U VIHORU RATA Sukob kod Ljubova - 1. dio

04.07.2022. 09:04:00

Nakon gušenja terorističke pobune na Plitvičkim jezerima oružana pobuna hrvatskih Srba eskalirala je i na drugim područjima Hrvatske. Do kraja ljeta 1991. područje Like nije u toj mjeri bilo poprištem borbi kao primjerice istočna Slavonija ili pak Banovina.

 

Ipak, lički Srbi su se u suradnji s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) itekako pripremali za okupaciju Like. Zanimljivo, upravo je na području Like, točnije kod sela Ljubovo, vatreno krštenje imala oružana skupina koju je ustrojio Dragan Vasiljković – „Kapetan Dragan“, kasnije znana kao „Kninđe“.

...

Pobunjenički mediji pa i sam Vasiljković isprva su napad na Ljubovo pokušali prezentirati kao veliki vojni uspjeh, no u javnosti se i danas malo zna o tom sukobu.

 

Možda je to zato što specijalne snage pobunjenih Srba, unatoč tome što su udarile iznenada, u tom napadu nisu ostvarile nikakav uspjeh. Naprotiv, Ljubovo su uspješno i bez žrtava obranili pripadnici 1. pješačke bojne 2. A brigade Zbora narodne garde (ZNG).

Kasnije su u napadima na području Banovine Vasiljkovićevi borci mnogo uspješnije kapitalizirali nemjerljivu prednost nad malobrojnim braniteljima, po čemu su ostali upamćeni baš kao i po krvavom tragu ratnih zločina koji su još danas predmet istrage hrvatskog sudstva.

 

Razgovarajući s ratnim veteranima 2. gardijske brigade HV, odnosno s pripadnicima 1. pješačke bojne „Crne mambe“, dalo se zaključiti da oni smatraju kako su ih kod Ljubova napale Vasiljkovićeve formacije, no osim indicija za potvrdu svojih sumnji nisu imali pisani trag.

 

Ljubovo

 

Ipak, da se uistinu radilo upravo o napadu „Kninđi“ posvjedočio je sam Vasiljković odgovarajući na pitanja istražitelja tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu. Potvrdio je to tijekom ispitivanja istražitelja o povezanosti optuženog Miloševića s ustrojavanjem postrojbi za specijalne namjene, kasnije zvanih „crvene beretke“ (ili nekim drugim nazivima:  "Knindže", Srpska dobrovoljačka garda", "Arkanovci", "Tigrovi", "Škorpioni", "Vukovi", nekada i samo kao "Jedinica"), a koje su djelovale na teritoriju Hrvatske, potom i Bosne i Hercegovine.

Naime, kako je radikalizam pobunjenih hrvatskih Srba ratni sukob svakim danom činio sve realnijom opcijom Slobodan Milošević najavio je pomoć Srbima u tzv. SAO Krajini i polovicom ožujka 1991. odobrio je stvaranje takve postrojbe u Hrvatskoj. „Vlada je dobila zadatak da pripremi odgovarajuće formacije koje će nas učiniti u svakom slučaju bezbednim, odnosno učiniti sposobnim da branimo interese naše Republike, a bogami i interese srpskog naroda izvan Srbije", rekao je srpski predsjednik na zatvorenoj sjednici okupljenim predsjednicima općina SR Srbije.

 

Izvršenje ideje o stvaranju takvih postrojbi povjereno je načelniku Državne bezbednosti Srbije Jovici Stanišiću. Stanišić je pak svojem zamjeniku, obavještajcu Franku Simatoviću – Frenkiju, povjerio osnivanje takve postrojbe na samom terenu. Simatović je za zapovjednika takve prve takve postrojbe izabrao Dragana Vasiljkovića, koji je iskustvo koje je stekao kao pripadnik australskih postrojbi za specijalne namjene nudio vođama krajinskih Srba još od početaka njihove pobune.

 

Na samom početku travnja 1991. Simatović i Vasiljković stigli su na teritorij pod kontrolom pobunjenih Srba. Milan Martić, ministar unutrašnjih poslova tzv. SAO Krajine odveo ih je u bazu „krajiške milicije“ u selu Golubić. Iako nije bio naročito oduševljen onime što je zatekao, napose psihofizičkom spremom vojnika koji su trebali postati elitna postrojba pobunjenih Srba, Vasiljković je 5 travnja 1991. preuzeo brigu o obuci te postrojbe. „To stvarno nije ličilo ni na šta... Oni su bili u raznim uniformama, nosili su razna obeležja, od kokardi do petokrake, svako je nosio šta je hteo. Disciplina je bila na niskom nivou. Imao sam utisak da je najjači među njima automatski imao i najveći autoritet… Posle prve obuke odabrao sam 63 potencijalna instruktora,  najbolje od 750 vojnika, koliko je prošlo obuku. To je nešto manje od 10 odsto. Preselio sam ih na tvrđavu s ciljem da nastavim da radim s njima i od njih proizvedem instruktore koji bi kasnije obučili cele oružane snage“ neka su od Vasiljkovićevih poslijeratnih sjećanja o postrojbi nad kojom je preuzeo zapovjedništvo. Njihovo prvo borbeno djelovanje bio je napad na Ljubovo, no Vasiljković je na suđenju u Haagu o tom napadu govorio vrlo šturo, tek spominjući da se on uistinu zbio u izvedbi njegovih boraca. Također, taj napad vrlo šturo spomenut je i u dokumentarnom serijalu „Jedinica“ gdje se samo ukratko navelo kako je ta postroja imala „vatreno krštenje u junu 1991. na prevoju Ljubovo kod Gospića“. Ipak, prije opisa toga što se zbilo u sudaru Vasiljkovićevih „Kninđi“ i pripadnika 2. A brigade ZNG-a valja opisati što je na kriznom ličkom području prethodilo spomenutim događajima.

 

JNA je snagama jedne mehanizirane bojne zaposjela prostor između sela Ljubovo i Bunić nastojeći iskazivanjem goleme oružane moći bez borbe potisnuti hrvatske snage. Usporedo, pobunjeni Srbi s područja Ličkog Osika sve učestalije počinju izvoditi razne aktivnosti kako bi snage koje čuvaju Ljubovo odsjekli od snaga u Gospiću. Tako su primjerice sredinom travnja na području sela Vukava iz zasjede otvorili vatru na vozilo Načelnika Policijske uprave Gospić, Bulog Josipa. Iako je ovaj teroristički čin prošao bez žrtava, pobunjenici su namjeru ostvarili. Hrvatskim snagama i civilnom stanovništvu poslana je jasna poruka da nisu sigurni u prometovanju na tom području. Hrvatske snage ipak se nisu povukle već su naprotiv organizirale čvrstu obranu.

 

Od početka travnja (1.IV.1991.položaje kod Ljubova zauzeli su pripadnici Posebne jedinice policije („Sljeme“) kojima je zapovijedao Gento Međugorac. Nakon njih, 15. travnja  zadaću osiguranja Ljubova preuzimaju pripadnici Jedinice za posebne zadatke „Rakitje“. Njihova zadaća bila je da osiguraju strateški važnu prometnicu, da sprečavaju namjere pobunjenika i JNA da zaposjednu taj dio Like, te održe nadzor nad širim područjem Plitvica. Zapovjednik prve skupine od 87 vojnika koji su 15. travnja preuzeli položaje bio je Zdravko Andabak, a njegov zamjenik Ivan Grbavac.

U monografiji Jedinice iz Rakitja navodi se kako je njihova zadaća bila „održavanje javnog reda i mira na širem području te sprečavanje snaga JNA u pokušaju prolaska prema Gospiću iz pravca Korenice. Osim toga osiguravali su i zatvorske objekte u podnožju Ljubova“.

 

Ljubovo

 

 

Već tijekom dolaska bili su praćeni od strane JNA, a kolonu koja je prevozila pripadnike Jedinice iz Rakitja nadlijetao je i helikopter JNA. Po dolasku specijalci su osigurali položaje i organizirali se za obavljanje zadaća: „motrenja i izviđanja terena, nadzora prometnih komunikacija i osoba te nadzora vojnog transporta iz tvornice oružja u Ličkom Osiku“. Aktivnosti postrojbe odvijale su se uz suradnju i dogovore s načelnikom Policijske uprave Gospić, no provedba zadaća kako prve, potom i druge skupine pripadnika Specijalne jedinice „Rakitje“ koji su preuzeli položaje i čuvali ih do 6. svibnja bila je otežana zbog vrlo nepovoljnih vremenskih prilika (snijeg, mećave, snježni nanosi, velika hladnoća).

Pripadnici 3. satnije jedinice iz Rakitja, na čelu sa zapovjednikom Damirom Šimunićem, preuzeli su 6. svibnja osiguranje Ljubova, a u tom razdoblju situacija na terenu već se promijenila. Naime, oklopna vozila JNA rasporedila su se na nekim mjestima vrlo blizu, nekoliko desetaka metara od položaja pripadnika Jedinice kojima je pak bilo zapovjeđeno da ni u kojem slučaju ne odgovaraju na bilo kakve provokacije JNA. Unatoč napetoj situaciji do nikakvog sukoba nije došlo. Jedinica za posebne namjene Rakitje izvršila je od 20. svibnja do sredine lipnja još dvije smjene ljudstva, te su položaje predali pripadnicima postrojbe 2. A brigade ZNG.

No upravo u tom prijelaznom razdoblju pogoršalo se sigurnosno stanje u Lici, kao i na cjelokupnom teritoriju Hrvatske. U radu „Djelovanje JNA i pobunjenih Srba u Lici 1990. – 1992.“ povjesničar Davor Marijan piše:

„Približavanje 25. lipnja 1991. dana kad je Hrvatska proglašavala suverenitet pratio je osjetni rast narušavanja javnog reda i mira. Na etnički miješanim područjima bilježen je porast nasilja, pljački, prijetnji, otvaranja vatri i neovlaštenog nadzora prometa. Dne 22. lipnja 1991. oteta su tri policajca na cesti Gospić – Gračac. U toku 27. i 28. lipnja zabilježena je serija napada na policiju, među kojima i na području općine Gospić. U Mogoriću kod Gospića tri radnika Elektrolike uhićena su dok su otklanjali kvar na dalekovodu. U srpnju su počeli postupni sukobi između hrvatskih snaga i pobunjenih Srba kojima se sve češće pridruživala JNA. U tome Lika nije bila izuzetak. Prvog srpnja JNA je blokirala policijsku postaju Plitvice, a kao razlog navedena je tvrdnja da su "njihova dva oficira od strane MUP-a oteta i pritvorena". Nekoliko dana kasnije (6. srpnja) na području Gospića iz zasjede su napadnuti pripadnici ZNG-a kojom prilikom su dvojica poginula, a dvojica su ranjena. Najveći sukobi bili su u širem području Gospića oko važnog prijevoja Ljubova na prometnici Gospić – Titova Korenica koji su držale hrvatske snage, a pobunjeni Srbi i JNA pokušavali ga oteti“.

 

Osiguranje Ljubova preuzela je borbena skupina 1. pješačke bojne 2. A brigade, stotinjak boraca kojima je zapovijedao Mato Obradović. Uz automatske puške gardisti su bili opremljeni određenom količinom protuoklopnog naoružanja. Pripadnici oklopnih snaga JNA nalazili su se s njihove lijeve i desne strane, uz cestu, a snage pobunjenih Srba bile su svuda uokolo, po obližnjim selima i brdima. To je bio razlog što su uz uobičajene dužnosti osiguranja prometnica male grupe gardista odmah samoinicijativno krenule izviđati okolna brda i teren te pripremati noćne zasjede.

 

Ljubovo

 

Ivica Šafarić – Ninja prisjetio se prvih dana boravka postrojbe na Ljubovu:

„Ka Ljubovu je upućen veći dio 1. pješačke bojne, nas oko stotinu, dok je drugi dio sudjelovao u rješavanju krize kod vojarne „Maršalka“, odnosno pokušaja JNA da s oklopom izađe na ulice Zagreba. Mi vojnici nismo imali nikakvih saznanja kamo idemo, kao ni o širem značaju našeg djelovanja. Na nama je bilo da uspješno odradimo zadaću. Boravili smo u zatvoru poluotvorenog tipa, zatvorenici su služili svoje kazne, čuvali ovce i spremali nam hranu. A sve što smo mi tad mogli raditi bilo je da čuvamo sami sebe i zatvorenike. Zapravo je naša zadaća bila da kontroliramo promet tim dijelom ceste Gospić – Titova Korenica, ali za punu kontrolu nismo imali prevelikih ovlasti. Da se rat oko nas ubrzano pripremao bilo je jasno, iako nismo očekivali takav napad. Tako smo primjerice jednom zaustavili šleper pun eksploziva namijenjen za pobunjenike, i normalno preusmjerili ga prema Zagrebu. No realno gledano, nismo mogli stalno zaustavljati i kontrolirati sav promet, tako da su pobunjenici sasvim sigurno često prometovali tom cestom. Sve u svemu, bila je to jedna vrlo neobična zadaća koju smo vršili na ne baš idealnoj poziciji. Ipak, da su nas angažirali za obranu Gospića i smjestili u grad, to ne bi bilo smisla jer obruč oko Gospića stezao se van grada. Nasuprot tome Lički Osik već je bio čvrsto uporište pobunjenika. Mi smo bili između. Čuvali smo zatvorske objekte i taj strateški važan prijevoj i prometnicu, ali realno ništa više od toga nismo mogli napraviti. Sa svih strana bili smo okruženi; s lijeve i desne strane bila je stacionirana JNA, a svud uokolo po brdima okupljali su se Srbi spremajući se da zauzmu Ljubovo. Zapovjednik Mato Obradović bio je iskusan i dobro je postavio obranu. Organizirali smo šest stražarskih punktova. No, bilo je jasno da u takvoj situaciji kada smo skroz okruženi, a bez ikakvih informacija o neprijatelju,  valja odlaziti u izviđanja i noćne zasjede prema Titovoj Korenici. U tome smo bili dosta aktivni nekoliko dana, a potom nam je zapovjeđeno da obustavimo te aktivnosti. To se poslije pokazalo pogrešnim. Logično, odmah čim su uvidjeli da više ne vršimo izviđanja i ne obilazimo okolno područje, pobunjenici su se počeli iznova približavati, napravili su svoja uporišta blizu nas i čekali pogodan trenutak za napad“.  

 

Ljubovo

 

Pripadnici 2. A brigade ZNG osigurali su boravište sa šest stražarskih mjesta od kojih su dva punkta bila na cesti koji su provjeravali vozila. Danju su grupice od 5-6 pripadnika odlazile u izviđanje po okolnim brdima, a noću držale zasjede u pravcu Titove Korenice. Nakon što su obustavljene izviđačke aktivnosti, pobunjeni Srbi organizirali su napad. Za vrijeme napada izabrali su maglovito jutro 30. lipnja kada su iz više smjerova s teškim mitraljezima, automatskim puškama i protuoklopnim oružjem udarili na položaje obrane i objekte na farmi.

Pripadnici 2. A brigade bili su iznenađeni, ali munjevito su uzvratili paljbom iz sveg raspoloživog oružja. Kako se razdanilo, magla se razišla i počela je padati kiša što napadačima, očito iznenađenim ovakvim odgovorom, nikako nije išlo na ruku, te su se nakon nekoliko sati borbe povukli. Napad su pripadnici 2. A brigade odbili bez ljudskih žrtava, brojali su šest ranjenih.

Kakvo je stanje bilo na strani pobunjenika ne može se utvrditi, iako su kasnijim izviđanjem položaja otkuda su napadnuti, hrvatski gardisti nedvojbeno ustanovili da su im nanijeli žrtve. Pripadnici JNA nisu se miješali u ovaj sukob no bilo je jasno da zajednički djeluju s pobunjenicima u cilju osvajanja Ljubova. To potvrđuje i Obavještajno dnevno izvješće napravljeno za potrebe 9. korpusa JNA u kojem se netočno navodi: „Na prevoju Ljubovo uspješnom akcijom neutralisana „ovčarska farma“. Razmotren strateški značaj prevoja Ljubovo i u dogovoru sa zelenima rešiće se pozitivno“.

Netočnoštoviše slavodobitno su tijek borbe prenijeli i srpski mediji.

Već od tog napada Dragan Vasiljković mudro je koristio medije, neovisno o tome što se uistinu dogodilo, promovirajući uspješnost i lakoću djelovanja kao zaštitni znak postrojbe kojom on zapovijeda. Zadovoljni su bili i njegovi nadređeni, kolovođe srpske pobune. Tako se u vijestima Radio-Knina u 16 sati šef kninskih „milicajaca“ Mile Martić javnosti obratio slijedećom informacijom„U sinoćnjoj akciji na Ljubovu poginulo je 30 pripadnika MUP-a, a 30 je ranjeno. Akcija je izvedena u skladu s odlukom vlade SAO Krajine da se sa teritorije SAO Krajine povuku sve snage MUP-a“.

 

Ljubovo

 

 

Dok su srpski mediji prenijeli potpuno netočnu informaciju o više od 30 poginulih protivnika, Vasiljković je hrvatske snage obrane ismijao u javnosti nazivajući ih „tri stotine raz­ga­će­nih usta­ša”, od kojih je eliminirano više od 30, a njegove „Kninđe“ nisu ima­le gubitke osim „ako se ne ra­ču­na da smo stra­šno po­ki­sli”.

 

- nastavlja se -

Izvor: crnemambe.hr/Foto: DPCM

Izvorni autor: Tomislav Šulj

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.