VELIKAN HRVATSKOG GLUMIŠTA Čuveni Šovagović uhićen na premijeri svog filma: ‘Bio je o križnom putu, Bleiburgu’

Moć filma

Posebno mjesto pripada filmskom uprizorenju Šovagovićeva “Sokola” koje se događalo 1987. na lokacijama rodnog kraja, najviše u Selcima kraj Bizovca. U režiji Branka Schmidta, uz Fabijana je debitirao sin Filip, a kao statisti se u velikom broju pojavljuju glumčevi rođaci i prijatelji iz Ladimirevaca. Film je u kinima nakon premijere 1988. vidjelo više od trideset tisuća gledatelja, a zbog “Sokola” je s redateljem čak bio prisiljen ići i na informativne razgovore u tadašnju miliciju.

Fabijan Šovagović bio je najveći i najbolji hrvatski glumac svih vremena, istaknuo je svojedobno ugledni redatelj Branko Schmidt. “Sedam godina igrala je predstava u Gavelli istog imena za koju je Fabijan napisao scenarij, a ja sam silno želio snimiti film. Već sam bio odustao od toga da ga privolim da prilagodimo scenarij, kadli je on u jednom trenutku rekao, dobro – evo, ti snimi film. Ni dandanas ne znam zašto se naposljetku predomislio. Radili smo zajedno na scenariju, a potom ga i snimili. Prikazan je na Pulskom festivalu, a premijeru je imao u Vinkovcima”, kazao je svojevremeno Schmidt.

“Odjeknuo je. Nažalost, za razliku od publike kojoj se svidio, kod tadašnjih vladajućih struktura prošao je negativno. I nevjerojatno, upravo na premijeri i ja i Šovo bili smo uhićeni jer to je bio film u kojem je jedan od likova bio i ustaša koji nije oslikan onako kako je ‘trebao’, već kao mali čovjek sa svim svojim ljudskim osobinama i strahovima. Bio je to film o križnom putu, Bleiburgu, onako kako ga je Šovo doživio u mladosti. A taj informativni razgovor na koji smo privedeni, vjerujem, jedini u Hrvatskoj baš na premijeri, osvijestio je kod mene kakvu moć ima film jer predstava istog sadržaja igrala je već godinama bez ikakvih problema. Za Šovu je uhićenje bilo, pokazalo se, pogubnije. Vjerujem da je upravo taj događaj kumovao njegovu prvom moždanom udaru, od kojeg se oporavio, no ipak je to bila jedna zlokobna prekretnica”, ispričao je između ostaloga Schmidt.

Prepun anegdota

U proljeće 1990. Fabijan je doživio prvi moždani udar. Godine 1991. odglumio je sporedne uloge u “Čarugi” Rajka Grlića i “Đuki Begoviću” Branka Schmidta, uz kojega je doživio i novi moždani udar na početku Domovinskoga rata, od kojega se nikada nije potpuno oporavio. Fabijan je bio razočaran razvojem Hrvatske za svoga života.

Pojavio se u nezaboravnom spotu Zlatnih dukata, u pjesmi Miroslava Škore “Ne dirajte mi ravnicu”, kada je bez glume zaplakao na potresne stihove, a svoju posljednju veću filmsku ulogu odigrao je 1994., također u Schmidtovu “Vukovar se vraća kući”.

Povremeno je odlazio na oporavak u Krapinske toplice, na Sljeme ili u svoju kuću u Donjem Podotočju pokraj Velike Gorice, gdje se od sredine osamdesetih s nećakom Josipom aktivno bavio poljoprivredom, stolarijom i građevinarstvom. Povremeno se vraćao na kazališnu scenu, a od 1999. bio je smješten u privatnom domu za starije i nemoćne osobe u Zagrebu, gdje je preminuo. Pokopan je tri dana poslije na groblju Mirogoju, na svoj nedoživljeni 69. rođendan.

Život prepun anegdota

Mnogi kažu da je bio naš najveći glumac prepun životnih anegdota, ispisanih na stranici “Fabijan Šovagović” koju su činili njegovi zapisi što ih je sačuvala obitelj. “Majka me željela dati u popove jer sam bio najmlađi. Kad je majka umrla, imao sam deset godina i stric je ispunio njenu želju i dao me na školovanje u Osijek. Bio sam dobar đak u nižoj školi, recitirao sam pjesme i bio ministrant”, otkrio je Šovagović.

“Moj otac je umro 1939. prirodno-neprirodnom smrću. Kažu moji seljaci od čira na želucu. Marširao je na vatrogasnoj proslavi, a to kao mačekovac; malo se u povodu toga i napio da bi bio politički čvršći, pa dobio perforaciju čira na želucu. Od te perforacije dolazi do izljeva nečistoća po cijeloj unutrašnjosti organizma i organizam je trideset devete podlegao. Danas se takve stvari sprečavaju. On je umro dvanaest dana nakon operacije i perforacije.

Meni su pričali da je umro zbog toga što je nakon bolova, a s te vatrogasne zabave, putovao seljačkim kolima do Osijeka, a to je dvadeset kilometara, po smrznutom, džombavom putu, pa je od toga došlo do pucanja čira. Bit će da je ova varijanta narodna točna. Meni danas moj stric kaže, da su to bila današnja vremena, možda bi on još bio živ. Zato ja vjerujem da je umro zbog nivoa tadašnje medicine”, ispričao je Šovagović.

Preživio rat

O svom prvom pijanstvu, pak, rekao je: “Sjećam se kako sam se prvi put napio sa sedam godina, nakon sestrine svadbe. Popio sam sve što sam našao na stolu. Otac me premlatio, a nedugo nakon toga je umro. Vidio sam ga kroz stakleni prozorčić na lijesu i dugo pamtio to žuto lice. Zbog toga nisam popio kap alkohola do dvadesete godine, a ni do danas nisam naučio pušiti. To mi stvara teškoće u filmovima jer znam da pogrešno uvlačim dim.”

Preživio je rat i o tome govorio: “Nas je rat dočekao male. Samo je stričev sin, koji je bio dvadeset i treće godište, otišao regularno u vojsku. To je godište Pavelić poklonio Hitleru i oni su se zvali Tigar divizija. Išli su na vojnu izobrazbu u Njemačku šest mjeseci pa su se vratili natrag u svoju zemlju i borili se protiv onih koji su se pobunili protiv Hitlera i Pavelića, a to su bili – partizani. To su mlađi i oni su bili vrbovani da se bore protiv fašista.

Događalo se da je ista kuća imala po nekoliko uniformi i koji put su se te uniforme sretale za istim stolom i to je u našoj kući uvijek bilo mirnije i ljepše nego kada su se kojim slučajem ti isti ljudi i te iste uniforme sretale na bojištu, pogotovo noću. Stric bi bio lukav pa je, došavši kao domobran kući na izdržavanje nas šestero, doznao u Bosni kako se miješaju govedina i svinjetina u iste kobasice. Tako smo imali kobasica i za vrijeme rata. Poslije rata nismo imali ni kruha, ali ta priča dolazi kasnije. Nakon smrti mojih roditelja stric nas je primio kao svoje i zato sam mu ja zahvalan do groba.”

Pokradeno zlato

Šovagović je govorio i kako mu je brat umalo bio ubijen zbog uniforme: “Taj isti brat godine četrdeset i četvrte, s nešto više od petnaest godina, bio je regrutiran kao posljednja Pavelićeva regularna regrutacija, iako ta država nije bila regularna, to smo doznali kasnije. U Zagrebu u Branimirovoj imali su kasarnu i uvježbavali su čuvanje Pavelića preko grudnih meta, bajunetama. Jedinica je nosila ime Pavelićeva tjelesnog zdruga, no kako su oni bili nejaki, jedva su završili obuku da čuvaju Pavelića, već su morali pakirati prema zapadu kamo su ih gonili isto tako mlađi partizani u kojima je bilo i onih bez obuke, ali hrabrih. Pavelić je, kao što se zna, uspio pobjeći jer je ponio uz dobru obuku i dosta pokradenog zlata pa je tako poput Jude to zlato onamo prenio.

Moj je brat imao samo nejako tijelo i velike cipele pa je on bio zarobljen zajedno sa svojim oficirima i podoficirima. Kako je bio zarobljen s neprijateljskom vojskom, on je prošao i polovinu puta kažnjeničke vojske sve do Virja, a od Dravograda. Uniforma njegove jedinice imala je poluustaške oznake pa su ga onda, saznavši da je nevin, primili u našu vojsku direktno i on je služio puni rok od dvije godine. Zbog te uniforme umalo nije bio ubijen jer u ratu se pada i zabunom. Moje selo bombardirali su avioni onaj isti dan kada je oslobođeno, pa je partizanska vojska gađala po vlastitim ljudima jer ovi odozdo nisu davali prave znakove onima gore. U brišućem letu pak ne možeš prepoznati let.”

Pričao je Šova i o svom dolasku u Zagreb: “Lutao sam i tražio stan i baš tu, u Mesničkoj gdje sad živim, naletio sam na neku gazdaricu koja je izdala sobu sa sedam kreveta. Na stropu žmirkava žarulja i do ležaja neki pas. Nisam zapamtio krevet, samo se sjećam tog psa. Zgrozio sam se na toliki jad. Ja to neću preživjeti, zaključio sam. Vratit ću se kući. Onda sam sreo Željka Blanka kojeg sam poznavao iz Osijeka. Primio me k sebi. Podijelio je moju sudbinu. Pomogao mi. Završio sam poslije i Akademiju. Ponio sam u grad svoje selo i godinama ga nosim u sebi. Htio sam pisati o tome, samo nisam znao kojim oblikom umjetničkog izražavanja da to ostvarim.”

Šovagović je govorio i o smrti: “Svatko se boji smrti. Sjetim se Krleže jer se i on bojao smrti. Kad je posljednji put bio u kazalištu, promatrao sam ga pokraj izlaza. Dugo je izlazio, kao da se opraštao sa svojim djelima. Te misli o smrti su najgore i svakog se dana sjetim da ću jednom stvarno nestati kao i svi drugi.”

Ljubavni život

Jutarnji list prošle je godine opisao kako je izgledao Šovagovićev oporavak od moždanog udara i koliku je ulogu u svemu odigrala njegova supruga Maja. “Bože, ženo, kako ja tebe volim”, rekao je Fabijan svojoj Maji, gledajući je kako leži u dnevnom boravku zatvorenih očiju, vjerujući da spava. Fabijan se tada oporavljao od moždanog udara, a dane je provodio u krevetu te mu je bila potrebna njega.

“Bio je lijepo ružan”, opisala je Maja Šovagović svojeg Fabijana. Upoznali su se u KUD-u “Ivan Goran Kovačić”, smještenom na Zrinjevcu iznad Splendida, u kojem je Maja bila u glumačkoj i baletnoj sekciji. Iz prvog susreta ništa se nije dogodilo iako je Fabijan bio uporan i pozivao je Maju da izađu. Povremeno bi se našli, ali nisu bili u vezi. Kada je Maja završila prvu godinu fakulteta, došlo je ljeto i Fabijan je otišao na Dubrovačke ljetne igre, a ona je majci rekla da ide s prijateljicama u vikendicu nadomak Zagreba. Umjesto u Zagreb, otišla je Šovagoviću i s njime provela nezaboravno ljeto, a majka nije ništa znala.

Nakon povratka iz Dubrovnika Maja je rekla majci za svoju vezu i namjeru da se uda za Fabijana. Bila je na početku studija komparativne književnosti i nosila je dijete, Anju. Nakon što je majka odobrila njihovu vezu, Fabijan je pozvao svoje dvije sestre iz Ladimirevaca u Zagreb da im predstavi Maju. “Došle su u narodnim nošnjama, donijele puno kobasica, kulena. Iako su bile siromašne, svaka mi je dala po dva zlatnika”, prisjetila se Maja za Jutarnji.

Propalo bračno putovanje

Maja je otkrila i kako ju je Fabijan planirao odvesti na bračno putovanje u Veneciju ili Pariz, da bi dan prije putovanja rekao kako mora ići snimati film u Bosnu i Hercegovinu kako bi im zaradio za stan koji su željeli kupiti, a njoj je rekao da ode k njegovoj obitelji u Ladimirevce, na što je ona kasnije pristala. Ondje ju je dočekao njegov stric Šime, ugledni HSS-ovac, koji ju je “testirao” rakijom.

“Kaže mi Šime: ‘Ajme, tako si mlada i mršava’ te stavi na stol dvije boce rakije. A onda kaže: ‘Sad ćemo vidjeti kakva si ti i stavi dva čokanjčića na stol”, ispričala je Maja te dodala kako je bila naviknuta na rakiju jer je njezino djevojačko društvo kriomice pilo rakiju u podrumu njezine školske kolegice Dore Vukelić.

Nakon dvije boce stric Šime je, kaže, zaključio: “Takva žena treba mom Fabijanu.” Sljedeći dan ju je posjeo u kola, upregnuo četiri konja i nekoliko je puta vozio kroz Ladimirevce, sve do Valpova, kako bi svi vidjeli djevojku koju je Fabijan izabrao. Zbog posla Fabijan je propustio brojna obiteljska okupljanja, no iako bi često time razočarao svoju Maju, nikad ga nije prestala voljeti. “Život je bio u usponima i padovima, bilo nam je super, a bilo je i trenutka kada bih poludjela, do daske. Ali, Fabijan je čovjek mog života. Nikada ga ne bih zamijenila”, zaključila je Fabijanova Maja.