakne... Pa se i ostvari."

 Tanja Domazet Belobrajdić, vukovarska ratnica i književnica, autorica nagrađivanih romana ”Crni kaput” i ”Žena moga muža”,  putem svojeg Facebook profila  osvrnula se na vrijeme pisanja romana "Crni kaput" i svih poteškoća sa kojima se susrela prilikom pokušaja pronalaska nakladnika za tiskanje istog.

Njezinu objavu prenosimo u cijelosti.

"Ponekad mi se čini kako je prošlo puno više vremena, toliko toga se u međuvremenu dogodilo. Danas, šest punih godina. Popularno je reći - "izlaska iz ormara". Javnim pisanjem. Rekla bih kako to nije bio izlazak iz ormara, nego ulazak u centrifugu. Krvi mi se nije napio, samo tko nije htio. A počelo je ovako.

Godine 2014. prijavila sam rukopis "Crnog kaputa" na natječaj VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman. Kao potpuni anonimus. Rekla bih kako se ničemu nisam nadala, ali znate, onaj tko se ne nada baš ničemu, nigdje se ni ne prijavljuje. Čemu se, jesam nadala, ne znam, jer pobjednik može biti samo jedan. Te godine, na natječaj VBZ-a prijavljeno je rekordnih 137 romana, autori kojih su bili brojni renomirani hrvatski pisci, ali i bosanski itd. Nakon što je to objavljeno, pozdravila sam se sa željama i okrenula svojim životnim, egzistencijalnim, zdravstvenim i drugim problemima. Nakon nekoliko mjeseci, objavljeni su rezultati, odnosno 12 romana koji su ušli u uži izbor. Sličica koja je pred vama.

Ne znam što sam jučer radila, ali postoje trenuci koje pamtim kao da su bili prije deset minuta, iako su prošle godine. To je bio jedan takav trenutak. Bila je večer, sjedila sam za radnim stolom u dnevnom boravku i gledala u zaslon računala. I plakala. Rasplakala sam se tada svom izranjavanom dušom, kao da je ulazak u uži izbor nekog natječaja uspon na vrh Mount Everesta. Ali to je tada, u tome trenutku moga života, za mene bio vrh najviše planine na svijetu. Uglavnom. Suze tada isplakane, nad slikom na zaslonu, oprale su puno toga.

Kada je nakon kratkog vremena objavljeno 6 finalista među kojima nije bilo poretka, birao se samo pobjednik, a moj Crni kaput među njima, nisam plakala. Moj uspjeh je bio već što sam od 137 romana ušla među 12, biti finalist, nije mi puno mijenjalo na stvari. Pobijedio je Ivica Prtenjača sa sjajnim romanom "Brdo".

Finalisti su još bili Veljko Barbieri, Zoran Žmirić, Goran Gerovac i Jasmin Imamović (ne sjećam se tko je bio šesti). Sve odreda poznati, nagrađivani pisci. I ja. Anonimus s "Kaputićem" kao prvim romanom.

Iako su obično finalistima toga natječaja vrata izdavača otvorena, za mene se nisu otimali. Dapače, prvo sam roman ponudila VBZ-u, glavni mi je urednik rekao kako je njihova kvota za tu godinu s domaćim autorima, popunjena. Pitala sam za sljedeću godinu, rekao je - "Najvjerojatnije i sljedeća". I ona nakon nje, vjerojatno.

Potom sam ponudila tekst uredniku druge velike kuće, on je odmah, zainteresirano, tražio da mu pošaljem tekst. Čak me je i požurivao. Nakon što ga je pročitao, odgovorio mi je :"Prošlo je 20 godina od kraja rata i otad je napisano i objavljeno jako puno romana s ratnom tematikom. Vaš roman ne donosi ništa novo u odnosu na sve te romane i to je još jedan razlog zašto mislim da ga nema smisla objavljivati".

Roman Crni kaput jedina je imala hrabrosti objaviti tadašnja ravnateljica Gradske knjižnice Vukovar, Vlatka Surma Szabo i on je te godine pomeo konkurenciju u kategoriji prvijenca, osvojivši nagradu Društva hrvatskih književnika i nagradu Josip i Ivan Kozarac.

U nakladi izdavačke kuće Despot infinitus doživio je novo izdanje i bio jedan od najprodavanijih romana. Prošle je godine preveden na engleski jezik.

Iako mi je "Crni kaput" donio puno problema, nikada se nisam pokajala što sam ga napisala i objavila. Nikada. Ono što zapravo hoću reći je - ne odustajte od svojih snova. Sanjajte! Jer ponekom se snu omakne... Pa se i ostvari."