Upad trojice civila automobilom u vojarnu u Udbini pravim je imenom ovih dana u političkoj areni nazvao tek ministar branitelja Tomo Medved, opisujući taj događaj kao ozbiljan incident, ali i opomenu da je potreban stalan oprez i poduzimanje svih mjera da se takve stvari više ne bi dogodile. Takav jasno izrečen stav jednoga od najvažnijih suradnika premijera Andreja Plenkovića, kao uostalom i sam incident, sa sobom povlači cijeli niz pitanja, pa možda i pitanje zapovjedne odgovornosti.

Prije svega, postavlja se pitanje na kojoj su sigurnosnoj razini ostale vojarne te kakva je trenutno spremnost pripadnika oružanih snaga. Naravno da je nakon takvog incidenta nemoguće ne propitivati ulogu VSOA-e, a onda i Ministarstva obrane, na čijem je čelu iznimno ambiciozni ministar Ivan Anušić, koji priprema treći veliki vojni mimohod HV-a u Zagrebu i svaki svoj medijski istup koristi kako bi naglasio važnost ulaganja u Hrvatsku vojsku. Anušić je uostalom i ministar pod čijom se palicom uvodi obvezni vojni rok.

I u vojnim se krugovima može čuti kako se ministar uistinu trudi, no njegov posao nije nimalo jednostavan, kažu upućeni, jer je prije svega preuzeo upravljanje sektorom koji je godinama zanemarivan, a tu je još i politički faktor, odnosno predsjednik Milanović i mreža njegovih ljudi koji se ni u jednom sustavu ne mogu zanemariti. Anušić nije miljenik premijera Plenkovića, a uz to, gotovo presudnu ulogu u obrambenoj politici igra predsjednik Zoran Milanović, koji je skandalozno reagirao na ovaj udbinski skandal, odnosno prešutio ga je, što ide u prilog onima koji teoretiziraju da je Milanović praktički već digao ruke od uloge predsjednika države te da bi doista od nje mogao odustati i prije isteka mandata.

Službeni pištolj

Predsjednik je nedavno relativizirao i slučaj ubojice iz Počasno-zaštitne bojne i svoga ureda na Pantovčaku i time zapravo zaustavio istragu VSOA-e te ugrozio nacionalnu sigurnost, što je vidljivo i na ovom slučaju. Upućeni udbinski slučaj u sigurnosno-obavještajnom smislu povezuju s nedavnim ubojstvom u Zagrebu u kojem je sudjelovao mladić iz Počasne bojne s Pantovčaka i zato što su se ti događaji odvili jedan za drugim, što ukazuje na potpuni slom kompletnog vojno-sigurnosnog sustava, kao i na to da VSOA-e ne čini ništa ni na prevenciji ni kasnije u istragama tih slučajeva.

U udbinskom slučaju valja imati na umu da je ondje pista uz koju je smještena većina vojnih helikoptera, a u slučaju s Pantovčaka problem je prije svega to što je predsjednik Milanović stopirao provođenje istrage u Počasnoj bojni, iako se neslužbeno iz istrage civilne policije može čuti da je Matija Mašala ubojstvo počinio službenim pištoljem te da se na mjesto zločina dovezao službenim, vojnim vozilom. Pripadnici Počasne bojne inače na posao dolaze u bazu na Tuškanac, odakle ih službenim vozilima prevoze na Pantovčak. Mašala se s Pantovčaka na mjesto zločina odvezao službenim automobilom, njime je došao do uličice u kojoj je parkirao motor na kojemu se potom odvezao do mjesta gdje je ubio dvoje ljudi. Nakon toga se motorom vratio do iste ulice, opet sjeo u službeno vozilo i njime se vratio na posao na Pantovčak.

Dodirna točka između ova dva skandalozna slučaja zapravo je medijsko i sustavno umanjivanje njihove težine, ali i to što u tome nitko iz sustava ne vidi problem. Čak ni nadređeni, iako je riječ o cijeloj liniji vođenja i zapovijedanja i o nadležnima koji su odgovorni za te cjeline i postupanja, a očito je da su potkapacitirani te da nisu osposobljeni za taj posao.

Suradnička mreža

Treba spomenuti kako voditelj ispostave Karlovac Renato Radočaj slovi kao jedan od rijetkih koji su zaštićeni u VSOA-i nakon afere “Dnevnice”, i to navodno na osnovi podjele “naši i vaši”. Upućeni govore kako je zaštitnik “naših” general Marijan Mareković, Milanovićev savjetnik koji slovi i kao zaštitnik zapovjednika kompromitiranog PZB-a Tihomira Zebeca. Inače je upravo VSOA zadužena za izradu periodičnih sigurnosnih procjena objekata i vojarni.

Nositelji protuobavještajnog rada operativno grade suradničku mrežu među djelatnicima, a onda i informiraju nadređene u VSOA-i, odnosno Upravi J2, obavještajnoj upravi Glavnog stožera, dok protuobavještajno zavođenje i provođenje segmenata sigurnosnog djelovanja te primjenu mjera tajnog prikupljanja podataka planira i provodi Uprava za operativne poslove, pri čemu je na terenu nadležna ispostava VSOA-e koja to koordinira s nadležnim djelatnikom u postrojbi i po potrebi surađuje s nadležnim centrom SOA-e. U svakom slučaju, i nakon ovog incidenta u Udbini kao i nakon slučaja ubojice s Pantovčaka jasno je da nešto ozbiljno treba poduzeti u pogledu obavještajno-sigurnosnog rada i nacionalne sigurnosti. 

Interni sukobi

Nije, doduše, jasno ni je li Medvedovo izravno komentiranje ovog slučaja još jedna potvrda internih sukoba između njega i ministra Anušića, o čemu se spekuliralo nakon što je Anušićeva suradnica Iva Puljić Šego ostala bez NATO-ova sigurnosnog certifikata, ali je evidentno da se i tada u medijskom prostoru spominjala VSOA, na čijem je čelu general Ivan Turkalj koji je to mjesto preuzeo na Medvedov prijedlog, s kojim se svojedobno usuglasio i predsjednik Milanović.

I Miljanović je dobro poznat policiji i pravosuđu Istarske županije, u njegovu debelom dosjeu desetak je evidentiranih kaznenih djela, mahom imovinskih delikata odnosno krađa alkohola, cigareta, sladoleda, ali i informatičke robe. Cijeli slučaj dio vojnih stručnjaka naziva terorističkim činom kakav se ne pamti. S druge strane, u automobilu pripitih mladića nisu pronađeni ni oružje ni druge eksplozivne naprave pa se, pravno gledano, slučaj ne može tretirati kao teroristički čin.

Ozbiljna lekcija

U ovom slučaju upitno je i to što je tu trojku, prema MORH-ovu priopćenju, vojna policija u suradnji s ličko-senjskom policijom prekršajno prijavila zbog toga što su automobilom neovlašteno ušli u vojarnu, a samo je vozač kazneno prijavljen zbog prisile prema službenoj osobi koja je, skakanjem u stranu, izbjegla nalet vozila.

Svoje mišljenje o svemu, naravno, ima i zainteresirani dio javnosti, a zbog nejasnih motiva trojice mladića pojavile su se i različite teorije, tim više što se upad u vojarnu “Josip Jović” dogodio baš u periodu u kojem se ondje odvijalo uvježbavanje pripadnika Hrvatske vojske za mimohod koji bi se posljednjeg dana srpnja trebao održati u Zagrebu, gdje bi se trebala demonstrirati sva vojna i oružana sila Republike Hrvatske koja se u tome nerijetko nadmeće sa susjedima iz Srbije. Zbog toga dio teoretičara smatra da upad nije bio slučajan. Upućeni objašnjavaju kako nema dvojbe da je Hrvatska vojska dobro obučena i sposobna, a u razmatranju ovog incidenta treba se zapitati i kakve su im naredbe, jer ako se vojsci naredi da puca, ona će i pucati.

Kako do pucanja u Udbini ipak nije došlo, naš dobro upućeni sugovornik smatra da ovaj slučaj ne treba gurnuti pod tepih i tumačiti ga kao plod naivnog pijanstva, nego ga kao lekciju za budućnost treba dobro istražiti i provjeriti što su ti mladići točno htjeli, jesu li i s kime povezani… U provođenju istrage baš ništa ne treba isključiti. Ali ako je suditi po reakcijama našeg pravosuđa, za takav oblik istrage već je kasno pa se zaključuje da je i u ovom slučaju, baš kao i u onom s Pantovčaka, svoj dio posla obavila tek civilna policija.

Manje problema

Pozivajući se na zakonsku osnovu odnosno Pravilnik o stražarskoj službi OS-a RH, naš sugovornik iz vojnih krugova objašnjava kako stražar, odnosno vojnik, ima upravo upotrijebiti vatreno oružje protiv osobe koja silom pokušava ući u vojarnu, protiv osobe koja odbija naredbu da se zaustavi nakon što je primjerice upozorena povikom “Stoj, pucat ću!”, ali i ako se time štite životi, imovina ili vojna sigurnost. No ako osoba nije naoružana i ne pokazuje namjeru da napadne, upotreba vatrenog oružja može se smatrati prekomjernom pa vojnik može kazneno odgovarati.

Ujedno, treba znati kako je zakonom propisano da upotreba oružja mora biti zakonita i nužna, što znači da ni stražar u Udbini nije smio pucati za svaki slučaj ili eventualno iz osvetničkih pobuda. Nepostupanje vojnika prema nasilnom upadu u vojni objekt komentirao je i ratni zapovjednik 7. domobranske pukovnije i 113. šibenske brigade Danijel Kotlar, koji iz ratnih dana ima veliko iskustvo sa stražarskom službom u nekoliko vojarni. U miru je pak do nasilnog umirovljenja 2002. godine kao zapovjednik UHKOV-a imao odgovornost za stražu u nekoliko vojarni.

“Konstatirat ću da je takvo nepostupanje vojnika rezultat takozvane demokratizacije društva i Hrvatske vojske, gdje su naše Oružane snage potpuno uškopljene civilnim udrugama, udrugama za takozvana ljudska prava, prizivom savjesti, mogućim sudskim postupcima i tako dalje”, rekao je Kotlar i dodao da su se u njegovo doba, ako bi dvadesetak vojnika imalo proljev, nad nekoliko tisuća obroka dnevno provodili izvidi, nadzor i inspekcije te se tražile sankcije za odgovorne i preko medija. “Straža je jedina borbena zadaća u miru, i tako treba postupati u skladu s pravilnikom o stražarskoj službi. Ovdje je vojnik procijenio da će imati manje problema ako ne upotrijebi oružje nego ako ga upotrijebi. Zato vojnici i nadređeni moraju imati podršku Vlade da bi radili svoj posao kako treba”, objašnjava Kotlar.

Teroristički čin

I drugi upućeni objašnjavaju kako je straža jedina bojna zadaća koju vojnik izvršava u miru te je kao takva propisana vojnim službovnikom. Koliko ima istine u glasinama da su se do ovog slučaja vojnici na obavljanje stražarske dužnosti slali bez bojevog streljiva teško je reći, ali ono što nakon svega nije teško zaključiti jest da odgovornost za ovaj slučaj mora snositi cijeli sustav – oni koji ga nadgledaju i oni koji njime upravljaju iz civilnih struktura vlasti.

Zbog svega se postavlja pitanje je li stanje u HV-u daleko od potrebnog, jer ovi nemali propusti nisu prvi pa nije teško zaključiti da za njih nitko neće snositi konkretnu odgovornost, jer da je netko odgovornost uistinu htio prihvatiti, vrlo vjerojatno ne bi na slobodu pustili Srbina koji je bez valjanih dokumenata boravio na hrvatskom teritoriju i pritom izvršio napad na Hrvatsku vojku.

Čak se i dobar dio medija svim silama trudi minimalizirati ovaj teroristički čin i preobličiti ga u povredu državne imovine. Takvo što teško da bi progutali i u Vučićevoj Srbiji, a kamoli u nekoj uređenoj državi.