Tata je gutao knedle i plakao dok je gledao': Razgovarali smo natporučnicom koja je od branitelja s ponosom preuzela zastavu

Foto: Privatni album

A upravo joj je otac, branitelj u Hrvatskom vijeću obrane, jedan od uzora u životu, ali i u poslu. Divi se, kaže, i svim onima koji su 90-ih branili Hrvatsku, a napominje da danas ne bi bila gdje je bez instruktora koji su je pratili na njezinu profesionalnom putu. U vojsci je, kaže, pronašla svoj poziv još u srednjoj školi. – Za mene nije bilo plana B, znala sam što želim. Konkurencija je pri upisu bila velika, na 1500 prijavljenih primali su samo 50 kandidata, ali nisam posustala i samo sam nastavila marljivije pripremati za prijemni ispit. Kada sam prošla, znala sam da je to moj put – govori Mihaela koja je u vojsci od 2015. godine.

Danas radi u Kadetskoj bojni, a pješaštvo je izabrala jer, kako sama kaže, voli biti na prvoj crti. – Volim biti u blatu, volim izazov i biti na prvoj crti. To je pješaštvo. Ali to sam ja, idem uvijek tamo gdje je najdinamičnije – kazuje Mihaela Živković. Na pitanje što bi poručila mladima koji razmišljaju o vojnoj karijeri, Mihaela odgovara bez razmišljanja. – Ovo je poziv. Moraš voljeti svoju domovinu i svoj posao jer sustav je dinamičan i izazovan, i fizički i psihički. Ima dana kada je teško, kada se pitaš zašto si tu, ali onda dođu trenuci poput ovog mimohoda koji te podsjete zbog čega vrijedi ustrajati. Ako voliš ovaj posao, možeš sve izdržati – ističe.

U budućnosti bi se voljela okušati u međunarodnim misijama kako bi stekla dodatno iskustvo i znanje, a planira i daljnje školovanje te napredovanje kroz vojnu hijerarhiju. – Za deset godina želim da mogu reći da sam napravila sve što sam mogla za svoju vojsku i svoju državu. I da se mogu ponositi svakim korakom koji sam napravila – govori nam.