TJEDNI PREGLED HRVATSKE POLITIČKE GLUPOSTI: Beljakov djed je u dvije godine iz ustaša prešao u partizane

23.05.2020. 09:54:00

Svakog petka, u političkom tjedniku 7dnevno, naš kolumnist Marcel Holjevac objavljuje svoj “Tjedni pregled hrvatske političke gluposti”.

HALAL FAŠIZAM

Svi vole Druga Tita

Ni u komunističkoj Jugoslaviji svjetovne vlasti nisu biskupima određivale za koga će se u crkvi moliti misa. Istina da bi svećenika tu i tamo priveli na obavijesni razgovor ako je mrmorio protiv korupcije, lopovluka i lopovskog sistema, istina je da su Crkvu predstavljali kao mračnjačku pa i “klerofašističku”, ali ne sjećam se baš da su organizirali ovakvu hajku na – misu. I to ne za umrle, nego za pobijene.

Tenzije oko sarajevske mise za sve one koji su se na Bleiburgu predali zapadnim saveznicima kako ne bi pali Titu u ruke, i koje je Tito dao pobiti, kulminirale su u subotu prosvjedima na kojima je bila masa petokraka i jugoslavenskih zastava, u funkciji “antifašističkih” simbola. Valjda se i sam Alija okreće u grobu kad vidi sve te silne petokrake i jugozastave i sjeti se robije na koju su ga poslali jugo-antifašisti! A opet, možda i ne: lukav je bio, znao je kako svoju stvar prodati, komu se prikloniti, obično jačemu.

U Sarajevu su, naime, jako ponosni na svoje pretke partizane. Svu trojicu. Pa je to danas jedan jako antifašistički grad, iako je u njemu osnovana Crna legija, i iako su oko polovice ustaša u logoru Jasenovac bili Muslimani, danas Bošnjaci. I iako je u ustašama zaginulo razmjerno puno više Bošnjaka nego Hrvata, a u partizanima manje.

No, dobro, jasno je da vole Tita, prvi put su dobili nekakvu “svoju” federalnu jedinicu i veliko umjesto malog M u “Musliman”; i lijepo je to da su ponosni na svoju – uglavnom nepostojeću – antifašističku prošlost, iako su ih i u zadnjem ratu ubijali “antifašisti”, oni Slobini. Istina, dobar dio ulica u Sarajevu zove se po nacistima, a škola u Goraždu ima ime po SS-Sturmbannführeru Husein efendiji Đozi, inače bliskom suradniku Heinricha Himmlera, koji je kasnije, nakon odslužene zatvorske kazne na koju je osuđen kao ratni zločinac, postao osobni Titov prevoditelj za arapski te je putovao s njim Galebom po nesvrstanima. Tu i tamo bi usput, kad bi prolazili Zaljevom, bacio fetvu na Izrael, a i ostao je dobar prijatelj s velikim jeruzalemskim muftijom, moguće da ga je Tito zato i trebao. Ali sve su to “halal –fašisti”. Ovi hrvatski su “haram – fašisti”.

ISTA VOJSKA

Petokrake u Srebrenici i na Bleiburgu

Ako u Sarajevu ne vide u čemu je problem s Bleiburgom, zašto onda vide problem sa Srebrenicom? Tamo su partizani barem pustili žene i djecu. I da se ne zaboravi, to je bila ista vojska s istom petokrakom! Veljko Kadijević iz Drugoga svjetskog rata isti je onaj Veljko Kadijević koji je osmislio plan agresije na BiH, a priča da su na Bleiburgu pobijene sve sami ustaše, ili da su “većina njih bili ustaše”, ravna je četničkoj priči da su u Srebrenici pobijeni samo mudžahedini koji su klali Srbe po okolnim selima pod komandom Nasera Orića, ako je koji civil i stradao, nije ga šteta. Da je i istina, na koji to način opravdava genocid?

A valja se vratiti, u tom kontekstu, i na nevjerojatno drsku i bezobraznu Mesićevu priču da je na Bleiburgu “ubijeno samo devet ustaša koji su pokušali proboj”: ni u Srebrenici nije ubijen gotovo nitko, samo par ljudi. Nego su zarobljeni, preuzeti od Nizozemaca baš kao što su oni zarobljeni na Bleiburgu preuzeti od Engleza, odvedeni malo dalje u šumu i ondje pobacani u plitke jame, baš kao što je slučaj s Bleiburgom. Usput, ništa čudno od Stipe, prije mu je Jasenovac bio izmišljotina, a sad je to Bleiburg.

No za Sarajevo su pobijeni u Srebrenici šehidi, a Hrvati i Muslimani pobijeni na Bleiburgu i oko njega “ustaški zločinci”. Zanimljivo je da Sarajevo u slučaju Bleiburga doslovce ponavlja mantru koju Srbija mantra u vezi sa Srebrenicom. No, činjenica je da na Bleiburgu nisu stradali ni Pavelić ni Dinko Šakić ni Maks Luburić, ni itko od ustaških glavešina – iako razmjere antihrvatske histerije u Sarajevu oslikava to što uporno pokušavaju Pavelića ubaciti u kontekst Bleiburga – pa tako ni misa nije za njih, unatoč tvrdnjama sarajevskih i beogradskih medija. Misa je prije svega za hrvatsku sirotinju koju su na kraju svi izdali, i vođe i saveznici i prijatelji i svijet. Kojima danas neki mesići imputiraju da su bili koljači u Jasenovcu, a većinom su bili obični domobrani i, velikim dijelom, civili, pobijeni bez krivnje i suda, a sad im ni misu ne daju. Braniti fašizam je jedno, održati zadušnicu smaknutima bez suda, pa da su i ne znam što skrivili, nešto je sasvim drugo!
Uostalom, ako su “antifašisti” tako uvjereni da na Bleiburgu nisu učinili ništa loše i da je pokolj zarobljenika bio opravdan, zašto su onda to tolike godine skrivali kao zmija noge i od svijeta i od hrvatske, odnosno jugoslavenske javnosti? Skupa s masovnim grobnicama?

SNAGA I KARAKTER

Kapa dolje Puhovskom

U cijeloj toj masovnoj histeriji oko mise na crvenoj strani spektra, između svih tih poziva na klanje “ustaša i fašista”, naravno, isključivo Hrvata jer četnici su, kako znamo, antifašisti, uz tu ne čak srednjovjekovnu nego upravo barbarsku galamu, primitivnu do kostiju, koja poziva na masovna ubijanja neprijatelja neovisno o tome tko je i za što kriv, i je li uopće i za što kriv, u cijeloj toj strci koja posve zanemaruje kako temeljne principe rimskog prava – jednog od kamena temeljaca naše civilizacije, po kojima je bolje pustiti sto krivih nego osuditi jednog nevinog i po kojima nitko ni za što nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže na sudu – tako i temeljne principe kršćanstva – drugog kamena temeljca naše civilizacije, koji kaže da pravo na misu zadušnicu imaju i zločinci i nedužni i da uostalom nije na nama da sudimo o tome čija će duša biti spašena – izdvaja se tek nekoliko ljudi koji su pokazali snagu i karakter da se odmaknu od divljaštva i primitivizma.

Jedan od njih je Žarko Puhovski: on smatra da je riječ o ljudima koji su zločinački pobijeni te moraju biti komemorirani.

“To je nešto što kao svoju sramotu lijeva strana političke scene mora posebno komemorirati, no ona to ne čini i to je problem”.

On tu pogađa bit stvari: ljevica je ta koja mora pokazati kajanje, priznati grijehe. Jer oni uvijek pile kako je RH pravna sljednica avnojske Hrvatske, ne one ustaške NDH. Pa zašto se onda Hrvati trebaju ispričavati stalno za zločine NDH ako ova država nema ništa s njom? Valjda se dužnosnici ove države trebaju osvrnuti na zločine koje je počinila avnojska Hrvatska, ako smo njezin pravni sljednik! Godinama smo nakon rata slušali kako “treba individualizirati krivnju za ratne zločine”, kako ne bi cijeli narod ispao kriv, kako se nije smjelo Srbe nakon Oluje indiskriminativno ubijati samo zato što su bili na drugoj strani, zato što su bili četnici ili su ih podržavali, zato što su bježali s njima! A sad ti isti ljudi govore kako je bilo sasvim u redu pobiti sve redom, i civile i domobrane i krive i prave, jer eto “bili su na krivoj strani”. Ovdje im je opravdanje da su dobili rat pa se s poraženom stranom moglo kako se htjelo (usput, kako se to uklapa u njihov narativ da je Hrvatska 1945. dobila rat, a sad kažu da ga je zapravo izgubila?), a kad smo ga 1995. dobili mi, kad ga je dobila Hrvatska protiv Jugoslavije, suprotno od onog rata 50 godina ranije, kad su pobijedili Jugoslavija, staljinisti, komunisti – učinili su sve što su mogli da zaštite poražene i da pošalju u zatvor svakoga tko je bilo kakvo zlo nanio bilo kakvom zarobljenom četniku ili, nedajbože, civilu?
No da se vratimo na Puhovskog: je li taj njegov istup dovoljan da mu se kaže “svaka čast”, unatoč svemu što je znao govoriti? Pa, jest. Hrabar je jer je istupio protiv svog “stada”, protiv stava sredine u kojoj je socijaliziran, u kojoj se kreće. O kojoj egzistencijalno ovisi. Lako je onima koji se kreću u hrvatskim nacionalnim krugovima kritizirati komuniste, i onima koji se kreću u jugoslavensko-udbaškim “hrvatske nacionaliste”, nema tu hrabrosti, ništa im neće biti zbog toga. Zato mislim da ono što je rekao Puhovski treba iznimno pozitivno vrednovati, jer “nacionalna desnica” ne može natjerati ljevicu da prihvati minimum civilizacijskih standarda, a to je da se zarobljenike ne ubija. To je ideja do koje moraju sazreti. A jako su daleko od toga da jednako gledaju na ubojstva nakon Oluje i ona nakon Bleiburga, i svaki korak u tom smjeru dobar je korak.

LJUTI USTAŠA

Jergović napokon postao Hrvat!

O statusu Hrvata u BiH najviše govori to što je i Jergoviću prekipjelo s tom pseudoantifašističkom, fol građanskom, a u osnovi bošnjačko-šovinističkom ekipom, pa je odlučio postat Hrvat. Ustvari, ni ja nisam mogao vjerovati vijesti, pa sam je pročitao jedno tri puta: dakle, Jergović i još trojica hrvatskih članova sarajevskog P.E.N. centra istupili su iz njega zbog načina na koji je to udruženje pisaca osudilo održavanje mise za ubijene na Bleiburgu (i oko njega).

P.E.N. centar je, naime, naveo da su oni koji su ubijali u ime antifašizma, iz bezobzirne osvete (što je nešto za što se u Hrvatskoj dobiva 50 godina robije, za ubojstvo iz bezobzirne osvete, kad antifašizam NIJE u igri), bili na “boljoj strani povijesti”, što je prilično fašistoidna tvrdnja. “Antifašistička pozicija koju zastupamo bolja je i humanija strana povijesti i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže”, navodi se u pismu.
Jergović je na to uzvratio kako ne nalazi svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini, u čijem je osnivanju sudjelovao, i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji.

No, kad bolje razmislim, stvar i nije čudna. Jergović sasvim sigurno neće postati ljuti ustaša, iako je nešto slično već jednom bio, početkom rata kad je došao u Zagreb kao izbjeglica iz Sarajeva, pa počeo u Nedjeljnoj derati po četnicima i Srbima općenito žestoko i bez zadrške. Njima je pak trebao netko tko ima intelektualno pokriće i erudiciju, a to je Jergoviću teško poreći. No ubrzo je shvatio da se od hrvatstva u Hrvatskoj neće kruha najesti, a Pavićeva epehazija tada je plaćala novinare-antifašiste projugoslavenske orijentacije valjda više nego što na Wall Streetu plaćaju direktore banaka. A kao predstavnik “raje iz Sarajeva”, a Hrvat po papirima, on je tu bio idealan. Koliko daleko će novo preobraćenje ići i je li u pozadini svijest o tome da u Sarajevu danas biti Hrvat nije puno ugodnije nego biti Židov u Berlinu 1933., ili financijski ili kakav drugi interes, vidjet ćemo.

Ali ostaje za BiH i Bakira poražavajuća činjenica da je jedini preostali sarajevski “Hrvat” koji još nije postao Hrvat – Komšić. A on je “Hrvat” otprilike koliko i onaj mali Brnabić u Srbiji.

BELJAKOV DJED

U dvije godine od ustaše do partizana!

U poplavi objava na Facebooku naših političara prošlog tjedna, koje se uglavnom vrte oko antifašizma i toga da su masovna smaknuća nedužnih ljudi loša samo kad ih počine fašisti, ali ne i kad ih počine antifašisti, izdvojio bih one Kreše Beljaka, inače beskrajno ljigavog tipa.  Zanimljiv je, naime, njegov razvojni put od HOS-ovca preko punoljetnog delinkventa, pa člana kroatocentrične stranke koju je proslavila Marijana Petir do punokrvnog antifašista. 2017. je dao intervju u kom je izjavio – i to je završilo na naslovnici, citiram:  “Većina ustaša nije imala veze s fašizmom, nego su bili hrvatski domoljubi”. Uz šarmantan podnaslov u kojem se Krešica pohvalio: “Beljak kaže da je i njegov djed bio ustaša”.

A dvije godine poslije zalijepio je status sa slikom nekog partizančeta, uz tekst: “Sa samo 17 se otišao boriti protiv fašista. Poslije rata je odbio sve funkcije jer je prezirao partijske karijeriste. Umro je 1984., uvjeren da će jednom ipak biti bolje. Da se probudi, moj djed bi danas imao 95 i sigurno bi se, silno razočaran, vratio oranju nebeskih njiva”.

Je li njegov djed u razdoblju od 2017. do 2019. iz ustaša prešao u partizane? Ili se radi o dva djeda, pa Krešo izvlači “joker” djeda koji mu je taj tren oportun? Ono, po starom sistemu, “jednoga sina bumo dali u ustaše, drugoga u partizane, naša familija ovoga rata zgubila ne bu”? Tko zna, možda su oba djeda izmišljena. Krešo ima mašte, da ne kažemo baš da laže.
No pretpostavimo, stvarno, da se djed probudi iz groba i vidi Krešu – što bi vidio? Upravo onakvog partijskog karijerista kakve je prezirao cijeli život, naravno. I k tome još HSS-ovca, gay friendly! Da te stare partizančine inače mogu ustati iz grobova i vidjeti svoje nasljednike, politički korektne, feminizirane i onak’ malo gejiš, vjerojatno bi ih prvi dali postrijeljat.

No, valja priznati, i sam Krešo Beljak je sa 17 godina krenuo stopama svog djeda, stvarnog  ili izmaštanog, nije sad bitno. I otišao u HOS, ali ovaj put boriti se rame uz rame s fašistima, protiv antifašista. A onda su po njega došli mama i tata i odvukli ga za uši doma. Tako da jadni Krešica i danas ima problema s identitetom, i to ne rodnim. Nego onim je li ustaša, partizan ili HSS-ovac. To se, kako znamo, kod naših antifa i udbaša i inače mijenja, pa ih većina, poput Stipe Mesića, Drage Pilsela, Domagoja Margetića, ima neku ustašku fazu prije nego što javno prigrle antifašizam. Ponekad i po direktivi, izgleda. Krešo nije iznimka.

ZNANSTVENA POSVUDUŠA

Opet otkrio lijek protiv Covida

Ivan Đikić je otkrio lijek protiv Covida. Opet. Otkrije ga svako malo. Ali ne baš, nego skoro. Pretprošli tjedan novinama je dojavio da je otkrio “Ahilovu petu” tog virusa. “Jako smo uzbuđeni, otkrili smo tajnu virusa. Ovakvu ideju još nitko nije testirao”, citirale su ga novine. “Mi smo prvi koji imamo mogući lijek koji će imati dvostruko djelovanje i na virus i na poticanje imunosnog odgovora”, pohvalio se.

A onda je dva tjedna poslije opet išao govoriti za novine o svom novom otkriću. Inače, to bi bio prvi učinkovit lijek ne samo protiv Covida, nego i bilo koje virusne bolesti, jer ni za jednu ne postoji učinkovit lijek. Od prehlade do AIDS-a. Da, znam, Pernar zvuči kao kreten, ali u stvarnosti, ako pokupite gripu, vjerojatno vam ni liječnik neće imati što propisati osim biti u toplom, mirovati i uzimati vitamin C. Nije lijek, ali jača imunosni sustav. Sad, ne želim tvrditi da on nije vrhunski znanstvenik. Svaka čast njegovim kvalifikacijama i CV-u – iako je ono što je rekao u zadnjem pojavljivanju u javnosti, da dok se ne pronađe cjepivo, neće biti učinkovitog načina da se virus izbaci iz naših života, premda točno, zapravo malo kontradiktorno njegovu hvalisanju o novom učinkovitom lijeku – ali, tog lika treba ugurati u neki reality show. Toliko voli medijsku pažnju. Možda zajedno s Radmanom ili nekim drugim znanstvenikom koji ga ne može smisliti, pa da imamo nekakvu verziju “Farme” na malo višoj razini, mogla bi se zvati “Laboratorij”, a znanstvenici bi se, osim verbalnog prepucavanja, mogli gađati i epruvetama.

Zapravo, jedina stvar koja mi je jadnija od znanstvenika koji godinama govori o svojim “skoro” uspjesima a da nemamo na uvid neke konkretne radove jesu malograđani koji su sretni što imamo pokaznog znanstvenika pa ustrepere ushićeno na svaku njegovu objavu kako samo što nije pronašao lijek za Covid. I rak. I AIDS. I, onako usput, za skidanje uroka.

Foto: Josko Supic / Cropix

MOST ZA NIGDJE

Bolje za Škoru da nisu s njim

Realno, bolje je za Škoru da Most nije s njima. Istina, oni su jaki u Slavoniji, a Most na jugu Dalmacije, pa kad tako gledate, zvuči kao dobra ideja ući u koaliciju. No, kao prvo, HDZ-u će vrlo vjerojatno trebati koalicijski partner nakon izbora – ako SDP ne pobijedi, što je itekako moguće – a Škoro bi mogao biti korektiv koji bi Plenkovićevu Vladu pomaknuo u smjeru suprotnom od Pupovca.
Most ne želi s HDZ-om, što razumijem, a HDZ ne želi s Mostom, što još više razumijem: Petrov je u dva navrata postupio izrazito nekorektno i mimo svake političke kulture i običaja. Prvo je izbacio Karamarka kompletno iz Vlade koju je Karamarko trebao voditi, nakon što je ovaj naivno pristao prepustiti im cijeli represivni aparat i odreći se premijerskog mjesta. A potom su, u Plenkovićevoj Vladi, stali na stranu oporbe u glasanju o Mariću.
Drugo, moguće je da bi Most više glasova odnio nego donio, jer im jako puno ljudi ne može oprostiti eliminaciju Karamarka iz politike, što je rezultiralo koalicijom Plenković-Pupovac plus žetončići. Osim toga, mnogi nisu zaboravili da su se upravo u Mostu profilirali velikani antifašističke misli poput patetičnog Vučetića i Orepića. Usto Most ima dosta birača oko Metkovića, Dubrovnika, ali ni ondje više nisu tako jaki. U ostatku Hrvatske oduvijek su bili razmjerno beznačajni: na prvim izborima ostvarili su svoj maksimum i bili čudo, na drugima su već bilježili znatan pad, a sad ih napuštaju neki ključni ljudi i govore da se sve svelo na trio fantastikus – Petrov, Grmoja, Bulj.

No oni su, unatoč tome što uz samostalan izlazak mogu računati na tri mandata, od Škore tražili – osam mandata, osam mjesta koja “sigurno” prolaze! A koliko onda ostaje Škorinoj ekipi, jedan ili dva? Zašto odmah nisu tražili svih petnaest mandata, koliko se računa da Domovinski pokret u ovom trenutku može dobiti? Čista pohlepa, kao i kad su rušili Karamarka da bi sami vladali mimo izbornih rezultata, i kao kad su rušili Todorića – najvjerojatnije zato da bi Božo preuzeo Agrokor i postao Bog u Metkoviću.

A onda, kad je taj prijedlog odbijen, za propast pregovora okrivili su HDZ. Kriv je Jandroković jer izjavljuje da bi HDZ nakon izbora mogao sa Škorom, ali nikako s Mostom. A kakve veze ima ta izjava – iskrena, ako ništa – s prevelikim apetitima Mosta za foteljama, to ne zna nitko.

Foto: Damjan Tadic / CROPIX

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti

Izvor: Dnevno.hr/Foto:fah

Izvorni autor: Marcel Holjevac

Autor: