U kojim državama i žene moraju u vojsku?

U mnogim državama se ponovo razmišlja o uvođenju opće vojne obaveze. Pritom se postavlja pitanje: predstavlja li zvanje samo muškaraca diskriminacija po spolu? Ima država u kojima obaveza postoji i za žene.

Najnoviji slučaj vojne obaveze za žene je Danska: kako je odlučio tamošnji parlament koncem ožujka, od 1. srpnja sve žene koje su na taj dan navršile 18. godinu života mogu dobiti odluku o vojnoj obavezi, a od početka sljedeće godine počinje i regrutacija.

Prema informacijama danskih oružanih snaga, već sad žene čine oko četvrtinu novaka koji se dragovoljno javljaju u vojsku. U toj zemlji vojna obaveza traje četiri do dvanaest mjeseci, ovisno o tome za što su se odlučili novaci u svojoj tromjesečnoj osnovnoj obuci, piše DW.

I u nekim drugim državama na sjeveru Europe žene moraju u vojsku: Nizozemska je zamrznula vojnu obavezu 1997. i još je nije uvela, u Norveškoj opća – dakle i za muškarce i za žene – vojna obaveza postoji još od početka 2015., a Švedska koja je ukinula obavezu 2010., opet ju je uvela 2018. Vojna obaveza traje od 6 do 15 mjeseci, a petina pripadnika vojnih snaga Švedske su žene.

Ravnopravnost – ili tek puki broj

U Izraelu vojna obaveza i za žene postoji još od osnutka te države 1949. , s tom razlikom da žene moraju služiti dvije, a muškarci tri godine. Odnedavno se to odnosi i napripadnike ultraortodoksne vjerske skupine.

U mnogim zemljama su žene primane u vojsku ako su to željele, ali tek od razmjerno nedavno one bivaju raspoređivane i u borbene jedinice, a ne tek u jedinice opskrbe i logistike. U Izraelu već odavno sudjeluju i u borbenim jedinicama, ali je primijećeno kako muški suborci prije priskoče ženi u pomoć u slučaju ranjavanja nego ako je ranjen muškarac. Tu se može izgubiti dragocjeno vrijeme u operaciji tako da se se na treninzima mora posebno vježbati da ni u takvim situacijama ne smije biti razlikovanja po spolu.

Ipak, najveći broj država gdje i žene moraju u vojsku leži u Africi gdje to nije pitanje ravnopravnosti spolova, nego pukog broja vojnika s kojima se raspolaže. U Eritreji tako baš svi moraju u vojsku na 16 mjeseci, a obaveza postoji i u Čadu, Gvineji-Bisao, Maliju, Mozambiku, Zelenortskoj Republici i Nigeru. A vlada Mozambika je nedavno objavila kako se vojni rok s dvije godine produžuje i do pet godina u uniformi – za sve.

Većina ipak dragovoljno

Kineskinje moraju u vojsku u dobi između 18 i 19 godina ako imaju školsku spremu i ispunjavaju uvjete za određena vojna zvanja. U vojsku moraju i stanovnice Burme i Istočnog Timora. Naravno, od 2015. i u Sjevernoj Koreji gdje vojna obaveza počinje za djevojke već sa 17 godina. Koliko će onda ostati u vojsci – to je odluka „mudrog vodstva“ komunističke države i lako se može protezati godinama. I Istočni Timor je 2020. odlučio uvesti vojnu obavezu za sve između 18 i 30 godina na 18 mjeseci službe, ali u toj državi nije jasno kako uopće provesti tu odluku vlade.

Ipak, u najvećem broju zemalja – ako se ženama uopće dopušta vojna služba – ona je za njih dragovoljna. Tako je i u Sjedinjenim Državama gdje je već oko 200 tisuća vojnikinja što čini oko 14% pripadnika oružanih snaga. Unatoč tako velikom broju, tamo je ženama tek od 1993. dopušteno služiti i u borbenim jedinicama.

Ženama je vojna karijera moguća u praktično svim drugim članicama NATO saveza, baš kao i u Južnoj Koreji, Boliviji ili Japanu. Doduše Japan teoretski još uvijek nema vojske nego „Snage za samoobranu”, ali to je sve više tek papirnata odluka u iz davno prošlog doba nakon poraza u Drugom svjetskom ratu.