TENKOVIMA IH GAZILI PRED OČIMA ŽENA I DJECE! Poruka na školi opisuje svu stravu koju je Škabrnja prošla tog nesretnog dana: ‘Za oprost je prvo potrebno pokajanje’

18.11.2021. 07:57:00

Gotovo svi u Hrvatskoj znaju što se 18. studenog označava i koliko je važan taj datum za našu zemlju. On je vezan za pad grada Vukovara kada se s tugom prisjećamo svih onih koji su svoj život dali tijekom Domovinskog rata.

No često se, u sjeni Vukovara, zaboravlja na još jedno mjesto koje je podnijelo jednako tešku žrtvu u ratu. Riječ je o Škabrnji.

Uostalom puni naziv današnjeg praznika je Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, a obilježava se i Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata.

Sve je počelo sa cestovnim blokadama

I dok je o nesretnoj sudbini Vukovara početkom 1990-ih snimljeno nekoliko filmova i dokumentaraca, napisano nekoliko knjiga i više od tisuće članaka, pa čak i snimljeno par pjesama, o teškoj sudbini Škabrinje javnost puno manje zna.

Škabrnja je mjesto koje se nalazi pokraj Benkovca nedaleko Zadra, a u kojoj je prema popisu stanovništva iz 2011. godine živjelo 1425 stanovnika. Riječ je o mjestu s većinski hrvatskim stanovništvom koje je okruženo pretežito srpskim selima.

Zbog svoje je prošlosti tako u bivšoj Jugoslaviji bilo često okarakterizirano mjestom izrazito nacionalističkog hrvatskog naboja što u tadašnjoj vlasti nije bilo popularno. Škabrnja je imala popriličan broj radnika u dijaspori pa je tako slovila kao bogato mjesto.

Nakon promjena i demokratskih izbora 1990. godine pobjedu ondje uvjerljivo odnosni HDZ, a mjesto je ubrzo postalo okićeno hrvatskim zastavama. To nije naišlo na odobrenje Srba iz okolnih mjesta te je već početkom kolovoza godine 1990. krenula otvorena pobuna protiv hrvatskih vlasti. Dana u 17. kolovoza naoružani stanovnici srpske narodnosti zatvorili su ceste u mjestima sjeverne Dalmacije i Like, postavljajući zapreke, kamenja, balvane, što je početak tzv. “balvan revolucije”. Na cesti Zadar – Benkovac na ulazu u Donje Biljane, prema Škabrnji, postavili su zapreke i naoružane civile.

Prva žrtva

Početkom 1991. u sklopu priprema za samoobranu sela krizni štab i mjesna vlast rade na osnivanju dragovoljačkog odreda koji se formirao od dvije čete te se postavljaju prve naoružane seoske straže na ulazima u mjesto.

Dana 17. rujna 1991. pobunjeni Srbi i JNA iz Lišana Tinjskih, Biljana i Zemunika Gornjeg izvršili su prvi topnički napad na Škabrnju. Krizni štab u selu organizira evakuaciju civilnog stanovništva, žena, djece i staraca, dvama autobusima, teretnim kamionima i osobnim vozilima u Zadar, koji se onda dalje upućuju na otok Ugljan u turističko naselje u mjestu Kukljici, dok dio njih ostaje u Zadru kod svojih rođaka ili u hotelu Iž, koji je već tada bio predviđen za zbrinjavanje prognanika.

Samo u razdoblju od 4. do 10. listopada 1991. na Škabrnju je palo preko 2000 raznih projektila. Najžešći napad na Škabrnju bio je 5. listopada, kada je poginuo Stanko Bilaver, zapovjednik 1. voda 1. čete pričuvnog sastava ZNG-a, prva škabrnjska žrtva.

U više navrata zrakoplovi su raketirali mjesto, i tada je bačeno 8 kazetnih bombi, a na dvije neeksplodirane bombe nađene su i poruke “poklon ministru obrane od JNA” i “za Franjine štakore”.

Foto: Škabrnja

Do formiranja Samostalnog bataljuna Škabrnja pod zapovjedništvom Marka Miljanića, svako je selo, pa tako i Škabrnja, na ovom području organiziralo svoju obranu bez međusobne hijerarhijske povezanosti i zajedničke strategije i taktike obrane.

Samostalni bataljun Škabrnje je u to vrijeme brojao najviše 950 ljudi, a držao je liniju obrane preko 32 km. Bili su slabo naoružani i često u civilnoj odjeći.

Nisu imali šanse

Tog sudbonosnog dana, 18. studenog 1991.,u Škabrnji je bilo oko 200 slabo naoružanih i opremljenih ljudi. Tenkovsko-pješačke snage četnika i JNA za napad na Škabrnju tog su dana došle iz dva smjera. Tako je jedna kolona tenkova i oklopnih transportera s kamionima pješaštva prolazeći kroz Zemunik Gornji došla oko 7 sati na zapadni ulaz u Škabrnju i  zauzela dva napadajna položaja, dok je druga kolona tenkova i pješaštva došla iz pravca Biljana Donjih cestom Benkovac – Škabrnja – Zadar i na Marinovcu, sjevernom ulazu u Škabrnju i zauzela također napadni položaj.

Sam napad počeo je oko 7,30 sati iz raketno-topničkog oružja, oklopnih postrojbi s Debelog brda, Biljana, Zrakoplovne baze Zemunik, Smokovića, tenkova s područja Šarovina i Lišana Tinjskih.

Dok su branitelji Škabrnje pružali otpor, iza leđa im je JNA angažirala i helikopterske postrojbe, koje oko 10 sati zauzimaju groblje i crkvu sv. Luke, te na taj način prekidaju jedinu cestovnu vezu Prkos – Škabrnja, a branitelje u Ambaru opkoljavaju. Nakon sloma obrane branitelja u Ambaru, ostale crte škabrnjske obrane još su odolijevale napadima agresora. Četnici i pripadnici JNA do središta sela i crkve Velike Gospe došli tek predvečer oko 16,30 sati, goneći ispred tenkova zarobljene branitelje i civile kao živi štit.

Gazili ih tenkovima pred očima obitelji

Civile, pretežito žene, djecu i starije osobe, koji su se sklonili u podrume i druge zaklonjene prostore, četnici i pripadnici JNA nasilno izvlače van i ubijaju hitcima iz vatrenog oružja, najčešće s prigušivačima, ili nožem, a pritom neke od žrtava pred smrt muče i masakriraju. Četnici su ih ubijali na najokrutniji način, gazeći ih tenkovima na očigled žena i djece.

Oni civili koji su pošteđeni smrti, dovedeni su u Ambaru gdje su ih sve skupili i predvečer teretnim kamionima i autobusom odvezli u Smilčić, Biljane Donje i na kraju u Benkovac, smjestivši ih najprije u vojarnu, a kasnije premjestili u tamošnji Dječji vrtić, gdje su na razne načine cijelu noć mučeni i ispitivani, od čega nisu bila pošteđena ni djeca. Tu su prenoćili i sutradan predani u Pristegu hrvatskoj strani.

Zarobljene branitelje i civile već su u Škabrnji odvojili od žena i djece i mučeći ih cijelim putem na očigled žena i djece odveli prema Benkovcu, gdje su trojicu ubili, a ostalih devet zarobljenih na taj dan završili su na koncu u kninskim kazamatima, prolazeći kroz najraznovrsnija mučenja i torture, dok konačno nisu razmijenjeni.

Foto: Škabrnja

Napad na preostali istočni dio Škabrnje i Nadin započeo je u 8 sati i završio u 17,24 sati, kada su JNA i četnici zauzeli Nadinsku gradinu. Toga 19. studenog jugovojska i četnici nastavili su u Škabrnji sa svojim zvjerstvima i ubijanjem nevinih civila koji nisu htjeli napustiti svoje kuće. Četnici su 19. studenog oko 14 sati, ušli s tenkovima i pješaštvom u Nadin. Tog dana u Nadinu su poginula dva branitelja i ubijeno je osam civila, i kasnije još sedam civila koji su ostali u vrijeme okupacije u Nadinu. U Nadinu je u Domovinskom ratu poginulo 5 vojnika-branitelja i ubijeno 14 civila, dok ih se troje još vodi nestalim.

Vijesti o tragičnim događajima 18. i 19. studenog u Škabrnji potvrđene su tek nakon što su pušteni zatočeni civili došli u Pristegu, na hrvatsku stranu.

Tijela su donosili u vrećama

Potresna svjedočenja preživjelih izazvala su kod domaće i svjetske javnosti zgražanje i osudu. Tijela prvih 35 škabrnjskih žrtava, jugoslavenska je vojska predala u crnim najlonskim vrećama na Musapstanu kod Zadra.U nakani da prikrije zločin u Škabrnji jugovojska je odugovlačila s predajom tijela ostalih ubijenih, tako da su pod pritiskom predstavnika Međunarodnoga crvenog križa i europskih promatrača predali još 9 tijela, čime je ukupni broj žrtava dovezenih na Patologiju Zadarske bolnice do tada bio 44

Ostala tijela žitelja, njihovi ostatci kao i ostatci ostalih ubijenih koji su ostali u selu jer nisu htjeli napustiti Škabrnju, pronađeni su u masovnoj grobnici kod Osnovne škole. O kakvom se zvjerskom masakru nedužnih ljudi radi, najrječitije govore opisi ozljeda koje su zadobili kao što su: eksplozivne i strijelne ozljede glave u potiljak i zatiljak, prsnog koša i trbuha zadane iz najveće blizine, zgnječenje glave i prsnog koša izazvane gaženjem tenkom, odsječene uši i druge ozljede.

Akcijom Maslenica koja je trajala od 22. do 25. siječnja 1993. Hrvatska vojska je oslobodila zadarsko zaleđe, uključujući i Škabrnju. Ipak, nakon pretrpljenih velikih gubitaka u ljudstvu, donesena odluka o povlačenju iz Škabrnje i povratku na crtu obrane u Prkos, s tim da se u Škabrnju svakodnevno izviđalo.

Škabrnja je konačno oslobođena 5. kolovoza 1995. u operaciji “Oluja” koja je imala za cilj oslobođenje okupiranih područja i vraćanja u ustavotvorni poredak Republike Hrvatske.

Nisu svi ugledali lice pravde

“Živjela smrt” i “Dobrodošli u mrtvo selo“, natpisi su koji su velikim crnim ćiriličnim slovima napisan na ulazu u mjesto, na zgradi osnovne škole. Do kraja Domovinskog rata broj poginulih Škabrnjana je narastao na 80, a još 6 ih je poginulo nakon rata od mina postavljenih po selu i okolici.

Foto: Škabrnja

Za ovaj strašan ratni zločin, kao odgovorni po zapovjednoj odgovornosti su kod Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osuđeni Milan Babić, kao poticatelj i zapovjednik, te Milan Martić i to na 35 godina zatvora.

Zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Škabrnji na sam dan 18. studenog 1991., Županijski sud u Zadru je presudom iz 11. prosinca 1995. osudio 18 osoba, od toga 16 osoba na kaznu zatvora u trajanju po 20 godina, jednu osobu na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, i Jovana Badžoku (1963.) na 10 godina zatvora. Svim optuženicima, osim Jovanu Badžoki i Zorani Banić suđeno je u odsutnosti.

Jovan Badžoka izdržao je kaznu zatvora na koju je osuđen, dok je Zorana Banić 2001. godine bila uhićena u Švicarskoj te u obnovljenom postupku osuđena i izdržala kaznu u trajanju od šest godina.

Milenko Radak (1965.), optužen za ratne zločine u Škabrnji, na Županijskom sudu u Zadru, oslobođen je 18.10. 2004. od optužbe za isto kazneno djelo u nedostatku materijalnih dokaza.

Također, i Renato Petrov koji je bio osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora za ratni zločin u Škabrnji, na Županijskom sudu u Zadru, oslobođen je 28. 9. 2012. od optužbe zbog nedostatka materijalnih dokaza.

Godine 2018. podignuta je optužnica protiv Milana Gnjidića za sudjelovanje u pokolju, ali on nije dostupan hrvatskom pravosuđu.

Pravda za počinjene zločine u Škabrnji još nije dočekana, a nalogodavci zločina u Škabrnji još su uvijek na slobodi. Do dana današnjeg Haaški sud nije podignuo optužnice i sudio srpskim zločincima za zločine počinjene u Škabrnji.

“Da bih oprostio prvo se netko mora pokajati”

Zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja, Marko Miljanić teško riječima može opisati sva ta događanja početkom 1990-ih i otvoreno kaže kako bi se o tome mogli napisati čitavi romani.

“Teško je to opisati nekome tko takvo nešto nije prošao, tko nije izgubio svoga najmilijeg. Ne možete zamisliti kako se osjeća netko tko je izgubio deset članova svoje obitelji. To ljudi ne mogu ni pretpostaviti”, rekao nam je Miljanić.

Najviše ga, kaže nam, boli što je riječ o zločinu za koji nitko nije odgovarao.

Dodaje kako je Škabrnja danas obnovljena, ali da se posljedice rata i dalje osjete.

“Živimo u nadi. Svake godine smo sve stariji i zato ne smijemo živjeti u mržnji”, rekao je.

“Zaboraviti ne smijemo nikada, a oprostiti… Ne mrzim, ali da bih oprostio netko prvo mora priznati i pokajati se. Ovo je strašan zločin koji je prošao bez kazne, ali ja vjerujem da će te ljude stići kazna, makar na drugom svijetu”, zaključuje Miljanić.

Izvor: dnevno.hr/Foto:Pixell

Izvorni autor: J.A.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.