Od 2006. do 2019. godine, institucije Vijeća Europe i Europske unije donijele su više rezolucija u kojima se od zemalja članica traži bezuvjetna osuda zločinačkih, totalitarnih komunističkih režima i distanciranje od ove ideologije terora, krvi i zla (od Rezolucije Vijeća Europe 1481 iz siječnja 2006. godine, preko Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz travnja 2008. godine, do one što ju je usvojio Europski parlament 19. rujna 2019. godine - Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP).

 Hrvatski Sabor donio je (ali tek mjesecima nakon Rezolucije 1481! - 30. lipnja 2006. godine) i svoju iznuđenu Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. (NN, 76/2006) u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava, ali od toga se dalje nije maklo evo već više od 19 godina.

 Ne samo da se nitko spomenute saborske deklaracije ne drži - jer zločinački komunistički sustav se promovira, slavi i glorificira a krvavi simboli slobodno ističu u javnim prostorima i na skupovima kao da se nalazimo u 1946. godini - nego se na jedan besraman i perfidan način posljednji u nizu ovih dokumenata Europskog parlamenta (Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP) od 19. rujna 2019. godine u cijelosti ignorira do te mjere da on za hrvatsku vlast i medije jednostavno ne postoji!?

 Bili smo svjedoci javnog isticanja petokrake na neboderu u Rijeci i to 2020. godine (u vrijeme kad je ovaj grad bio proglašen "Europskom prijestolnicom kulture"), iz godine u godinu gledamo bal vampira koji se okuplja u Kumrovcu svakog 25. svibnja, pred rodnom kućom najvećeg zločinca među jugoslavenskim komunistima, dok parole tzv. antifašista i prijetnje prolijevanjem krvi kolaju javnim prostorom bez ikakve osude i nekažnjeno. Lov na "ustaše" još uvijek je omiljeni sport naših ljevičara i kvaziliberala "antifašističke" orijentacije. I mada nitko ne vidi te "ustaše" niti se zna gdje su, oni nastavljaju harangu o "ustašizaciji Hrvatske" samo iz jednog jedinog razloga: kako bi opravdali svoje postojanje; jer nema antifašizma bez fašista.  

 Danas (19. rujna) je 6 godina od donošenje ovog dokumenta koji izrijekom i opetovano osuđuje zločinačku narav komunizma kao totalitarnog sustava koji se prema počinjenim zločinima i represiji stavlja u istu ravan s fašizmom i nacizmom, dok se od članica EU traži zabrana isticanja svih simbola i znakovlja komunističkog zla i javno promoviranje ove ideologije - i to zbog budućnosti same Europe.

Dan crne vrpce - Europski dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima (nacizma, fašizma i komunizma) obilježava se svakog 23. kolovoza (simbolično, na dan kad su 1939. godine nacisti i komunisti sklopili savez)

(Adresa slike)

 Mladi naraštaji ne mogu se odgajati u ozračju u kojem nema jasne i glasne osude svakog zla - pa i svih totalitarnih ideologija i režima, kakvog god ideološkog predznaka bili. Upravo zbog toga, zbog budućnosti naraštaja koji dolaze nakon nas, prava istina o prošlosti i svemu što se događalo tijekom XX. stoljeća mora izaći na vidjelo.

 Tijekom prošlog stoljeća komunistički režimi u svijetu pobili su od 100 - 120 milijuna ljudi (samo u SSSR-u i Kini najmanje 80 - 85 milijuna). Jugoslavenski partizani pod vodstvom komunista (KPJ) počinili su masovne zločine nad zarobljenicima i civilima, kako tijekom, tako i po okončanju rata. Od ukupnog broja žrtava što ih je Jugoslavija imala u ratu (oko 1 milijun), partizani su pobili 50 - 60 % i to je činjenica koja govori sve o moralu i etici "osloboditelja". Tlačili su, zatvarali i ubijali neistomišljenike u cijelom razdoblju od 1945. do 1990. U njihovoj inačici "bratstva-jedinstva" nije postojalo čak ni pravo na slobodu mišljenja, a na robiju se išlo i za verbalni delikt (zbog ispričanog vica ili kritike političkog sustava).

 Hrvatska je posljednja zemlja na svijetu koja ima razloga kriti ovu istinu i prešućivati razdoblje Drugog svjetskog rata i poratne komunističke vladavine (1945. - 1990.), budući da su stotine tisuća Hrvata tijekom i nakon rata pobijeni bez suđenja - od zarobljenih ustaša i domobrana do žena, djece i staraca. Imamo svjedočanstvo jedne Hude jame, Jazovke, Križnog puta i Bleiburga, s tisućama masovnih grobišta diljem Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. I te kosti uvezane žicom i djevojačke pletenice iz Hude jame, nijemo svjedoče o monstrumima s petokrakom koji su ih ostavljali žive zazidane u rudarskim oknima, klali, bacali u jame i mučili na nezamislive načine, bestijalno i krvnički, opijeni mržnjom i žedni krvi nevinih. U isto vrijeme tekla je rehabilitacija četnika kojima je Tito (u dogovoru s kraljem Petrom) u tri navrata ponudio kolektivnu amnestiju kolovoza/studenoga 1944. i siječnja 1945. Tako su amnestirani četnički koljači nakon toga nastavili (petokrakama na kapama) sa subraćom partizanima klanje nad Hrvatima, Albancima, muslimanima i drugim nepoćudnim narodima.

 Nije li se nešto slično (Bogu hvala, ipak u manjem opsegu) ponovilo i devedesetih godina XX. stoljeća? Nisu li partizanska petokraka i četnička kokarda u savezu razarali Vukovar, Borovo Naselje, Nuštar, Vinkovce, Osijek, Škabrnju, Gospić, Karlovac, klali u Tovarniku, Sotinu, Bapskoj, Voćinu, Balincima, Čojlugu, Širokoj Kuli, Joševici, Strugi Banskoj, Petrinji, Kostrićima i na tisućama drugih mjesta!? Biološki potomci i ideološki sljedbenici istih koljača - partizana i četnika - na temelju lažnih mitova i megalomanskih tvrdnji o "genocidu nad Srbima u prošlosti", hrvatskom su narodu pripremili kolektivno stratište i pokušali ga istrijebiti, jednako kako su to činili u Drugom svjetskom ratu. I kako bi se to prikrilo, velikosrpski ideolozi i komunisti konstruirali su svoju "istinu" prema kojoj su žrtve uvijek bili Srbi, a krivci "ustaše", odnosno Hrvati - kako u Drugom svjetskom ratu, tako i u ratovima devedesetih godina XX. stoljeća. To je jedina istina - druge nema.

 Zar nas Hrvate povijest nije ničemu naučila!? Barem mi ne bi smjeli imati bilo kakvog sentimenta i još manje žala za Jugoslavijom (kako Prvom, tako i Drugom), jer nas je taj promašeni projekt koštao najmanje milijun života i otvorio nam rane koje ni danas nisu zacijelile.

 Je li dovoljno to što (formalno i prigodničarski) svaki 23. kolovoza obilježimo Spomendan - Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, dok sljedbenici iste zločinačke ideologije kolo vode (u medijima, kulturi, politici, obrazovanju, državnoj upravi), sole nam pamet i ispiru mozgove!?

Zlatko Pinter/PDN