Četverogodišnja Martina Štefančić iz Borova Sela ubijena je s bakom Bernardicom u noći između 20. i 21. ožujka 1992. godine. Do današnjega dana ubojice Martine i njezine bake nisu odgovarali za ovaj zločin. Martinin sric Željko ranjen je iste večeri, svjedočivši zvjerstvu četvorice krvnika. Priča o Martini bila je temom Večeri pijeteta i sjećanja Vukovar 1991. – 2019., koja je u organizaciji Nacionalnog sindikata Policije MUP-a RH održana u dupke ispunjenoj svečanoj dvorani Hrvatskog doma Vukovar.

U priči nabijenoj emocijama moglo se čuti kako su četvorica nepoznatih muškaraca, u tri sata poslije ponoći iz automatskog oružja ispalili nekoliko rafala po prozoru dnevne sobe obitelji Štefančić, u Radničkoj 49, u Borovu Selu. Prvo su ustrijelili Martininog strica Željka koji je otvorio vrata kuće, a potom su u unutrašnjosti kuće ubili njegovu nećakinju i majku. Ubojice su ostavili okrvavljenog Željka misleći da je mrtav. Sjeli su krvnici potom u dva automobila, Renault 4 i Volkswagen Golf, i odvezli se. Nekoliko sati kasnije Željko je otpuzao do dnevne sobe gdje je ugledao mrtva tijela Martine i Bernardice. Željko se na kraju oporavio od prostrijelnih rana, a u kolovozu 1992. godine, preko Beograda i Mađarske došao je u Zagreb. Nekoliko dana ranije, 14. kolovoza 1992. godine, Martinin otac Zdenko, nakon višemjesečnog zatočeništva u srpskim logorima, razmijenjen je u Nemetinu. Tamo ga je dočekala potvrda strašne istine o smrti kćerkice i majke…

Obdukcijski nalaz malene Martine Štefančić pokazuje svu surovost teškog ratnog zločina: “PROTOKOL ZA VUKOVAR – POZNATI. BROJ SLUČAJA 1016. IME I PREZIME: MARTINA ŠTEFANČIĆ. DOB: 4 GODINE. VISINA: 110 CENTIMETARA. SPOL: ŽENSKO. Obučena u pidžamu… Kosa smeđa, dužine oko 20 centimetara. Dlan lijeve ruke se nalazi na prednjoj strani grudnog koša, a desni dlan ispod zatiljka. Zubni status: MLIJEČNI. Na desnoj strani grudnog koša i na prednjoj strani vrata ispod brade nalaze se ulazne strijelne rane, 4 na grudnom košu i 1 na vratu. Na leđima lijevo 3 izlazne strijelne rane…“

Kada je Zdenko Štefančić 1998. godine na mjesnom groblju u Borovu Selu pokopao svoju majku i malenu Martinu, primjetio je nešto vrlo indikativno kod svojih dojučerašnjih susjeda: – Tijekom prolaska pogrebne povorke, na svim kućama Srbi su spustili rolete!

Srpski teror nad obitelji Štefančić nije prestao nikada: – Godine 2014. s naše obiteljske kuće u kojoj danas žive moja braća Željko i Slavko, skinuli su hrvatsku zastavu i raskomadali je. Počinitelji nisu pronađeni, baš kao ni ubojice moga djeteta.

Priča Martine priča je svih Vukovaraca. Mnogo je još takvih sudbina u kojima ubijeni ne znaju imena svojih krvnika koji još uvijek nisu došli pred lice pravde. “Priču o Martini trebaju znati svi, a posebno da su njeni ubojice živjeli, ali i još uvijek žive među nama. Ima još Martininih sudbina, i to treba razriješiti. Imena krvnika trebaju se znati i trebaju se privesti pred lice pravde, jer tek tada će ovaj ratnim zvjerstvima napaćeni grad spavati mirnim snom”, moglo se čuti u Hrvatskom domu Vukovar.

Večer pijeteta i sjećanja Vukovar 1991. – 2019. bila je zamišljena kao spoj kazališnog pokreta, poezije i pjesme. Okrutne i potresne scene iz kuće u Radničkoj 49 te ispitivanja Martininog oca Zdenka u srpskom logoru, uprizorili su glumci HNK Osijek Miroslav Čabraja, Aljoša Čepl, Domagoj Mrkonjić, Ivan Ćaćić i Ivana Soldo Čabraja. Poeziju su čitali glumci Robert Kurbaša i Nada Gačešić Livaković, dok su za glazbene točke izveli Krunoslav Kićo Slabinac (Otišao je otac moj polako), Vladimir Kočiš Zec (Gospodine generale), klape Palma iz Zagreba, i Kuriožo iz Podstrane te Tamburaški sastav Sremci i Miroslav Škoro, čiju je pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu” otpjevala cijela dvorana.

Emotivna scenska večer završena je stihovima Antuna Šoljana – Dugo će još Dunav teći, platit će se svaka stvar, ja vam jamčim gospodo, platit ćete Vukovar!