THOMPSON IM SMETA – A KOMUNISTIČKI POKOLJI NE!

MNOGIMA SMETA THOMPSON – ALI NE I KOMUNISTIČKI ZLOČINI NAKON 1945.

U Hrvatskoj danas nema dana bez ideološke hajke. Meta je uvijek ista: Thompson, “Za dom spremni”, hrvatski branitelji, pa čak i djeca koja slušaju domoljubnu glazbu. Dežurni moralni policajci – ekstremna ljevica, salonski antifašisti i profesionalni cenzori – već se zagrijavaju za izbore i po staroj navici traže neprijatelja. I uvijek ga nalaze u – Hrvatima.

Dovoljno je poslušati pjesmu Marka Perkovića Thompsona, dovoljno je spomenuti HOS ili Domovinski rat, pa da vas se proglasi fašistom. Bez suda, bez činjenica, bez konteksta. Presuda je unaprijed napisana. Ideološki sud radi brže od svakog totalitarnog režima.

Ali postavimo jednostavno pitanje, ono koje ova kasta uporno zabranjuje:
Zašto s istom žestinom ne govore o 1945.?
Zašto šute o masovnim ubojstvima, likvidacijama bez suda, Križnim putovima, Bleiburgu, o desecima tisuća pobijenih Hrvata – nakon završetka rata?

Ajmo, drugovi i drugarice, skinimo rukavice.

Nakon pobjede Titovih partizana i komunista, Hrvatskom nije zavladao mir, nego osveta. Svećenici, intelektualci, časnici, službenici – ubijani su ili zatvarani bez ikakvog prava na obranu. Organizirani su “sudovi” koji su više nalikovali srednjovjekovnim smaknućima nego pravosuđu. Optuženici nisu smjeli govoriti, odvjetnici su ušutkivani, presude su bile unaprijed donesene.

Kriv je bio svatko tko nije bio uz Tita i Partiju. Samo postojanje u razdoblju 1941.–1945. bilo je dovoljno za smrtnu kaznu.

Bl. kardinal Alojzije Stepinac jasno je rekao: to nisu bila suđenja, to je bio progon. Moralno, pravno i ljudski neopravdan.

Tisuće obitelji ostale su bez ikakvih prihoda jer su “krivi” intelektualci izbačeni s posla. Oni koji su pokušali spasiti živu glavu bježeći prema Bleiburgu, vraćeni su i tjerani kao stoka na Križne putove – ili su jednostavno pobijeni.

I sad dolazimo do licemjerja stoljeća.

Nakon 1995., nakon velikosrpske agresije, četnici su masovno amnestirani. Zločinci su slobodno hodali, mnogi nikada nisu odgovarali. Danas bez problema djeluju protiv Hrvatske, protiv branitelja, protiv same ideje hrvatske države. Imaju medije, financiranje i političku zaštitu.

I to je, izgleda, u redu.

U Jugoslaviji si bio kriv ako si surađivao s okupatorom.
U Hrvatskoj danas nisi kriv ako si surađivao s agresorom.

Uklonjeni su križevi iz škola, zabranjena molitva, crkve pretvarane u spavaonice, mlade se prisilno slalo na “radne akcije”. Objavljivane su samo knjige i filmovi koji su veličali revoluciju. O Titu je napisano tisuće knjiga. Svako selo imalo je njegov trg. Tri puta je proglašavan narodnim herojem – baš kao današnji diktatori koje Zapad “ne razumije”.

I danas?
Kumrovec se slavi. Tito se relativizira. Komunizam se pere.

Ali problem je – Thompson.
Problem je – hrvatski pozdrav.
Problem je – hrvatsko sjećanje.

Oni koji hodočaste u Kumrovec su “napredni”.
Oni koji idu na Thompsonov koncert su “fašisti”.

To nije borba protiv ekstremizma.
To je ideološka cenzura.
To je nastavak istog obrasca iz 1945. – samo s modernijim rječnikom.

I zato na kraju ostaje pitanje koje ih najviše boli:

Jesmo li se za ovakvu Hrvatsku borili?
Za Hrvatsku u kojoj se komunistički zločini prešućuju, a domoljublje progoni?