Neosporna je činjenica da živimo u čudnom svijetu prepunom psihičkog stanja bezvoljnosti, potištenosti i velike ravnodušnosti. I ne samo to. Živimo u vremenima u kojima se ne vjeruje u skori boljitak na bilo kojem području života. Pa nam tako predviđaju ekonomsku krizu, recesiju, siromaštvo, produžetak moguće borbe i agonije opet na jesen, s virusom Covid 19 i drugim boleštinama. Što se još sve neće srušiti na čovjeka inače opterećena samim sobom, svojim mukama i izvanjskim svijetom, ekološkim pitanjima, zagađenjem zraka, okoliša, zemlje i vode, sumnjom u samog sebe, u mogući kvalitetan odgoj djece i mladih? Golema je skepsa u one koji nas vode na društvenom, pa čak i na crkvenom planu. U ovim doista teškim i sudbonosnim vremenima ljude diljem našega planeta ne zanima politika. Govori se o velikom udaljavanju i nepovjerenju čovjeka prema neprepoznatljivim strankama desne i lijeve opcije. Neki postaju potpuno apolitični, jer ne vjeruju da bilo koja politika može nešto kvalitetno promijeniti u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. U životnoj praksi svakodnevice pojavljuje je antipolitika. Vladaju raspoloženje bijega od politike svake vrste i borba za vlastiti goli život. Antipolitična stajališta postaju duboka duhovno-intelektualna stvarnost pojedinca, obitelji i populacije u gotovo svim državama svijeta. Sociolozi i politolozi, među kojima i austrijski politolog Andreas Schadler, govore kako se ljudi prepuštaju sudbini. Stanje rezignacije duše i intelekta zahvatilo je čovjeka i cijeli svijet. Kamo i kako, pitaju se mnogi. Nisam zadovoljan ako se uključim u politička previranja, a nisam zadovoljan ni ako se prepustim da se sve događa bez mene. „ Zapravo, potvrđivanje antipolitike u praksi govori o dubokom pesimizmu spram budućnosti. Ono predstavlja novi oblik podložnosti. Dok su se ljudi u prošlosti pokoravali hijerarhijskom autoritetu, danas ih se ohrabruje da se pokore sudbini. Dezangažiranje dopušta drugima da određuju vašu sudbinu. Antipolitika nije, kao što se ponekad čini, odbacivanje programa pojedinih stranaka ili političara, nego izraz dubljeg uvjerenja da je politika kao takva nepotrebna“ (Frank Furedi, „Politika straha“, Zagreb, 2008., str. 44).

Fatalizam i fatalist

Fatalist je čovjek koji vjeruje u zlosretnost i prepušta se sudbini. Riječ i pojam fatalist dolazi od latinske riječi fatalis, a znači sudbonosan, koban, zlosretan, neizbježiv. Jesmo li zlosretni s Covidom-19? Kakva nam je budućnost? Kobna ili neizbježno fatalna? Možemo li što promijeniti? Sve su to pitanja koja možemo sebi postavljati, tražiti na njih odgovore i stvarati osobnu analizu. Vjerujem i nadam se da kao katolici ne vjerujemo u sudbinu ljudi i svijeta koja je podložna nekom božanskom usudu koji se ne može izbjeći. Vjerovanje u sudbinu ili predodređenje nije katolička doktrina. Kršćanstvo je vrlo rano sa svetim Augustinom i drugim teolozima odbacilo svako vjerovanje u sudbinu i neizbježnost fatalnih događaja. Čini mi se da je još uvijek malo katolika koji vjeruju da postoji predodređena zlosretna i neizbježna životna situacija. Više je onih koje je obuzeo pedagoški fatalizam. Takvih ima među laicima, vjeroučiteljima pa čak i klericima. Oni to neće javno reći ni priznati, ali se tako ponašaju i tako pastoralno djeluju. Takvi znaju kazati: „Ne možeš odgojiti u pozitivnom duhu djecu i mlade, jer društvena okolina ima prevelik utjecaj na njih. Bit će onakvi kakve ih oformi društvena zbilja.“ To je pedagoški fatalizam, nevjerovanje da ih Crkva, to jest svi mi možemo usmjeriti na originalni kršćanski osobni život. Iako se možda nekome kršćanski odgoj čini minoran u odnosu na raspojasani liberalizam svih oblika u hrvatskom društvu, treba vjerovati u plodove odgoja, makar to bilo protiv svake nade, i činiti sve što je moguće da se to ostvari.

Nepovjerenje čovjeka u političare i vlast

Nepovjerenje u političare i vlast u Hrvatskoj nije nešto novo. To već traje niz desetljeća. Teško ćeš naći čovjeka koji će kazati da vjeruje neprepoznatljivim političkim programima i političarima ljevice ili desnice. Htjeli mi to priznati ili ne, u Hrvatskoj caruje velika apatija, ravnodušnost izrečena u razgovorima u kojima se tvrdi da su svi isti. I da se ništa neće promijeniti na bolje, bili na vlasti ljevičari bili desničari. Nažalost, tako je i u većini država svijeta. „Nepovjerenje naroda u vlast potvrđuje sve veće otuđenje ljudi od izbornog sustava. Glasačka apatija iz Amerike se proširila i na novu Europu gdje značajan postotak biračkog tijela smatra kako je izlazak na biralište gubitak vremena. Nizak postotak birača utječe na autoritet vlade koja je vrlo osjetljiva na gubitak temelja vlastite legitimnosti. Umjesto da znače promjenu političkog mandata, svaki izbori potencijalno prijete da postanu sramotni podsjetnik na to u kakvoj političkoj pustoši danas živimo“ (Frank Furedi, „Politika straha“, Zagreb, 2008., str. 46). Tko je kriv za pojavu svjetske glasačke apatije i nepovjerenje u političare i vlast? Oni sami. Ne možeš javno proklamirati jedno, a činiti drugo. Političko farizejstvo svjetskih razmjera doživljava debakl. Politika i demokracija su dehumanizirane, nemaju svoga izvornog smisla. „Na izborima u Velikoj Britaniji za Europski parlament iz 1999. godine izašlo je 23% birača, a na jednom mjestu u Sunderlandu pojavilo se petnaest ljudi, iako je na popisu bilo tisuću birača“ (Frank Furedi, „Politika straha“, str. 48). Tako bi se mogli nizati statistički podatci apatije prema bilo kojoj vlasti, u bilo kojoj zemlji svijeta, pogotovo u zemljama EU-a. Što se dogodilo u svijetu? Zašto je to tako? Ljevica i desnica postale su bezlične, EU je bezlična tvorevina koja nema osjećaja za povijest, kulturnu prošlost europskih zemalja, nevažni su joj duhovna kultura, katoličanstvo, Crkva općenito. Zamislite: „Studije provedene u Europskoj uniji pokazale su da je 45% ljudi nezadovoljno načinom na koji funkcionira demokracija“ (Frank Furedi, „Politika straha“, str. 49). O čemu mi govorimo? Kakva je to politička tvorevina u kojoj je čak 45% ljudi nezadovoljno osnovnim načelima vladanja? To je unija država u kojoj vlada nezadovoljstvo, ali se to farizejski vješto sakriva i prešućuje.

Moguća uloga Crkve u čitanju „znakova vremena“ 21. stoljeća

Za Crkvu su čovjek i njegov život svetinja, od začeća do smrti. Čovjek nije statistički broj ni dio bezlične mase ljudi ni nekog naroda tamo negdje na zapadnom Balkanu ni pripadnik vodeće europske zemlje, povlaštena naroda. Čovjek ima svoga oca i majku, a ne roditelja 1. i roditelja broj 2. Pripada obitelji koja živi u zajedništvu vjere u Trojedinog Boga. Živi ne samo za materijalni, nego i osobni duhovni rast i prosperitet. Ima svoju osobnost i dušu, za razliku životinja i „kućnih ljubimaca“. Njegovo ljudsko dostojanstvo proizlazi iz činjenice da ga je Bog stvorio na svoju sliku, a ne samo iz pravnih akata. Stoga je jasno da pripada obitelji koja ima svoje prezime i podrijetlo. Pripadao on njemačkom, francuskom, bugarskom ili hrvatskom narodu, nije ni po čemu nimalo veći ni manji od  bilo kojeg drugog naroda. Nije ni vodeći ni drugorazredan narod u zajednici slobodnih naroda. Ima pravo biti rodoljub i bogoljub. I, kao takav, biti nositelj narodnih običaja, vjere i kulture bilo kojeg naroda. Ako ga se poštuje kao osobu, a njegov narod kao entitet, ne trebaju mu jedna svjetska vlada, politika straha od boleština, čipiranje, kao da je pas ili mačka. Ljubeći svoj narod, svoju obitelj, povijest i Boga, on se ostvaruje kao čovjek. Sve što se protivi tim moralnim postulatima strano je i protivno kršćanstvu. „Svijet je postao sve opasnije mjesto koje više nije moguće držati pod kontrolom. Sve strane zagovaraju politiku straha. Područje za koje iskazuju zabrinutost može se razlikovati od grupe do grupe – jedni su zabrinuti porastom kriminala na ulicama, a drugi opsjednuti različitim prijetnjama kojima su danas izložena djeca. Desnica strepi od terorističkih napada, a ljevica je zabrinuta zbog prijeteće ekološke katastrofe“ (Frank Furedi, „Politika straha“, str. 90). Laicima i svećenicima u pastoralu preporučujem da pročitaju knjigu Franka Furedija „Politika straha“. Prvima da znaju u kakvom „pomahnitalom“ svijetu žive, a svećenicima za nadahnuće i nadahnute propovijedi. Pokojni don Živko Kustić rekao je, i zapisao: „Svećenik, propovjednik u jednoj ruci treba imati Sveto pismo, a u drugoj novine“. A ja se usuđujem reći: u jednoj ruci Sveto pismo, a u drugoj ruci knjigu „Politika straha“. Najbolji odgovor na sva pitanja vezana uz problematiku suvremenog svijeta dao je II. Vatikanski koncil, još 1965. godine. Na znanje i putokaz svima nama. Ne samo katolicima, nego svim ljudima dobre volje.

PASTORALNA KONSTITUCIJA*

»GAUDIUM ET SPES«

o Crkvi u suvremenom svijetu

PREDGOVOR

Unutarnja povezanost Crkve s čitavim svijetom

1. Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito

siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također

Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi

našlo odjeka u njihovu srcu. Kršćansku zajednicu naime čine ljudi

koje u Kristu sjedinjene i vodi Duh Sveti na njihovu hodu prema

Očevu Kraljevstvu. Oni su primili poruku spasenja da je iznesu pred

svakoga. Zato zajednica kršćana doživljava sebe doista usko povezanom

s ljudskim rodom i s njegovom poviješću.

Kome se obraća Sabor

2. Stoga Drugi vatikanski sabor, pošto je dublje istražio misterij

Crkve, upravlja sada svoju riječ ne više samim sinovima Crkve i svima

koji zazivaju Kristovo ime nego bez oklijevanja svim ljudima sa

željom da svima izloži kako shvaća prisutnost i djelovanje Crkve u

suvremenom svijetu.

Koncil ima dakle pred očima svijet ljudi, to jest cjelokupnu ljudsku obitelj sa sveukupnom

stvarnošću u kojoj živi; svijet kao pozornicu povijesti čovječanstva,

obilježen njegovim pothvatima, njegovim

porazima i pobjedama. Kršćani vjeruju da je taj svijet, ljubavlju

Stvoriteljevom sazdan i uzdržavan, doduše dospio u ropstvo grijeha,

i da ga je raspeti i uskrsli Krist, slomivši moć Zloga, oslobodio da

se prema Božjem planu preobrazi i tako dođe do svoje potpunosti.

U službi čovjeka

3. U naše se dane čovječanstvo, zadivljeno nad svojim vlastitim

iznašašćima i nad svojom vlastitom moći, ipak često tjeskobno pita

o sadašnjem razvitku svijeta, o položaju i ulozi čovjeka u svemiru,

o smislu svojih individualnih i kolektivnih napora, te napokon, o

posljednjoj svrsi stvari i ljudi. Stoga Sabor, svjedok i tumač vjere

svega Božjega naroda što ga je Krist okupio, ne može rječitije dokazati

njegovu povezanost, poštivanje i ljubav prema cijeloj ljudskoj

obitelji kojoj pripada nego da s njom započne razgovor o tim različitim

problemima, donoseći svjetlo iz Evanđelja i pružajući ljudskom

rodu one spasonosne sile koje sama Crkva, vođena Duhom Svetim,

prima od svog Utemeljitelja. Radi se o tome da se spasi ljudska

osoba i da se bolje izgradi ljudsko društvo. Čovjek, dakle, kao nešto

jedno i cijelo, s tijelom i dušom, srcem i savješću, razumom i voljom,

bit će središte svega našeg izlaganja.

Zato Sveti Sabor, priznavajući visoki čovjekov poziv i tvrdeći da

je u čovjeka usađena neka božanska klica, pruža čovječanstvu

iskrenu suradnju Crkve da se ostvari ono bratstvo sviju koje odgovara čovjekovu pozivu.

Crkvu pri tome ne vodi nikakva zemaljska ambicija,

ona želi samo jedno: nastavljati pod vodstvom Duha Tješitelja djelo samoga Krista koji je

došao na svijet da posvjedoči istinu.

(usp. Iv 18,37), da spasi, a ne da sudi; da služi, a ne da mu drugi služe.*)