Tko su bili vlasnici stare ciglane na zagrebačkom Črnomercu, čiji su dimnjaci srušeni u nedjelju?

Müllerovi od Zagreba nikad nisu dobili ime nekog trga ili parka, imaju jednu ulicu, a tek je 2013. njima u sjećanje u kinu Europa otvorena mala dvorana koja nosi njihovo prezime

Dva srušena dimnjaka stare ciglane na Črnomercu nisu obična dva dimnjaka, nego simbol jedne duge obiteljske priče - priče obitelji Müller. Jedna su od najistaknutijih prijeratnih zagrebačkih obitelji, koja je grad zadužila u urbanističkom i kulturnom smislu. Istodobno, obitelj čiji su članovi zbog židovskog podrijetla u Holokaustu i stradali. 

Sve je krenulo od Adolfa Müllera, rođenog 1857. godine, koji je ciglanu na Črnomercu sagradio 1885., a nakon nje još puno toga. Na njegov posljednji ispraćaj 1932. godine došlo je više od tisuću Zagrepčana. Samo desetljeće kasnije, točnije 1941., njegov je mlađi sin Leo pogubljen na nepoznatom mjestu nakon bijega iz ustaškog logora u Kerestincu, a stariji, Alfred, 1945. u logoru Dachau. Njihove supruge i djeca su preživjeli, najviše spletom nevjerojatnih okolnosti, a onda se i razasuli svijetom. U Zagrebu smo pronašli gospođu Mariju i njezina sina Dubravka Milera, Adolfova praunuka. 

Boljelo je gledati rušenje dimnjaka, naravno da nas je pogodilo. Oni su ipak simbol naše obitelji, nešto što je moj pradjed sagradio. Bili smo tamo, promatrali rušenje, nije nam bilo nimalo svejedno, kratko nam je rekao Dubravko telefonom.

U Zagrebu živi i njegov brat Leo, koji je ime dobio po djedu, jednom od dvojice Adolfovih sinova. Njihova majka Marija udala se za Rajka, jednog od tri Leova sina. 

Prvo je otvorio ciglanu na Lašćini, zatim i na Črnomercu

Adolf Müller je rođen u Zagrebu u siromašnoj židovskoj obitelji s puno djece. Izučio je zanat za stolara i bačvara, ali ga daljnje školovanje nije zanimalo niti si ga je mogao priuštiti. Oženio je Faniku Mühlhofer i s njom otišao u Josipdol, gdje je živjela Fanikina rodbina pa je početak bio lakši. 

Otvorili su trgovinu mješovitom robom i gostionicu. Za godinu dana su zaradili već dovoljno novca za povratak u Zagreb. Na Ilici su kupili propali dućan i ponovno u njemu pokrenuli posao,koji je brzo procvjetao, dok se Adolf počeo baviti i trgovanjem ciglom i ugljenom. Prvo je otvorio ciglanu na Lašćini, zatim i na Črnomercu. Posao je išao jako dobro i Adolf je shvatio da ulagati treba i u film, tadašnju novotariju, koja je posebno zanimala njegova dva sina. Godine 1917. dao je sagraditi jedno od prvih zagrebačkih kina, Helios, današnje kazalište Gavella, a zatim je 1924. godine, od arhitekta i graditelja Srećka Florschütza, naručio i gradnju kina Balkan-Palace, kasnijeg kina Europa, koje je već dugo zatvoreno. 

Uz gradnju kina, otvorenog već 1925. godine, gradio se i trgovačko-stambeni kompleks oko njega, koji je rezultirao prekrasnim zgradama na Samostanskoj, danas Varšavskoj ulici, i na Masarykovoj, kao i s pasažem između. Prolaz je nekad bio Miškecov, danas nosi ime sestara Baković, Zdenke i Rajke, koje su blizu, u Teslinoj 7 (tad Nikolićevoj), imale kiosk za tajnu komunikaciju zagrebačkih skojevaca s partizanima. 

Müllerovi od Zagreba nikad nisu dobili ime nekog trga ili parka, imaju jednu ulicu, a tek je 2013. njima u sjećanje u kinu Europa otvorena mala dvorana koja nosi njihovo prezime. Ali kino više ne radi.  Prijeratni je život Müllerovih bio jako lijep - puno su putovali, a sinovi Alfred i Leo su bili i veliki filmofili. Nakon očeve smrti 1932., Alfredu je pripalo kino i blok Masarykova - Varšavska s pasažom Balkan, dok je Leo postao vlasnikom ciglane i bloka zgrada na uglu Frankopanske i Dalmatinske ulice. 

Alfred se školovao za kinooperatera, Leo je pak ciglanu pretvorio u tvornicu u kojoj je radnik bio na prvome mjestu. Organizirana je za njih večernja škola, imali su zbor i orkestar, tad modernu tvorničku menzu, u krugu tvornice su držane i mise za radnike, dok je u blizini sagrađena i kapelica. Na Müllerovu brijegu niknuo je i voćnjak, u to vrijeme prvi usklađen s modernim agronomskim spoznajama.

Rat je sve promijenio. 

Mülleri su još 1938. prešli na katoličanstvo i promijenili svoje prezime u Miler, no nije pomoglo. Iako je za Lea kod Ante Pavelića urgirao i kardinal Alojzije Stepinac, s kojim je bio dobar prijatelj, Leo je završio u logoru Kerestinec, odakle je pobjegao s još nekoliko logoraša, ali je uhvaćen i ubijen, ne zna se gdje mu je grob, ako ga je ikad i bilo. Alfred je pak odveden u logor Dachau, gdje je i skončao. S njim je na putu u logor bio i sin Alan, koji je uspio pobjeći iz tog vlaka, ponovno je ulovljen i stavljen pred streljački vod. U samom trenutku strijeljanja srušio se u nesvijest, tako da ga metak nije pogodio, preživio je i priključio se francuskom Pokretu otpora. S majkom i sestrom Evelinom ponovno se sreo u Zagrebu tek 1946. godine, a preminuo je 2014. U Holokaustu je dio obitelji preživio i zahvaljujući dobrim, hrabrim ljudima koji su ih skrivali, poput obitelji na Kosovu, koja je k sebi uzela Branka, najmlađeg Leova sina, odnosno Adolfova unuka. 

Spasila ga je i guvernanta, s kojom su ga Milerovi poslali na Kosovo, a koja je nacistima rekla da je riječ o njezinu djetetu. Najstariji Leov sin Marijan se nakon rata preselio u Izrael, najmlađi Branko u Njemačku, a Rajko je s obitelji do svoje smrti 2005. godine živio u Zagrebu, u kojemu mu je obitelj.