Vijoleta Antolić – Vicky – Sjećanje na heroinu HOS-a i Vukovar

6. svibnja, 1969. godine u Vukovaru je rođena Vijoleta Antolić – Vicky. Jedna od istinskih heroina Domovinskog rata, čija životna priča, doprinos i ljubav prema rodnom Vukovaru i Domovini zaslužuje biti ponovljena jednako onoliko puta koliko je i sama pričala samo o njima – svojim suborcima, braneći svoj grad u 87 dnevnoj opsadi. Vijoleta se dobrovoljno javlja u Zbor narodne garde. U aktivnu obranu domovine, odnosno svojeg Vukovara, tada samohrana majka 3-godišnjeg sina, odlazi 24. rujna 1991. godine.

Na svojem Sajmištu, gdje je odrasla i živjela, stala je s HOS-ovcima na prvu crtu obrane Vukovara gdje se hrabro borila sve do pada grada. Božjom providnošću uspjela je izbjeći smrt u zloglasnom Veleprometovoj sobi smrti te je završila u srpskom logoru u Sremskoj Mitrovici iz koje je izašla u prvoj razmjeni u prosincu ’91. Kao prognanica u Zagrebu je ostala tek na oporavku, a zatim s ostalim pripadnicima legendarne vukovarske 204. brigade odlazi na ratište u BiH, točnije Šujicu, odnosno Kupres.

Nakon rata umirovljena je u činu narednika Hrvatske vojske. Njena priča izgledala je ovako:

“Došla sam u HOS, među meni  totalno nepoznate ljude, ali s obzirom da su ljudi došli braniti moj grad, osjećala sam da moram stati s njima rame uz rame. Nije bilo lako, bili smo brojčano slabiji, lošije naoružani, ali branila sam svoj kvart, branila sam naš grad, svoje Sajmište. Sajmište je bilo najžešće napadano, to će reći svi Vukovarci jer mi smo se, doslovce, borili kuća za kuću. Nije bilo predaha ni odmora, borba je trajala 24 sata. Bili smo i bez hrane i bez vode, ali smo se herojski držali.”

Njen sin, kojega je kao samohrana majka odgajala, početkom rata imao je samo 3 godine.

“Sin je bilo u podrumu, a ja s puškom u ruci u rovu. Bilo mi je teško premjestiti ga u centar grada, na sigurno. Smjestila sam dijete i vratila se u rov. Bog mi je dao snagu, Bog je dao snagu svima nama jer smo branili svoje. Na tisuće i tisuće granata dnevno su padale na grad. Bilo je trenutaka kad nas je smetala tišina, zbunjivalo nas kad za pola sata ne bi pala ni jedna granata na naše položaje.”

U proboj iz Vukovara nije htjela, jer je, kako kaže, htjela ostati pod svaku cijenu uz svoje suborce do zadnje kapi krvi. Ostala je do zadnjeg dana u paklu okruženog Vukovara. Po okupaciji Vukovara, odvedena je u zloglasni Velepromet gdje je Božjom providnošću spašena od smrti. Odvedena je u logor u Sremskoj Mitrovici, gdje je provela mjesec dana, kada izlazi u prvoj razmjeni, prije ponovnog povratka na teren.

Vijoleta je prošla i pakao Veleprometa, kao zatočenica, a o tome je svjedočila:

“S djetetom sam krenula u Velepromet u koji su četnici priveli mnogo ljudi. Podijelili su nas u mušku i žensku kolonu. Očuha su izvukli iz kolone i pretukli ga. Odvoji li su me od djeteta, mislila sam da ću poludjeti. Molila sam da mi vrate dijete, oni su se cerekali i rekli kako će ga odvesti u Beograd u sirotište. Na sreću, sina je povela sa sobom jedna moja poznanica.

Uskoro su četvorica došla po mene. Prvi udarac šakom u lice dobila sam od mog prvog susjeda. Bio je mlađi od mene. Predrag Marušin – Peđa udario me nakon što mu je to odobrio klimanjem glave Nenad Žigić, glavni “žandar” koji nas je ispitivao. Peđa je prije rata bio drag dečko, mislim da se bavio slikarstvom. Da je bila obrnuta situacija, ja nikad ne bih dopustila da mu “padne dlaka s glave”. Bio je tu Miki Ikač i još jedan neprijatelj. Njih četvorica mlatila su me naizmjence pendrekom, puškom, štapom i nogama.

Onesviještenu, odnijeli su me u „sobu smrti“. Ondje su te večeri već ubili četvero ljudi. Za mene nisu bili sigurni jesam li bila na prvoj crti u uniformi jer sam živjela na Sajmištu. Jedna Srpkinja vidjela me kod bolnice uniformiranu i ona me najvjerojatnije prokazala. Neki čovjek se vratio s izrezanim obrazima, drugi je morao jesti metke, a mnogima su vezali ruke bodljikavom žicom. Sjećam se kako su se rugali i cerekali kad su izvodili mlađeg dečka. On je rekao – samo da uzmem tenisice. Oni su mu odgovorili – tamo kamo ti ideš, neće ti trebati. “

Nakon svog tog pakla koji je prošla u vrijeme velikosrpske agresije, ironijom sudbine poginula je tragično, u prometnoj nesreći, 29. srpnja 2014. Njena smrt izazvala je golemu tugu u cijeloj Hrvatskoj, a naročito među njenim suborcima i domoljubnom populacijom. Ostala je zapamćena kao simbol žena braniteljica Vukovara, uvijek nasmijana i vedrog duha.

Neke od emotivnih poruka koje su joj brojni prijatelji ostavljali na facebook profilu nakon smrti su: Neka ti je vječna SLAVA I HVALA za sve što si u najtežim danima za Hrvatsku uradila kao ratnica, a u miru si nastavila zajedno sa svojim suborcima i prijateljima daljnju borbu za svoj i Hrvatski VUKOVAR!!!!!, zatim, Teta moja Vijoleta, gledao sam na tebe kao na najsjajniju zvijezdu na nebu, najveću heroinu mog života. Neka ti je laka hrvatska zemlja. Počivaj u miru Vicky naša!  Dušu sam isplakao, ne mogu vjerovati, jednostavno ne mogu i ne želim!

Vijoletinu ratnu priču ispričali smo i u obliku videozapisa da se njena herojska priča još više proširi jer ona to zaslužuje. Pogledajte video u nastavku:

Neka joj je vječna slava i hvala! Vijoleta Antolić (1969. – 2014.) – S nama je!