Podaci pokazuju kako Europi trenutačno nedostaje oko 400.000 vozača. Najdramatičnija je situacija u Velikoj Britaniji koja se zbog nedostatka ovog kadra suočava s nestašicama goriva i hrane na policama, ali ne treba se zavaravati – situacija puno bolja nije ni u drugim zemljama iako je EU imala sreće pa dobila na tisuće vozača koji su nakon Brexita napustili Otok.

Ekonomisti već neko vrijeme upozoravaju kako je ovaj problem postao “ekstremno opasan” za cijelo gospodarstvo i kako će se situacija, ako se nešto hitno ne napravi, samo pogoršati.

Podatke o broju vozača u Hrvatskoj nemamo, ali po broju naših vozača koji su posljednjih nekoliko godina trbuhom za kruhom otišli prema zapadu, znamo da je problem ozbiljan i kod nas. Direktori hrvatskih prijevozničkih tvrtki već upozoravaju kako im je gotovo nemoguće naći radnike, bez obzira na to koliku plaću davali.

Na pitanje zašto odlaze vani, umjesto da rade u vlastitoj zemlji, blizu vlastite obitelji, 39-godišnji I.D. (podaci poznati redakciji) odgovara da bi se sutra vratio raditi u Hrvatsku kad bi znao da će njegova radnička prava biti poštovana:

Tri tjedna u kamionu, jedan tjedan kući

“Nije to toliko do plaće, iako je i ona važna, ali sama činjenica da dok sam radio u Hrvatskoj nikoga nije bilo briga poštuje li se Zakon o radu ili ne me otjerala u Njemačku”.

Ovaj 39-godišnjak koji ima 21 godinu staža za volanom u obećanu zemlju je Njemačku otišao 1. veljače, 2016. godine:

“U prva tri tjedna ovdje našao sam posao i stan, pa sam se avionom vratio kući po ženu i dijete. Svi zajedno smo ovdje živjeli tri i pol godine, da bi mi se žena vratila kući taman prije nego što nam je curica trebala krenuti u školu. U to vrijeme, žena mi je ostala trudna, sredili smo stambeno pitanje u Hrvatskoj, pa je najlogičnije bilo da se oni vrate doma, a ja da ostanem raditi tu u Njemačkoj”, govori.

Priča kako mu je u početku bilo jako teško kad mu je obitelj otišla, ali čovjek stisne zube i navikne se na sve, pa i na to:

“Sada kada su oni otišli, odjavio sam stan i živim tri tjedna u kamionu, a tjedan dana odem kući. Nije lako, ali ide, a i moji doma su se navikli da me uglavnom nema”.

Pitamo ga kako je živjeti tri tjedna na cesti, bez svog stana u kojem se možeš odmoriti i opustiti nakon posla:

“Gadno, kako bi bilo, ali opet lakše nego što bi netko sa strane mogao pomisliti. Ipak, lako je tri tjedan, ali se pitam kako ću izdržati ovakav život još dva desetljeća. U međuvremenu u kamionu imam krevet, i to ne jedan, nego dva, mali hladnjak, plinsku bocu, manje-više sve što mi je potrebno za preživljavanje”, smije se.

Kaže kako zna koji put otići pojesti topao ručak u restoran, ali uglavnom mu se ne isplati, pa kuha sam na improviziranom kuhalu iza kamiona:

“Prošli tjedan sam bio u Madridu i baš sam pojeo jedan fini ručak u pravom restoranu, ali me je došao 29 eura, a to je ipak malo previše za mene. Tako da se u budućnosti držim Aldija i Lidla gdje mogu kupiti sve što mi treba po normalnim cijenama. Imam plin, pa uvijek mogu koju šniclu ispeći, kao što mi žena radi kad sam doma”.

Novac nema ništa s tim

Naš sugovornik vozač je od svoje osamnaeste godine, a prvih 15 godina je radio u Hrvatskoj. Na naše pitanje zašto je otišao iz Hrvatske, kad se brojni prijevoznici žale kako bez obzira na plaću, ne mogu doći do vozača, kaže kako novac nema nikakve veze s tim:

“Imao sam ja pristojnu plaću i u Hrvatskoj, ali novac nikad nije bio razlog zašto sam otišao ili barem nije bio glavni razlog”, kaže.

“Za razliku od Hrvatske, ovdje u Njemačkoj su svi uvjeti rada definirani ugovorom u kojem pišu moja prava i obveza. U slučaju da nešto ne štima s poslodavcem, postoji ustanova u koju svaki radnik može otići i požaliti se, i iako je radnik upravu, sve će se riješiti u njegovu korist. I u Hrvatskoj sam ja imao ugovor, ali taj ugovor nije vrijedio mrtvog slova na papiru, a nije bilo nikoga tko bi mene kao radnika zaštitio”, priča.

“Dok sam radio u Zagrebu imao sam poslodavca koji me svakog dana tjerao da kršim zakon. Jednoga dana mi je prekipjelo, nazvao sam Ministarstvo prometa kako bih im objasnio svoj problem i kako bi ako se situacija ovako nastavi netko morao stradati, ali ih nije bilo briga. Čak sam im i rekao gdje bi mogli poslodavca uhvatiti na djelu, ali nikad se nitko nije pojavio”.

Ljuti ga što je u Hrvatskoj njegov putni list umjesto njega samoga ispunjavao neki tamo knjigovođa ili vlasnik, koji su više nego jedan put manipulirali brojkama:

“Da je to jedino još bi se i izdržalo ali godinama sam imao bruto plaću koja je bila manje od moje neto plaće, samo zato jer su mi poslodavci plaćali veliki dio plaće na ruke, a mene prijavljivali na minimalac. Da sam ostao u Hrvatskoj, jednom kad bih bio u mirovini bio bih na teret državi, jer od mirovine koju sam od te plaće mogao zaraditi sam jednoga dana slobodno mogao umrijeti od gladi, i ja i moja obitelj”.

Čekaju li nas nestašice i u Hrvatskoj?

Nakon što godinama radi u Njemačkoj, ne može se načuditi kako hrvatskim poslodavcima može proći praksa prema kojoj vozače uglavnom plaćaju prema prijeđenoj kilometraži ili postotku realizacije zbog čega je često satima bio na putu, a za to ne bi dobio ni kunu:

“Zatvori se Velebit, meni ne plaćaju, čekam 10 sati u luci Rijeka na banane, ne plaćaju mi. Nakon 15 godina takvog života svega mi je bila puna kapa. Sada kada znam da postoje države koje poslodavce tjeraju da budu fer prema radnicima, nikad se ne bih mogao vratiti u Hrvatsku i raditi na onaj način na koji sam radio prije 2016”.

Kaže kako u Njemačkoj radi 45 sati tjedno, maksimalno 4.5 sata u jednom komadu, nakon čega ima pauzu od 45 minuta.

“Maksimalno se smije raditi 6 dana u nizu, nakon čega imaš 45 sati pauze. U Hrvatskoj je to za mene bio san”.

Pitamo ga čuje li se s prijateljima vozačima koji su još ostali u Hrvatskoj:

“Pa čujem, ali je puno njih otišla. Čuo sam da poslodavci zapošljavaju puno neiskusnih ljudi zbog čega roba kasni pa mi ne bi bilo čudno da se i Hrvatska suoči s nestašicama kao Britanci. Naši imaju sreće što nedostatak amortiziraju sa srpskim i bosanskim vozačima, ali ni to neće vječno trajati”, zaključuje.