U duhu Krista, u naručju Oca: Papa Franjo na svom posljednjem putu - POSLJEDNI POZDRAV

„Blago milosrdnima, jer će biti pomilovani.“ — Matej 5,7

U tišini uskrsnog jutra, 21. travnja 2025. godine, kada Crkva slavi uskrsnuće i nadu vječnoga života, ugasnulo je jedno od najsvjetlijih svjetala našega doba. Otišao je papa Franjo – čovjek vjere, čovjek naroda, čovjek Božji. Njegov odlazak nije samo kraj jednoga pontifikata, već tihi suton jednoga duhovnog razdoblja. Rođen kao Jorge Mario Bergoglio, iz srca argentinske zemlje, a pozvan da vodi Crkvu iz samoga središta Vatikana, pripadao je cijelome svijetu – u ljubavi, u riječima, u molitvama. U vremenu koje nosi brojne izazove pred kršćanima, on je riječima vraćao snagu, a simbolima udah Duha Svetoga. Njegove propovijedi nisu bile pisane da zadive – bile su krik ranjenoga čovječanstva i melem za povrijeđene duše. Papa Franjo bio je onaj koji nije nosio krunu moći, već vijenac služenja. Bio je most između onih koji mole i onih koji sumnjaju, između sjaja oltara i prašine uličnih margina.

Bio je papa koji je u svakome čovjeku prepoznavao lice Krista – u migrantima tračak nade, u bolesnima ogledalo bola, u siromašnima čistu vrlinu. Otvorio je vrata Crkve obespravljenima, zaboravljenima, potisnutima i ponavljao da Crkva nije tvrđava, već dom – dom u kojem se sklanjaju svi oni kojima je potrebna i osobna i duhovna pomoć i podrška. Bio je onaj koji je znao da hodati s narodom znači i umijeće slušanja i umijeće šutnje. U evanđelju njegova života svaki korak bio je poruka, svaka šutnja duboka liturgija srca. „Jer gdje je blago tvoje, ondje će biti i srce tvoje“ (Luka 12,34), a srce pape Franje bilo je uvijek s onima koji trpe. Bio je papa bez zlatnih sandala, ali s nogama koje su čvrsto stajale na zemlji. Papa bez zidova, ali sa srcem širom otvorenim prema čovjeku.

Nije se bojao biti neshvaćen. Nije se bojao oprostiti. Nije se bojao zaplakati. Jer znao je da je istina često usamljena, ali nikada uzaludna. Njegova vjera nije bila samo dogma – bila je disanje, trajna molitvena prisutnost. Bio je svjetionik u noćima beznađa i oholosti, bio je snaga koja govori, milost koja hoda.

U jednom od svojih govora rekao je: „Ako Bog voli siromašne, zašto bi Crkva bila daleko od njih?“ To nije bila retorika – to je bilo njegovo srce. Njegove reforme nisu bile reforma forme, već reforma duha – da Crkva korača kao Krist, diše kao Krist, ljubi kao Krist. Teško je pisati o onima koji su bili nositelji vjere, nade, strpljenja, mira, pomirenja i oprosta. Teško je staviti točku za čovjekom čije je prisustvo bila neprekinuta rijeka nade. Ali, kako kaže apostol Pavao: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (2. Timoteju 4,7). I doista, papa Franjo ratovao je dobar boj milosrđa, do posljednjega daha služio istini i čuvao vjeru kao sveti plamen koji ne gasne pred olujama i burama. Njegov glas, blag a čvrst, govorio je protiv rata, protiv nepravde, protiv pohlepe. Branio je prirodu kao Božji dar, zauzimao se za migrante, borio se za dostojanstvo svakoga života. U doba kada se ljubav zaboravlja, on nas je podsjećao: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte... Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ne dajem ga kao što ga svijet daje. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne boji“ (Ivan 14,1.27). Njegova prisutnost bila je produžena ruka Gospodnja, a njegova šutnja – oltar za molitvu.

Odlazak ovako velikih duhovnih misionara ne donosi samo tugu – donosi i obvezu. Obvezu da se ne prepustimo ravnodušju. Da njegujemo ono što nas je učio – da ljubav nije slabost, već snaga; da vjera nije izolacija, već dijalog; da Crkva nije samo „vjerska institucija“, već srce koje ljubi. Papa Franjo nije bio savršen – kao ni itko od nas. Ali bio je autentičan. Hrabro jednostavan. Blagoslovljen u skromnosti. I dok ga ispraćamo u tišini molitve, u svakom vjerniku neka odzvanja ona vječna rečenica iz Psalma: „Milost i istina susrest će se, pravda i mir poljubit će se“ (Psalam 85,11). Jer u njegovu životu milost i istina hodale su zajedno. Neka ga Gospodin primi u svoj vječni zagrljaj. Neka njegov osmijeh, njegova riječ i njegova šutnja nastave odzvanjati kao duhovna melodija koja nadživljuje smrt. Jer, kako je sam rekao: „Bog se nikada ne umara opraštajući. Mi smo ti koji se umorimo tražeći oprost. On je Otac pun ljubavi, pun milosrđa. Malo milosrđa mijenja svijet – čini ga pravednijim i toplijim.“ A nama ostaje da ne zaboravimo. Da pamtimo. I da ljubimo – kao on.

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista