24. ožujka 1992. godine poginuo je junak Domovinskog rata – Goran Kliškić. Imao je samo 22 godine. Bio je vrhunski ratnik, izviđač-diverzant i zapovjednik diverzantske postrojbe 4. gardijske brigade. Poginuo je na Južnom bojištu spašavajući ranjenog suborca – onako kako je i živio: hrabro, nesebično i odano.

Goran Kliškić rođen je 29. rujna 1969. u Splitu. Bio je dragovoljac Domovinskog rata i prvi zapovjednik specijalne jedinice diverzantskog voda za posebne namjene u 4. gardijskoj brigadi. Njegov ratni put vodio ga je kroz Kruševo, Zadar, Karin, Biograd, sve do Južnog bojišta i mosta na Bistrini kod Stona – mjesta njegove pogibije.

U listopadu 1991., tijekom obrane Zadra, teško je ranjen spašavajući suborca. Tijekom granatiranja na Bilom Brigu, osjetio je da će granata pasti blizu te se bacio na suborca Ivicu Boškovića i spasio ga od sigurne smrti. Sam je pritom zadobio teške ozljede. Operiran je u Zadru, gdje su mu liječnici jedva spasili život, a liječenje je nastavio u Splitu. Unatoč teškim ranama i gelerima u tijelu, samovoljno je napustio bolnicu i vratio se na bojište.

Iako mu je ponuđeno da pređe u logistiku, odbio je. Ostao je uz svoje ljude i predvodio ih do posljednjeg dana.

Kobne noći, 24. ožujka 1992., neprijateljsko granatiranje pogodilo je njihov položaj kod mosta na Bistrini. Goran je naredio suborcima da se sklone u bunker. Tijekom ulaska, granata je ranila Ivicu Vucu. Bez oklijevanja, Goran je istrčao iz zaklona, pod kišom granata došao do ranjenog prijatelja i krenuo ga nositi natrag prema sigurnosti. Tada je pala još jedna granata – obojica su poginula.

Bio je to težak gubitak za njegove suborce, ali i snažan poticaj za daljnju obranu domovine. Svi koji su ga poznavali isticali su da je bio primjer zapovjednika, prijatelja i čovjeka.

Kao mladić trenirao je plivanje, vaterpolo i taekwondo. Bio je uzoran, nesebičan i uvijek spreman pomoći drugima. U rat je otišao među prvima, vođen ljubavlju prema domovini i željom za slobodom.

Njegov otac, hrvatski bariton Ratomir Kliškić, nakon sinovljeve pogibije život je posvetio očuvanju uspomene na njega. Svaki svoj nastup započinje riječima:
„Idemo, moj Gorane.“
Kako sam kaže: „Kažu da vrijeme liječi rane. Meni ne liječi. Goran je sa mnom 24 sata dnevno.“

Goran Kliškić pokopan je na splitskom groblju Lovrinac. U njegovu čast postavljena je spomen-ploča na rodnoj kući, a na mjestu pogibije podignuto je spomen-obilježje.

Njegov život i žrtva ostaju trajni podsjetnik na hrabrost i ljubav prema domovini.

Neka mu je vječna hvala i slava.