Uz Dan žena: Sjećamo li se žena koje su branile i stvarale Hrvatsku?

Iako o sudionicima Domovinskog rata najčešće razmišljamo kao o braniteljima koji su se nalazili na prvim crtama bojišnice i sudjelovali u stvaranju Republike Hrvatske, žene su u tom ratu imale jednako važnu, iako često nedovoljno prepoznatu ulogu. One su bile vitalni dio ratne stvarnosti – ne samo kao izravne sudionice, nego i kao tiha, ali snažna potpora bez koje ratna svakodnevica ne bi bila moguća.

Žene su kao majke slale svoje sinove i muževe na bojišta, često ne znajući hoće li ih ikada više vidjeti. Kao kćeri i supruge brinule su za obitelj i nastojale održati domove na okupu u vremenima straha, neizvjesnosti i razaranja. Probdjele su nebrojene noći i dane čekajući vijesti s ratišta, nadajući se da će na kućnim vratima ponovno ugledati svoje najmilije.

Ne smijemo zaboraviti ni žene koje su izravno sudjelovale na bojišnicama. U trenucima kada je bilo najpotrebnije, mnoge su zaboravile na sve društvene i rodne podjele. Žena u Domovinskom ratu nije bila simbol kućanstva niti se svodila na tradicionalnu ulogu. Njezino oružje bili su čelična volja, prkos, hrabrost i neizmjerna ljubav prema domovini i obitelji.

Prema podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, 1995. godine među oko 200.000 hrvatskih vojnika pod oružjem – pri čemu valja naglasiti da to nije ukupan broj hrvatskih branitelja jer taj status uključuje i neborbeni sektor – bilo je 14.443 žena koje su bile aktivne pripadnice hrvatskih oružanih postrojbi, pričuvnog sastava ili narodne zaštite. Među njima je bilo 766 poginulih i 1973 ranjenih pripadnica Oružanih snaga Republike Hrvatske koje danas žive s lakšim ili težim posljedicama ratnih ozljeda.

Podaci Ministarstva hrvatskih branitelja navode da je u Domovinskom ratu sudjelovalo ukupno 24.246 žena, što čini 4,78 posto ukupnog broja hrvatskih branitelja. Poginulo ih je 110, a zbog teških ozljeda trajni invaliditet ima 1.146 žena. Samo u obrani Vukovara sudjelovalo je oko 400 žena.

Unatoč određenim razlikama u brojkama Ministarstva i Memorijalnog centra – koje su posljedica različitih metoda evidentiranja borbenog i civilnog sektora – jedna činjenica ostaje neupitna: žene su u Domovinskom ratu ginule rame uz rame s muškarcima, često s oružjem u ruci.

Njihova je uloga tim vrjednija jer nijedna od njih nije bila vojni obveznik. Sve koje su krenule u rat učinile su to dragovoljno. Na njih nije postojao društveni pritisak da moraju braniti zemlju. Naprotiv, često se s čuđenjem, pa čak i s nerazumijevanjem gledalo na žene koje su odlučile obući uniformu.

Zašto su onda išle u rat?

Na to pitanje vrlo jednostavno odgovorila je Verica Marunček, članica udruge Braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije:

“Pitate se zašto smo se uključile u rat, a nismo morale. Pa to je jednostavno – trebali ste nas, kao što nas trebate i danas.”

Tih ratnih godina trebali su se suborci, administratori, skladištari, bolničari, liječnici, kuhari, pralje, novinari i mnogi drugi. Ratni stroj zahtijevao je bezbroj uloga. No jednako tako trebali su se prijateljice, majke, supruge, kćeri i sestre.

“Trebali ste osmijeh, rame za plakanje, nježnu ruku koja previja rane, zagrljaj ohrabrenja i toplu riječ podrške. Trebali ste nas i bile smo tu. Bile smo hrabre jer ste to trebali. Zato smo obukle odoru i čizme, uzele pušku. I dalje smo bile žene.”

Žene su u ratu ranjavane, ginule i nestajale. Mnoge su kasnije umirale od posljedica rana i trauma. One koje su preživjele nose teške ožiljke – često nevidljive, ali duboke.

Unatoč svemu, mnoge braniteljice danas izbjegavaju javno se eksponirati. Posebno one koje još rade, osobito u privatnom ili stranom sektoru, strahujući da bi takvo isticanje moglo negativno utjecati na njihovu profesionalnu budućnost.

Trideset godina nakon rata to je porazna činjenica. Društvo u kojem branitelji i braniteljice osjećaju potrebu skrivati vlastito sudjelovanje u obrani zemlje suočeno je s ozbiljnim problemom odnosa prema vlastitoj prošlosti.

Žene koje su sudjelovale u ratu često se danas suočavaju s dodatnom stigmatizacijom i zaboravom. Njihovi problemi nerijetko su i složeniji od onih s kojima se suočavaju muškarci, jer se ratovanje tradicionalno percipira kao “muški posao”.

PTSP nije bolest koja pogađa samo muškarce. I žene ratnice nose njegove posljedice. No brojne žene koje nisu bile na bojišnici također osjećaju posljedice rata kroz traume svojih partnera. U tim slučajevima PTSP postaje i obiteljska bolest.

Mnoge supruge veterana morale su nakon rata preuzeti dodatni teret skrbi za obitelj, suočavajući se s posljedicama ratnih trauma svojih partnera, koje su često vodile u depresiju, ovisnosti i obiteljske krize.

Uz to, u Domovinskom ratu brojne su žene bile i žrtve ratnog seksualnog nasilja – zločina koji je korišten kao sredstvo terora i poniženja. Mnoge od njih i danas nose duboke psihološke rane, često u tišini i bez dovoljno razumijevanja društva.

Zato je važno da se njihov glas čuje i da se njihove priče ne zaborave.

Domovinski rat nije bio samo priča o vojnim pobjedama i bitkama. Bio je to i rat majki koje su čekale sinove, žena koje su održavale obitelji na okupu, djevojaka koje su nosile uniformu i žena koje su se nakon rata morale ponovno boriti – ovaj put za dostojanstvo, razumijevanje i mjesto u društvu.

Zato se danas prisjećamo svih žena koje su u tim godinama pokazale nevjerojatnu hrabrost. Onih koje su branile zemlju, onih koje su branile svoje obitelji i onih koje su branile samu nadu.

Njihove priče možda nisu uvijek glasno ispričane, ali nikada ne smiju biti zaboravljene.

Sretan Dan žena svim ženama – gdje god danas bile!