Svake godine, uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana, svjedočimo istom scenariju: vijenci, svijeće, kamere, prigodni govori i birane riječi o „žrtvi“ i „zahvalnosti“.

Tako je bilo i ove godine, kada su županica Osječko-baranjske županije Nataša Tramišak, njezini zamjenici Josip Miletić i Goran Ivanović te predsjednik Gradskog vijeća Grada Osijeka Tihomir Florijančić položili vijence i zapalili svijeće za hrvatske branitelje i civilne žrtve Domovinskog rata.
Govorili su dostojanstveno, biranim tonom, o zajedništvu i kršćanskom duhu. Na fotografijama — uredno složen protokol, osmijesi, svijeće i svečanost trenutka.
No, ono što se ne vidi na tim slikama, ono što javnost ne zna, daleko je važnije: tko nije bio pozvan.

Jer, iza te svečane kulise skriva se neugodna istina — u Osječko-baranjskoj županiji i Gradu Osijeku, politika sustavno određuje tko je „pravi“, a tko „nepoželjni“ branitelj.
I dok se pred kamerama govori o poštovanju prema svima, u praksi se priznanje daje samo onima koji su poslušni, podobni i politički korisni.

Županija bez sluha za dijalog

Osječko-baranjska županija godinama ne pokazuje ni minimalnu volju za dijalog sa svim udrugama proisteklima iz Domovinskog rata.
Nije to novost — to je kontinuitet.
Takvu praksu naslijedila je i sadašnja županica Nataša Tramišak, iako je više puta upozorena na te „propuste“. No, unatoč upozorenjima, ništa se nije promijenilo.
Županija komunicira samo s odabranima — s onima koji neće „talasati“, koji neće postavljati neugodna pitanja o pravima ili o onima koji su zaboravljeni.

Udruga koje su aktivne, koje rade na projektima stvarne pomoći braniteljima, često su prepuštene same sebi.
I dok političari govore o „povezivanju“, oni su zapravo ti koji dijele, svjesno i sustavno.

Grad Osijek – isti scenarij, druga imena

Ni u Gradu Osijeku nije bolje. Gradonačelnik Ivan Radić, svjestan složenosti braniteljske scene, odlučio je – postaviti „svog čovjeka“.
Taj „branitelj“, formalno zadužen za suradnju s udrugama, zapravo služi kao filtrator – on određuje tko će biti pozvan, tko će dobiti riječ, a tko će ostati isključen.
Na taj način, grad održava kontrolu nad braniteljskim udrugama i stvara privid zajedništva, dok se stvarni dijalog guši.

Danas se, gledajući fotografije s polaganja vijenaca, to jasno vidi: uvijek ista lica, uvijek iste udruge, uvijek ista imena.
Oni koji se neće suprotstaviti politici – uvijek imaju mjesto u prvom redu.
Oni koji se bore za istinu, koji žele da se čuje glas svih hrvatskih branitelja, ostaju – nevidljivi.

Udruge ili produžene ruke politike?

Svrha braniteljskih udruga nikada nije bila političko svrstavanje.
Kao što se udruga ribiča bavi ribama, očuvanjem voda i natjecanjima, tako su i braniteljske udruge osnovane da bi se bavile braniteljima, njihovim problemima, rehabilitacijom, statusom i dostojanstvom.
Danas, nažalost, mnoge od njih služe kao alat za održavanje političke slike, kao PR-pozadina za protokolarne događaje, kao sredstvo za distribuciju novca onima koji znaju „kome se treba javiti“.

One rijetke udruge koje su ostale dosljedne, koje ne pristaju na trgovinu moralom i uvjerenjem, često su marginalizirane, financijski ugušene i javno ignorirane.
I sve to zato jer su – neposlušne.

Jer, ako se neka udruga doista bavi problemima branitelja, onda se mora suprotstaviti nepravdi.
A tko se suprotstavi, odmah postaje „problem“.
I tako ulazimo u začarani krug — šutnja za financiranje, poslušnost za priznanje.

Što je s onima koji nisu u udrugama?

Nitko ne govori o tisućama hrvatskih branitelja koji nisu članovi nijedne udruge.
Jesu li oni manje vrijedni? Jesu li manje branili Hrvatsku?
Njih nitko ne zove, ne pita, ne uključuje. Oni su ostali sami, sjećanjem na rat koji su prošli i državom koja ih je zaboravila.
I dok se novac dijeli po „projektima“, a priznanja po „pripadnosti“, ti ljudi šute – jer nemaju kome reći.

Podjele koje nisu došle izvana

Najtužnije u svemu – nije politiku tu kriviti do kraja.
Podjele među braniteljima nisu stvorili političari.
Stvorili su ih – sami branitelji.
Oni koji su, svjesno ili nesvjesno, pristali biti produžena ruka političkih interesa.
Oni koji su, za tri srebrenjaka i malo moći, pristali šutjeti dok njihovi suborci nestaju u tišini.

I zato se danas, trideset godina nakon rata, moramo pitati:
Jesmo li se borili za Hrvatsku da bismo šutjeli?
Jesmo li riskirali živote za domovinu ili za karijeru?
Jer ako je istina ovo što vidimo danas – onda su neki branitelji svoju čast prodali, a s njom i povjerenje onih koji su zaista dali sve.

Zaključak: pijetet bez licemjerja

Veteranska udruga maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata i ove će godine, kao i svake, odati počast svojim suborcima.
Bez pompe, bez politike, bez poziva iz ureda.
U tišini, s ponosom i pijetetom koji ne traži svjetla reflektora.

Neka vas, političari, bude sram – ako uopće znate što ta riječ znači.
Jer poštovanje se ne pokazuje na protokolu, već u djelima.
A istinski heroji – oni koji su tada bili djeca, ali su imali više hrabrosti nego mnogi odrasli – ne trebaju vaše pozive.

Njima je čista savjest dovoljna.

Domovini vjerni!