Veličanstveni završetak tjedna obilježavanja 77. obljetnice mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića

U ovom vremenu globalizacije, rodne ideologije i agresivnog nametanja LGBTIQ ideologije, koje znače razgradnju i raspad  svih vrijednosti po kojima živimo, otvorenih napada na Kršćanstvo po svijetu, kao lijek za dušu i duhovnu obnovu, došlo je obilježavanje 77.obljetnice mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića.

AUTOR: Lili Benčik/hrvatskepravice

Porečka i pulska biskupija osmislila je program obilježavanja po hodočasničkom putu Bl. Miroslava Bulešića Lanišću i Svetvinčentu. Program se odvijao po Dekanatima, pod geslom „ Budi volja tvoja“ što je dio blaženikova mladomisničkog gesla.“ pa su se vjernici mogli bez velike gužve posvetiti duhovnoj obnovi.

Središnje misno slavlje bilo je u Svetvinčentu 24.kolovoza, na dan kada je prolivena nevina krv našeg mučenika i blaženika Miroslava Bulešića  i završilo veličanstvenom procesijom sa svijećama tisuća vjernika, hodočasnika u Svetvinčenat od kojih su mnogi došli pješačeći i po 25 kilometara iz, Medulina, Vrsara, Rovinja, Fažane, Vodnjana, Pazina, Labina…

Bl. Miroslav Bulešić istarski hrvatski sin, svećenik i blaženik, simbolizira u svojem liku i djelovanju hrvatski narod u Istri i Katoličku crkvu kao dva tijela jedne duše. Miroslav Bulešić potekao je iz naroda koji je sastavni dio Katoličke crkve u Istri, Crkve koja je ponikla iz naroda i u kojoj se kao svećenik posvetio narodu. Svećenici i biskupi, časne sestre i redovnici bili su uz narod i s narodom u dobru i zlu, dijeleći zajedničku sudbinu i ublažavajući patnju i nesreće kako i koliko su mogli. Jedinstvo hrvatskih vjernika i Katoličke crkve i upućenost svećenstva i naroda jednih na druge, što je stoljećima bilo izgrađivano kao spontani odnos, predstavljalo je neku vrstu prešutnog, neraskidivog saveza i uzajamnog povjerenja koje je nadilazilo sve ideologije i sve političke sustave i taj savez ostao je čvrst i postojan uvijek, čak i u vremenima najvećih ratnih stradanja i krvoprolića.

Istra je kroz povijest dala 4 blaženika( Bl. Julijan iz Bala, Bl.Oton iz Pule, Bl.Miroslav Bulešić iz Svetvinčenta i talijanski svećenik Bl. Francesco Bonifacio iz Pirana) Istarski Blaženici ostavili su dubok trag u kolektivnoj svijesti Istarskog puka.  Dokaz su da je Istarski puk bio duboko kršćanski -katolički i da je većinski bio hrvatski . Hrvatski u ruralnim dijelovima Istre ,a talijanski u priobalnim gradovima. Istarski Blaženici dokaz su i suživota u Istri između hrvatskog i talijanskog puka, koji  je postojao  kroz povijest, ali ne u ovakvoj  IDS-ovoj multikulturalnosti, koja negira hrvatsku većinu!

“Spasenje čovječanstva možda ovisi o nama. Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom” napisao  je don Miro (Duhovni dnevnik, str. 155)

Istarski hrvatski svećenici prolazili su križni put skupa sa hrvatskim narodom za vrijeme vladavine Italije „u ime rase“ (nacije), i u vrijeme komunističke Jugoslavije „u ime klase“ (ideologije).

Nakon kapitulacije Italije 8.rujna 1943. i početnog oslobađanja od talijanskog fašizma, dolaze Nijemci sa Rommelovom ofenzivom , terorom,  masovnih kaznenim ekspedicijama spaljivanja sela i likvidacijom stanovništva. Završetkom rata, nastupaju komunističke vlasti sa progonom Katoličke crkve.

Komunističke vlasti htjele su u potpunosti eliminirati Katoličku crkvu u Istri , upravo zbog povezanosti sa narodom, kojemu je u vrijeme fašističke talijanske vlasti katoličko svećenstvo bilo jedina uzdanica i zaštita.

Stoga su progonili vjernike i svećenstvo, jer pored totalitarne komunističke ideologije nije smjela postojati nikakva druga vjera ni ideologija. Komunisti su u Istri ubili 8 svećenika, 23 narodnjaka i osudili na dugogodišnje zatvorske kazne 83 svećenika i bogoslova.

Tada je mladi svećenik u svoj Dnevnik upisao;

Na svoj 25. rođendan 13.svibnja 1945.godine Miroslav Bulešić upisao je u svoj Dnevnik, str.161-162: „Proživljavamo dane pune tuge i žalosti. Jako je sve potučeno. Ljudi su odvedeni obitelji žalosne, mladež nepametna. Bože moj,  kako je teško ravnati se u dušebrižništvu. Pomozi mi!“

Stanje je bilo sve teže u Istri. Komunističke vlasti javno se na skupovima i medijima  obračunavale sa Crkvom i Katoličkim svećenstvom. Biskup Radossi pokušavao je  napraviti neki kompromisi,  naći neki dijalog s novim vlastima, pa je 28.travnja 1945. godine imenovao vlč. Miroslava  Bulešića da u njegovo ime razgovara s vlastima  o vjerskim  stvarima i odnosu prema svećenicima. Također, biskup ovlašćuje vlč. Miroslava da može dijeliti svete sakramente vojsci koja se nalazi u Istri, kao vojni Kapelan.

U takvoj atmosferi evangelizirati i djelovati bilo je jako teško. Komunističke vlasti nastojale su spriječiti dijeljenje krizme po istarskim župama, koja se zbog rata nije dijelila, pa je bilo puno krizmanika. Komunisti  su bili bijesni i frustrirani gledajući kako cijele obitelji, a posebno mladi idu u crkvu, spremaju se za krizmu, a na njihove se sastanke slabo odazivaju.

Bulešić je u takvoj atmosferi mržnje divljački  ubijen od novovjekih barbara, komunista, bezbožnika, koji sebe nazivaju naprednima i antifašistima. Miroslav Bulešić nije bio ni vojnik, ni fašista, bio je svećenik, koji nikome nije nikada naudio, koji je svakom čovjeku podijelio sakramente;

“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu” znao je govoriti.

Velika mržnja usađena  komunističkom ideologijom u svijest ljudi,  bila je  toliko snažna  da je tražila ljudsku krv. U toj  zaluđenosti gubi se svaku ljudskost i po njima  neistomišljenici nemaju pravo na život. Uzimaju si pravo odlučivati  o životu i smrti svih koji nisu po njihovoj mjeri. To je toliko duboko usađeno u njihovu komunističku indoktriniranost,  da i  poslije 75 godina, doživimo da Nenad Stazić, zastupnik u Hrvatskom Saboru izjavi;

„Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“

Još gore su sramotne izjave prof.dr.sc. Ive Goldsteina kao tzv. znanstvenika, 79 godina nakon završetka 2.svjetskog rata;

„Lažljiva priča da Bulešić nije bio mučenik vjere kao što tvrdi Crkva i krije da je bio bjedni Talijančić“ piše „vrli“ profesor, doktor znanosti Ivo Goldstein.

I meni osobno piše da o Bulešiću imam priču „ prožvakanu iz kojekakvih kuhinja“

Zatim još veće nebuloze“ da je optirao za Italiju, te su ga skojevci upozorili da to ne čini, pa je došlo do natezanja i guranja u kojem je stradao“ ( i „naletio“ baš na nož?)

Te izjave samo dokazuju koliko   je duh čovjeka bezbožnika ispunjen zlom i mržnjom,  za razliku od Bulešićeve  ;

„Moja osveta je oprost!“ Tu veličinu čovjeka, koja proizlazi iz vjere u  Boga, takvi  nikada neće postići! Ostaju zarobljeni u svojoj mržnji i zlu!

“Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova.“ Bulešićev je odgovor!

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom trojice svećenika, trebalo je odaslati zastrašujuću poruku Istri, cijelom hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi – nema šale s komunističkom Partijom, ideologijom i partijskim vodstvom.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice totalitarnih zločinačkih režima fašizma, nacizma i komunizma,   samoproglašenih antifašista.

Međutim duh čovjeka ne može se ubiti. Nijedna ideologija ne može u čovjeku ubiti vjeru. Vjera je nešto duboko osobno u čovjeku sa čim živi, razmišlja i osjeća. Društveno se može kontrolirati, ali osobno ne.

To je ta razlika u ljudskosti čovjeka vjernika, koji vjeruje u Božju ljubav i komunističke zločinačke ideologije koja tu ljubav ubija!

I upravo na primjeru Bl. Miroslava Bulešića očituje se zločinački, pokvareni, lažljivi , licemjerni, podli karakter totalitarne komunističke ideologije i njihova antifašizma!

Lanišće i Svetvinčenat