‘TUĐMAN JE PORUČIO DA NJEMU NIJE MJESTO U HDZ-u!’ Poruka u jeku svađe Plenkovića i Milanovića: ‘Kad vidi Titovu gardu koja danas vodi HDZ i državu, bacio bi se s vrha katedrale’

Je li im duh Franje Tuđmana pokušao nešto poručiti? Franjo je pao sa zida. Odnosno, njegova slika, dok je Plenković mlio o tome zašto liječnici ne bi trebali u štrajk, ispaljivao rafalno fraze dostojne provincijskog politkomesara iz ere samoupravljanja poput “zahuktala se dinamika obnove u ubrzanoj fazi” i prepucavao se s Milanovićem oko toga tko bi od te dvojice hrabrih bojovnika, iskusnih ratnika i velikih stratega trebao biti novi šef NATO-saveza. 

Naime, Jensu Stoltenbergu istječe mandat 30. rujna, a švedski mediji naveli su Plenkovića kao jednog od potencijalnih kandidata za novog glavnog tajnika NATO-a. Milanović se osvrnuo na to rekavši kako ionako jedva čeka da se “prepakira” negdje izvan Hrvatske, a Plenković je uzvratio: “Milanović vam je ekspert za NATO. Ja sam sto posto uvjeren da su se Šveđani zabunili, da su mislili na njega. On je snažan zagovornik proširenja NATO-a”, pokušao je biti ciničan Plenković. Iskreno, Milanoviću to bolje ide. 

A Franji je dojadilo gledati i jednog i drugog, i slušati ih, pa je, čini se, odlučio poručiti da njemu tu više nije mjesto, u tom i takvom HDZ-u. Paranormalne pojave su u Hrvatskoj već odavno posve normalne, a Tuđman je ionako pao već odavno, što se HDZ-a tiče. Zacijelo se prevrće u grobu i misli, zašto ih sve nisam lustrirao, pohapsio, komu sam to ostavio svoje životno djelo, Hrvatsku i HDZ? Nije čudno, kad vidi Titovu gardu koja danas vodi HDZ i državu, bacio bi se s vrha katedrale, kamoli sa zida. Da je živ. 

“Može li to tko popraviti”, odmah je indikativno zapitao Plenković. To ni Tuđman, da ustane iz groba, ne bi mogao, ako govorimo o tome što bi sve u HDZ-u trebalo popraviti, ali na posao se odmah bacio glasnogovornik HDZ-a Zoltan Kabok, koji je pokušao pričvrstiti fotografiju. Naravno, neuspješno: Franjo se uporno odbijao vratiti na mjesto koje su mu namijenili. Kabok je do kraja presice pridržavao fotografiju, izigravajući budalu, a Plenković ga je verbalno potapšao po glavi: “Kabok je sve riješio. Ovo je bio veliki izazov za njega pred ovoliko kamera”. Evo, HDZ ima rješenje za sve. Bar dok kamere ne odu i makar bilo nakaradno. Kaboka sad mogu promovirati u “držača Franjine slike” i dodijeliti mu plaću iz proračuna.
Uglavnom, Tuđman je, izgleda, dao ostavku na mjesto osnivača HDZ-a. Dojadilo mu da se kunu u njega, a gaze sve što je predstavljao. Sad konačno mogu objesiti sliku Josipa Broza. Jutarnji nije javio je li možda već bila ispod Franjine. A mogu staviti i sliku Velikog vođe Andreja Plenkovića. Pored demokratskog uzora mu brata Kima. Sad očekujem da Plenković osnuje povjerenstvo koje će istražiti tko je sabotirao njegovu pressicu i da okrivi domaće teroriste. 

ISTINA O PORFIRIJU: Tko mu podmeće da je  pjevao što je pjevao?

Davne 2016. godine, kad je isplivala videosnimka Porfirija Perića, tadašnjeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, kako u veselom bradatom društvu pjeva četničku “Šta se ono na Dinari sjaji”, on je bio intelektualna zvijezda i miljenik progresivnog Zagreba. Redovito je održavao kružoke “intelektualaca” koji su s njim “raspravljali o društvenim, etičkim i političkim temama” – ukratko, upijali milo im velikosrpstvo u intelektualnom celofanu. Popis sudionika ne iznenađuje: “Mnogi od sudionika Porfirijevih kružoka čine intelektualnu kremu današnje Hrvatske”, pisali su mediji i nabrojili sudionike: bivši predsjednik Ivo Josipović, isusovac Tvrtko Barun, aktivist Vilim Matula, profesori Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dejan Jović i Dražen Lalić, Milorad Pupovac, feministkinja Rada Borić, novinar Branimir Pofuk i brojni drugi, kako su im tepali “intelektualci različitih profila”. Iako ja tu, iskreno, ne vidim neku različitost “profila”. Meni je sve to ista ekipa. 

No, nakon što je snimka objavljena, mediji redom stadoše u obranu milog im Porfirija, pa napisaše “snimka je objavljena, očito, kako bi se diskreditiralo novog zagrebačkog mitropolita zbog njegovih otvorenih i dijaloških stavova” i preniješe da mu, kako on reče, “podmeću”. I to baš kad je osudio paljenje hrvatske zastave. Nije rekao tko. Iako nije negirao da je pjevao što je pjevao: “Prije nekoliko godina bio sam gost u Chicagu, u Istočnoameričkoj eparhiji, imao sam seriju duhovnih predavanja i baš sam se u tome američkom kontekstu trudio govoriti kršćanskije i duhovnije nego inače. Nakon liturgije bio je ručak i zabava, rekao sam o. Voji Bilbiji da otpjeva ‘našu pjesmu’, misleći na ‘Tamo daleko’. On je počeo pjevati pjesmu koju i ne znam i nekako sam pjevušio za njima. U jednom trenutku sam zašutio”, objasnio je lijepo mitropolit Porfirije. 

No nisu baš svi bili tako apologetski raspoloženi, pa je novinar Marko Jurič, reagirajući na snimku, rekao u odjavi emisije kako je “u blizini (Cvjetnog trga) crkva u kojoj stoluje… četnički vikar. Dakle, dragi moji Zagrepčani, kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, pripazite da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i malo u svojoj najboljoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu”.

Ta je priča ovog tjedna dobila epilog – Marko Jurič, koji je u međuvremenu ostao bez posla, osuđen je na deset mjeseci zatvora, uvjetno, zbog govora mržnje. Je li pravda jednaka za sve i zašto jednaku kaznu nisu dobili i svi novinari koji su se slično obrušavali na katoličke biskupe, naročito na vjernike koji i dalje mole na glavnome zagrebačkom trgu, a koje otvoreno optužuju da su silovatelji koji hodaju okolo gledajući gdje će koju ženu u minici odvaliti toljagom po glavi i odvući u pećinu? 

Porfirije se u međuvremenu, postavši patrijarhom SPC-a, razotkrio kao velikosrbin, posrbljavanjem Crnogoraca, helikopterskim desantom na Cetinje i mnogo čime drugim, pri čemu se ističe dodjela odlikovanja SPC-a, Ordena Svetog vladike Mandarija, ratnom zločincu Voji Šešelju, i to dok je istodobno pozivao na pomirenje s Hrvatima. No ništa čudno za SPC, nekidan nađoh (provjereno!) da i Hitlerov general Heinz Guderian ima najviše odlikovanje SPC-a, Orden Svetog Save…  

Danas stoga i neki od njegovih privatnih “intelektualaca” peru ruke ili ga bar više javno ne spominju kao “čoveka mira” i čak više ne kukaju kako je šteta što katolički biskupi nisu poput njega (ali i dalje blate biskupe). Zašto četnika nije dopušteno nazivati četnikom, a Hrvata koji je “ustaša” jedino po tome što nije dio “lijevo-liberalnih kružoka”, ili je nedajbože branitelj, jest dopušteno i poželjno nazivati ustašom, ostaje pitanje za hrvatsko pravosuđe.  

ISTINA O HASANBEGOVIĆU: Je li slabouman jer je musliman?

Tu presudu Juriču treba staviti i u kontekst prošlotjedne protiv Ante Tomića. Naoko slični slučajevi vrijeđanja po nacionalnoj osnovi? Ne, naravno, prije svega jer je Jurič optužen za “govor mržnje”, dakle kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, dok je Tomić, posve realno, optužen za uvredu, po privatnoj tužbi tužitelja. 

Zato je posve realno postaviti i pitanje zašto i protiv Tomića nije podignuta slična tužba, jer njegove izjave o “slaboumnom zagrebačkom muslimanu” prije mogu biti protumačene kao uvreda po nacionalnoj osnovi nego Juričev rant o opasnim četnicima u pravoslavnoj crkvi u centru Zagreba: Jurič nigdje nije spominjao Srbe niti je stavljao Porfirija u širi kontekst srpstva pa je i više nego nategnuta teza da je uvrijedio nekog po nacionalnoj osnovi, kao i teza da je riječ o govoru mržnje. Izvrijeđao je konkretnog “sveštenika” – jer četnikuje, a u javnosti se prikazuje kao čovjek ekumene.

S druge strane, iz Tomićeve izjave ostaje nejasno je li Hasanbegović slabouman jer je musliman ili je musliman pa je zato slabouman, što bi prije potpadalo pod širenje vjerske i nacionalne mržnje. Jedino ga “spašava” što je to napisao za beogradske novine pa se hrvatsko sudstvo može komotno proglasiti nenadležnim. Kao i za Porfirijevo četnikovanje u Chicagu. 

Ipak, ostaje pitanje “govora mržnje” kao sporne zakonske kategorije koja se lako može zloupotrijebiti. DORH nema pravo odlučivati u tuđe ime o tome čime bi tko trebao, a čime ne, biti uvrijeđen, i čime je netko oklevetan, a čime ne. To zna onaj tko je oklevetan i na njemu je teret dokaza.