U samo četiri mjeseca života postala je supruga, udovica i majka. Imala je tek 24 godine. Ovo je priča Dalmatinke Sande
Sanda Špika, medicinska sestra i hrvatska braniteljica tijekom Domovinskog rata, bila je na prvoj crti zadarske bojišnice, rame uz rame s hrvatskim gardistima. Kao supruga poginulog zapovjednika Denisa Špike suočila se s jednim od najtežih životnih lomova.
U samo četiri mjeseca postala je žena, udovica i majka. Imala je tada svega 24 godine. Njezina priča svjedoči o gubitku, rađanju novog života u trenutku najveće boli, te o snazi žene koja je u vrlo mladim godinama morala iznova učiti kako živjeti.
Svoju priču ispričala je u sklopu programa obilježavanja 33. obljetnice VRO-a "Maslenica", na panelu pod nazivom "Kad hrabrost ima lice žene", posvećenom ženama sudionicama Domovinskog rata.
– Na prvoj crti bojišnice kao medicinska sestra, što je tada bilo jače, strah ili osjećaj dužnosti medicinske sestre?
– Pa više osjećaj dužnosti, strah nikad nisam imala, niti do onog trenutka kad se dogodilo ono što se dogodilo. Da se ponovno rodim, isto bih postupila – istaknula je.
Njezina životna priča bila je puno surovija. U kratkom vremenu postala je supruga, udovica i majka.
– Dana 17. listopada 1992. godine Denis i ja smo se vjenčali. Bila sam trudna, a on je poginuo 27. siječnja 1993. godine i 3. veljače 1993. godine ja sam dobila Denija.
Denis je poginuo braneći Ražovljevu glavicu. To mi je došao reći njegov brat, moj djever, čija mi je obitelj, jedna i druga, velika podrška svih ovih godina. Tjedan dana prije poginuo je muž moje rodice i prijateljice, i ja sam sve te dane proživljavala u glavi te žene, da bi mi se to isto dogodilo.
Bila sam trudna osam i pol mjeseci i nakon tjedan dana sam rodila, prijevremenim porođajem. Denisa nismo odmah sahranili i to je bio šok, jer su četnici odnijeli tijelo u Benkovac i zakopali ga na katoličkom groblju. Sahrana je bila šest mjeseci poslije toga i cijelo to vrijeme postojala je neka nit nade.
Tada nije bilo medija niti televizije, samo radio na akumulatore, i mislila sam možda je negdje živ. Ali misliš ono što želiš, a ne ono što jest. Dijete je bilo bez imena mjesec dana. Ime Denis nisam mogla izreći dugi niz godina. Odlučila sam da bude Deni – prisjetila se tih teških dana.
Ponavlja da bi danas postupila na isti način.
– Naravno da bih. Da je rat danas, isto bih napravila, iako sam stara. Ali puno je godina prošlo i teški su dani, posebno blagdani, težak je svaki dan. To se ne može zaboraviti, negdje to smjestiš i tu kutijicu opet otvoriš. Najviše mi snage daje dijete, obitelj i naša udruga "Žene u Domovinskom ratu". Družimo se, hrabrimo, putujemo skupa, šalimo se... Bitno je da pokažemo naraštajima da nas još uvijek ima i da nešto ostane iza nas.
Na licu žene u Domovinskom ratu nikad se nije vidjelo kad pati, kad je teško... Suza potekne sama. Ja sad ne plačem, ali znam što me čeka kad dođem kući. Ponosne smo same na sebe jer bih, uvjerena sam, napravile opet sve isto – zaključuje Sanda Špika.
