Početkom prosinca stigla je vijest da se raseljene Ukrajince želi preseliti iz Hotela Picok iz Đurđevca u Hotel Podravinu u Koprivnicu zbog čega su oni sami uputili emotivno pismo javnosti da se od tog plana odustane.

Podsjetimo, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske objavilo je postupak javne nabave usluga smještaja i prehrane na području Koprivničko-križevačke županije za zbrinjavanje raseljenog stanovništva iz Ukrajine. Na natječaj se javio samo Hotel Podravina iz Koprivnice.

Direktor Hotela Picok Danijel Dugina je za naš portal tada rekao da se nije javio na natječaj jer mu je bilo rečeno da se ovaj natječaj odnosi na Ukrajince koji su u dolasku. S obzirom na to da je hotel mobiliziran kao objekt nije dužan javiti se na natječaj.

Potom je u Županijskoj upravi održan sastanak o temi najavljenog preseljenja raseljenih osoba kojem su se na poziv župana Koprivničko-križevačke županije Darka Korena odazvali i predstavnici Ravnateljstva civilne zaštite Republike Hrvatske.

Sastanak je održan na zahtjev Službe civilne zaštite Koprivnica na kojem su sudionici zaključili da postupak javne nabave usluge novog smještaja i odluka ministarstva o demobilizaciji objekta u Đurđevcu ne može biti iznad humanitarnog i humanog aspekta pomoći te je zatraženo da Ravnateljstva Civilne zaštite donese novo rješenje.

U konačnici je odlučeno da raseljene osobe iz Ukrajine ostaju u Đurđevcu.

O cijeloj situaciji porazgovarali smo s Yuliijom iz Ukrajine, a u prijevodu je pomogla djelatnica Hotela Picok Kateryna koja je inače rodom iz Ukrajine, a udala se u Đurđevcu.

Yuliia je došla u Đurđevac početkom ožujka s troje djece. Do tada su živjeli u gradu Dnjipro, a došla je jer je željela zaštiti djecu. Njezin najveći strah bio je da ruske snage ne napadnu nuklearnu elektranu u blizini grada.

Govori da im je dobro u Đurđevcu.

– Smjestili smo se u hotel. Grad je mali, tih i miran za razliku od onog što smo doživjeli u Ukrajini. Djeca idu u vrtić, upisana su u knjižnicu i ima puno sadržaja koje možemo posjetiti – rekla je Yuliia.

Vijest o preseljenju čula je kada je bila u posjetu suprugu u Ukrajini što je kod nje izazvalo veliki šok i stres.

– Prvo su rekli da moramo iseliti 10. prosinca, a ja sam se vraćala 12. Osim toga, bio je to dugačak put prilagodbe, pogotovo za djecu. Prvo smo doživjeli stres došavši tu, onda smo se tu prilagodili pa su nas htjeli preseliti. Inače sam osoba kojoj je teško prilagoditi se na nešto novo i to mi je bio stres jer bih ponovo to trebala prolaziti – govori Yuliia.

Dodaje da se djeci nije bilo lako prilagoditi se na novu okolinu što je potvrdila i Kateryna.

– Imali su problema sa starijim sinom koji je odlazio psihologu kako bi se problemi riješili. Trudili smo se i mi i oni. To je veliki korak, veliki plus da ima podršku na koju može računati – govori Kateryna.

Yuliia govori da mlađi sin obožava ići u vrtić kao i svoje odgojiteljice.

– Odgojiteljica je uložila puno truda, ostajala duže od predviđenog radnog vremena. Pronašla je psihologa, razgovarala s djecom i sa mnom oko prilagodbe. Toliko je uložila vremena koje joj nitko nije platio. Naravno, zahvalili smo joj za sve što je učinila. Da smo se preselili, ta iduća odgojiteljica bi prolazila kroz isti stres i prilagodbu – dodaje Yuliia.

Koliko je teško prilagoditi se novoj okolini govori i to da stariji sin nije želio odlaziti u vrtić jer nije shvaćao zašto nitko ne govori ukrajinski.

– Mislio je da mu se svi rugaju. Prvo je ostajao u skupini po 15 minuta, pa 30 i tako dalje dok nije počeo ostajati cijelo vrijeme. Uloženo je puno truda iako to još uvijek nije to. Ponavljam, to bi bio stres za malu djecu da ih se ponovno izuzelo iz zajednice na koju su se prilagodili – pojašnjava Yuliia.

Ističe da je jako zahvalna Republici Hrvatskoj što su ih smjestili i dali im krov nad glavom.

– Nije lako biti u gradu gdje se puca. Proživiš stres koji nisi htio, a pogotovo kad imaš troje djece. Razumijem da to netko mora financirati, ali nas nitko nije pitao što mi želimo. Nitko nas nije pitao kako je to proživjeti niti kakvo mišljenje imamo o tome. Cilj je brinuti se o ljudima, a ne da se stvaraju novi problemi i novi stres – govori Yuliia.

Sretna je što ostaje u Đurđevcu i počela je razmišljati o pronalasku posla.

– Kada smo stigli nisam računala da ćemo ostati toliko dugo. Prvo nisam ni raspakirala stvari jer sam mislila da ćemo se brzo vratiti doma. Kada je došlo ljeto shvatila sam da to neće biti tako skoro. Djeca su se prilagodila, a sada je došla i mama koja će mi pomoći oko djece. Želim početi tražiti posao jer je život u Ukrajini postao nemoguć. Uništena je infrastruktura, nema struje, vode, plina. Nema uvjeta za normalan život. Ljudi doslovno kuhaju na vatri – pojašnjava.

Da su uvjeti teški govori i činjenica da si njen muž mora upaliti lučicu kako bi imao svjetla. Iako ima troje djece, on ne može doći iz više razloga.

– Tamo ima posao koji mu je potreban da šalje novac nama. Inače bi mogao doći zbog djece, ali situacija se pogoršava iz dana u dan i sumnjam da će ga pustiti. Ako ja pronađem posao, onda bi mogao doći – ističe Yuliia.

Za kraj smo upitali Yuliiju nada li se smirivanju situacije u Ukrajini.

– Svaki dan se ta nada smanjuje jer svakim odlaskom u Ukrajinu vidim da je sve razrušeno. Bila bih sa svojim suprugom i uz tu lučicu, ali ne želim maltretirati djecu i ne želim da proživljavaju takve strahote. Nakon toliko vremena zavoljela sam Hrvatsku i Đurđevac. Sviđaju mi se ljudi koji su druželjubivi i koji nam pomažu. Svi se međusobno poznajemo i pozdravljamo i osjećam se kao doma – poručuje Yuliia.